Elvis Bošnjak: Josip Reihl-Kir kojem je roman posvećen bio je moralni osamljenik

Pričajući priču o životu i sudbini Josipa Reihl-Kira kojeg su iz zasjede ubili Hrvati, Bošnjak ispisuje potresne stranice naše povijesti, ne govoreći samo o tragičnoj sudbini jednog mirotvorca, autor govori o nama samima, a njegova pitanja 30 godina nakon opisanog događaja, bole jače nego ikad. Elvis Bošnjak govori o romanu, motivima za pisanje, žrtvi i odgovornosti.

Nedavno ste se na književnoj sceni javili s romanom ’Gdje je nestao Kir’’. Gdje je kod vas, u spisateljskom smislu nastao Kir? Otkud ta tema?

Pitanje Gdje je nestao Kir, postavljeno je u naslovu romana bez upitnika zato što ne očekujem nikakav odgovor, ne očekujem da zaista razumijemo važnost tog pitanja. Ono nije upućeno samo određenim strukturama, upućeno je svakom od nas, ono je javno ali i intimno pitanje. S druge strane odgovor je potpuno jasan, dostupan je i na javnoj i na intimnoj pozornici, pa se dalje postavlja pitanje zašto mu okrećemo leđa. Odgovori na ovakva pitanja ljekoviti su, oni su higijenska sredstva koja pročišćavaju krvotok i vraćaju zdravu boju na lice.

Pa se onda dalje postavlja pitanje zašto ne želimo toga lijeka. Odgovor je i ovdje jasan. Lakše je živjeti u mitološkim mjehurićima od sapunice. Kako oni ipak ne mogu proizvesti sreću na duže vrijeme mi kompenziramo dublje uvide prezirom. Prezir je uvijek upućen prema drugome i daje nam privid da nešto poduzimamo, on simulira neku misaonu aktivnost, a ne zahtijeva velikih duševnih napora. Duševni napor je ono čega se užasavamo.

Ovo su navike koje naša mala zajednica sustavno promovira, a čovjek sasvim prirodno želi nekamo pripadati. U svemu tomu nestao je Kir. To je ujedno i razlog zbog kojeg je oživio u mom romanu. Nastao je iz moje potrebe da vratim u našu svijest jednog čovjeka koji je po svemu bio drukčiji. Josip Reihl-Kir bio je moralni osamljenik. Trideset godina nakon smrti on je i dalje moralni osamljenik. Moralni osamljenik bit će i za još trideset godina, a to ga onda čini književnim junakom koji putuje i neizvjesno je hoćemo li ikada kao društvo putovati s njim.

Negdje ste izjavili kako poznajete gomilu ljudi koja je tek nakon čitanja Vašeg romana doznala za sudbinu Kira. Iako je ta informacija na neki način zapanjujuća, s druge strane govori kako nam i dalje nedostaju knjige koje tematiziraju sudbine slične onoj Josipa Reihla-Kira.

I ja sam za Josipa Reihl-Kira čuo tek prije dvije godine. Kako je to moguće, ne znam. To su teme za koje imam senzibilitet. Da sam u bilo kom trenutku naletio na nju ranije ne bi prošla pored mene nezapažena. No, iako su se pojedinci svojski trudili da se ta uspomena sačuva, Josipa Reihl-Kira doticali smo se prigodno, uz naravno, krajnje ignoriranje institucija. Ni na tridesetu godišnjicu smrti nitko iz državnog vrha nije bio na njegovom grobu. Domovina nije položila vijenac na njegov grob, a on je svoj život položio za domovinu, u ime najvećih vrijednosti na koje se ta domovina i danas poziva.

Gledajući sa strane čovječnosti, Kirova je smrt herojska, u arhetipskom smislu mučenička, s druge strane u Hrvatskoj se ne spominje rado, kao ni slučaj Aleksandre Zec. Kad će se pomiriti ta dva paradoksa?

Najvjerojatnije nikada, jer nisam siguran da ćemo ikada razumjeti da ovakvi moralni posrtaji ne pripadaju pomahnitalim pojedincima već svima nama, zato što se kao zajednica nismo jasno odredili prema njima. Nikakvih tu kontroverzi nema. Netko je ubio, netko je ubijen, mi kao zajednica nismo reagirali, naše institucije su zakazale i mi smo zbog toga svi, ali svi odgovorni.

