Lean Radić: Naši slam pjesnici su bolji. Neka se Europa prilagodi nama

Pjesnik i performer, čije je nastupe besmisleno prepričavati jer ih treba doživjeti i osjetiti, na državnom prvenstvu koje tradicionalno organizira grupa Dadanti u Splitu je odnio pobjedu. I to kakvu – njegova pobjeda donosi sljedeće državno prvenstvo slam poezije u Rijeku. 

Pobjeda mu je donijela i odlazak u Berlin na Europsko prvenstvo u slam poeziji održano u listopadu. Natjecalo se 20 natjecatelja iz cijele Europe, a pobjedu je odnio Valerio Moser iz Švicarske.

Radić je dosad objavio dvije zbirke poezije koje uključuju i prozne dijelove, „Terminal“ objavljenu 2021. te „Kako sam bacio atomsku bombu na Ameriku“ iz 2024, godine. Na njegovu poeziju utjecale su riječke ulice te riječki duh i srce. 

U njegovoj „antibiografiji“ stoji: „Lean je koncept. On prvenstveno nije ono što Jeste niti postoji poradi onog što je Sada. On je prazan prostor između umjetnika i umjetničkog djela, složen u svome morbidnom eksperimentu. Antiumjetnik. Pluralista jednog nepostojećeg vremena. Od samog začeća levitira kroz imaginaciju, mrtvu sliku individualnosti. Ovdje među nama putuje suprotstavljen svim konstituirajućim praksama. Dominantan, ali samozatajan, krvari Riječ niz falus bitnosti. U većini svojih segmenata hoda po temelju slobode. Ogoljen do maksimalne granice izdržljivosti.“ 

U listopadu si sudjelovao na Europskom prvenstvu u slamu koje se održalo u Berlinu. Kakvi su dojmovi?

Nisam čovjek kojeg nešto samo tako može impresionirati. Tehnički i organizacijski je sve bilo perfektno. Doslovno se pazilo na svaki detalj – od smještaja do rasvjete na pozornici pa sve do pomno biranih voditelja, benda koji je svirao i ostalih sitnica. 

Čak su iznajmili i mali kafić u ulici da bi se slameri mogli družiti, ali iskreno po meni sve je natjecanje bilo jako sterilno i njemački isforsirano. Falio mi je onaj „underground“ štih, improvizacija. Falio mi je onaj „krautrockovski“ Berlin okružen zidom, taj sirovi eksperimentalni feeling grada. Falio mi je SLAM! Kao da sam bio na Euroviziji.

Možeš li povući paralelu između europskog slama i našeg?

Taj europski slam, pogotovo njemački, izvođački je dosadno savršen. Sve je tu na svome mjestu. Ako mene pitaš, fali im performansa, hrabrosti i sirove improvizacije. Nema tu bikovskih „muda“  kao u Hrvatskoj. Pa njima je svaki izvođač sličan, kao da su klonirani, postoji šablona po kojoj se radi. Kod nas je drugačije, svaki naš slamer ima neki svoj prepoznatljivi stil, mi posjedujemo tu apsolutnu „underground“ ležernost, zajebanciju. 

Neki naši slameri su počeli zagovarati da moramo više pratiti te europske trendove (kako izvode, teme o kojima govore). Za mene je to obična glupost. Zašto se mi Hrvati uvijek moramo nekome prilagođavati, uvijek su drugi bolji, uvijek gledamo susjedov vrt – nikad svoj. Ja se neću prilagođavati, smatram da smo mi odlični i drugačiji. Neka se Europa prilagodi nama. Možda Hrvati jesu politički i sociološki kreteni, ali smo u umjetnosti „nenadjebivi“.

Kada je i kako kod tebe krenulo pisanje poezije?

Poezijom se bavim od ranim razreda osnovne škole. Tada sam pisao neke pjesmice i bio pod utjecajem albuma „Paket aranžman“. Bili su mi tada čudni tekstovi, ali su mi se svidjeli pa sam ih počeo kopirati. Bio sam u nižim razredima osnovne škole pa ta poezija nije bila baš dobra jer nemaš životnog iskustva. Tako da sam samo „šibao“ riječi. I tako je sve krenulo. I danas doma imam neke bilježnice iz tih dana – umirem od smijeha kada vidim kakve sam gluposti tada pisao. Užas nad užasima.

Ipak si došao do državnog prvaka u slam poeziji. Vjerujem da ti znači to priznanje, ali zanima me kako načelno gledaš na nagrade?

Nikada me nije bilo briga za nagrade, nastupi su ti koji su mi uvijek bili bitni. Više volim interakciju s ljudima nego što volim nagradu kao nagradu. Meni ova nagrada znači puno jer sam otišao besplatno u Berlin i tamo pred publikom koja me ništa nije razumjela izvodio svoje pjesme. Mada je postojao prijevod na engleski i njemački jezik.

Kako si otkrio da je „slam“ pjesnički pravac kojim ćeš se baviti?

Iskreno, slučajno sam počeo dolaziti na slam večeri i bilo mi je zanimljivo. Slam je u Hrvatskoj prisutan jedno 20-ak godina. Slam poezija je izvedbena, nije dosadna što je razlikuje od uobičajenih pjesničkih večeri gdje svi stoje kao „drvene Marije“. Slam ima žestinu i beskompromisnost pa sam rekao: To je to. Tako ja radim. S time da ja kažem da sam performativni pjesnik jer sam znao i bušilicu nositi ako bi mi se uklapalo u izvođenje poezije. To mi je bitno – kako da prezentiram na moj način – da se tekst pojača vizualnim. Slam je najbliže tome. 

Koliko ima beskompromisnosti na našoj pjesničkoj sceni?

Ima takvih ljudi koji će glavom kroz zid i koji će stati iza svoje umjetnosti bez obzira na sve. Ti su ljudi na margini, njih nema u medijima, ali ih ja najviše cijenim. Ljudi misle da marginalna, odnosno „underground“ pjesnička scena ne postoji što nije točno. Jača je scena u Zagrebu nego u Rijeci što ne znači da nas nema nego su sve nas koji smo drugačiji marginalizirali. Zašto? Jer ako nisi dio klana, nećeš uspjeti. Moraš biti dio klana i raditi kompromise, usluge da bi iskočio iz nekog prosjeka, a umjetnost to nije. 

Je li Rijeka postala previše politički korektna kada govorimo o izvedbenoj umjetnosti?

Rijeka definitivno više nije ona Rijeka kakva je bila 80-ih i 90-ih godina kada sam ja izlazio, ali Rijeka je i dalje