Ta činjenica poziva nas na daljnje preispitivanje, ali mi se ne želimo preispitivati, mi smo se proglasili nepreispitivljivima. Ova zemlja zaglušena je bukom i bijesom u kojima slavimo svoje pobjede, ali ako oduzmemo sebi svoje poraze oduzeli smo sebi polovicu lica.

U internetskim književnim grupama na spomen Vašeg romana, neizostavno se pokrene tema o pravosuđu. Ljudi uljuljani u svoje probleme, kao probuđeni nakon čitanja Vaše knjige traže da se nešto pokrene, da se nešto dogodi. No to traže od pogrešne osobe... od autora romana, vas.

Ne čitam nikakve internetske grupe, pa ni one književne. Probuđena čovjeka ne treba nitko pokretati jer on je budan i kreće se sam. Ako vam treba netko da vas pokrene onda niste probuđeni već samo malo buncate u snu. Kada sam prvi put čuo za Josipa Reihl-Kira nešto se u meni pokrenulo i probudio sam se.

Potpuno budan i pokrenut, isti dan, napisao sam Poemu o Josipu Reihl-Kiru, idući dan nazvao sam njegovu suprugu, gospođu Jadranku, poslao sam joj poemu i rekao da želim napisati roman. Dakle, ja sam se probudio, pokrenuo, išao i stigao nekamo. Dvije godine kasnije roman je tu. Ako netko misli da moj posao time nije završen, ja pitam - Kada misli da će njegov započeti?

Ne čudi to, ipak, s obzirom na to da je suđenje za ubojstvo Kira izgleda kao zaplet za kakav nadrealan roman gdje se Kirovom ubojici triput sudilo za taj zločin.

Kad se mi u ovoj zemlji odlučimo praviti glupi onda smo spremni spustiti se do krajnjih rubova inteligencije. Na žalost na to smo spremni i kad nam se ta glupost podvaljuje, mrmljamo nešto sitno sebi u bradu ali glupost uvijek pobijedi. Ona je kozmička sila, rekao bi Krleža, ali nama ni ta misao, ni mnoge druge zapravo ne znače ništa.

Bitku s našom fantastičnom sposobnošću da se pravimo blesavi dobila je na kraju Kirova supruga Jadranka. Jedna žena, jedna ljubav, jedan život posvećen tomu da se istjera pravda i za taj izgubljeni život i za živote onih koji su ostali iza njega, i koji su zauvijek zaustavljeni 1.7.1991.

Ali nakon tako istjerane pravde bol je još jača, jer pravda bi trebala pružiti utjehu, ona bi trebala reći da zajednica ne odobrava to što se dogodilo, da zajednica tom pravdom izražava protest protiv tako neljudskog čina. Kad zajednica tako nevoljko i na tuđe mišiće donese tu presudu, ona je zapravo još jedna uvreda za one koji su propatili najviše, a to je obitelj.

Napisali ste priču koja se odvija na dva paralelna kolosijeka. U jednoj pratimo Kira prema trenutku kad će biti ubijen, a u drugoj ubojicu od trenutka ubojstva. Nesvakidašnji pristup gradnji fabule, no svakako sjajno izvedeno.

Nisam želio govoriti samo o događaju koji se zbio prije trideset godina. Postavio sam događaj odmah na početak zato da ne bih morao graditi neku napetost putujući nužno prema njemu. Ovako sam se na početku riješio te obveze da bih se mogao baviti pitanjem koje je jednako važno kao i događaj. Što nam danas to znači? I zašto nam nešto znači ili ne znači?

Što će nam možda značiti sutra i hoće li nam ikada išta značiti? Kad uzmete neki događaj iz prošlosti on mora govoriti nešto o nama danas, pa i o nama sutra. Zato je putovanje Marka Šutala nakon ubojstva naše vlastiti putovanje u moralni suton.

Je l' vam kazališno iskustvo u pisanju romana pomogao ili odmogao?

Kazališno iskustvo sasvim sigurno u mnogo čemu određuje način na koji mislim, gradim strukturu osobito ritam, neke priče. Pisati prozu druga je disciplina i morate misao razvijati na drukčiji način. Kod proze, bar u mom slučaj, na izravniji način stojim iza onoga što pišem, ne skrivam se iza lica, to je otvoreniji dijalog sa samim sobom, polemiziranje s vlastitim stavovima.

Zato sam morao izgraditi novi jezik. Tu mi je jako pomogla suradnja s urednikom Krunom Lokotarom, jer mi nije dao da bespotrebno tumačim samog sebe, tjerao me je da zbijam misli, da se rješavam građevinske skele. Mnogo je utjecaja prisutno u ovom romanu, i kazališnih i filmskih i književnih, ali i glazbenih.

Roman se, jasno, oslanja na stvarne događaje, no na koji ste način popunjavali one dijelove koji su iziskivali intervenciju fikcije, prvenstveno tu mislim na dijaloge i kreiranje likova.

Da, stvarnost je trebalo preoblikovati u onoj mjeri u kojoj morate ući čovjeku pod kožu da biste stvorili osobu od krvi i mesa. Zanimalo me je što određene odluke koje lica donose predstavljaju na intimnom planu i kod heroja i kod ubojice, kakve dileme, na koji način se suočavaju s ulogom koja im je dodijeljena i prije samog događa i gdje je ono ljudsko što se opire tako pogibeljnom slijedu.

Ubojica nema te svijesti kojom važe svoju životnu strukturu, ali životna struktura važe njega. Josip Kir mjeri stalno, on osjeća sav apsurd situacije u kojoj može biti ubijen od domaćeg metka, zato što zastupa ideju mira. Taj apsurd ga guta i povraća natrag, on se pokušava iščupati iz obveze koju je sam sebi nametnuo rečenicom - Dok sam ja živ rata između Hrvata i Srba u Slavoniji neće biti. Ja znam da danas riječ izgovorena u javnom prostoru uglavnom znači malo.

Ali Josipu Reihl-Kiru ta riječ očito je značila sve i zato on u mom romanu polemizira s idejom žrtve, ironizira je, odbacuje je, pa je opet prigrli, pa je opet pokušava prevariti, podmetnuti joj nešto drugo umjesto sebe, jer život se doima stvaran, a žrtva nestvarna, a onda mu se opet učini da je žrtva stvarna, a nestvaran život. To je misao koja dolazi i do nas danas. Je li žrtva Josipa Reihl-Kira stvarna, je li ona imala smisla? Strašno je odgovoriti pozitivno, ali još strašnije bilo bi odgovoriti negativno.

Široj javnosti poznatiji ste kao glumac. Trenutno ste na snimanju u BiH. Na čemu radite i pronađete li vremena za kakvo opuštajuće štivo koje bi i nama preporučili?

Igram u debitantskom dugometražnom filmu Simona Bogojevića Naratha lllyricvm. Radnja je smještena u doba staroga Rima i ja igram jednog od legionara. Pristup temi izuzetno je originalan jer se bavi ovim našim prostorima i odnosom Ilira i Rimljana, do sada nismo imali takav film. Zapravo se cijela svjetska kinematografija nije bavila rubnim područjima Rimskog imperija na ovaj način.

Jako nam je zabavno, ali i naporno jer nosimo punu ratnu opremu tešku preko 25 kilograma. Na snimanju zapravo uglavnom čekate i zato uvijek uz sebe imam knjigu. Volim razgovarati s kolegama ali u nekom trenutku povučem se i otvorim knjigu.

Filmski set je savršeno mjesto za čitanje. Trenutno čitam roman Bekima Sejranovića Ljepši kraj, koji je nastavak sjajnog romana Nigdje, niotkuda… pa se razvija dalje kroz Bekimov opus. Jako mi se sviđa ranjivost i izravnost njegova pisma, a opet ima neku mekoću, grub je i izuzeto nježan. Književna bitanga i princeza. Inače, kad putujem, uvijek sa sobom nosim Čehovljeve humoreske i Harmsove šaljive slučajeve.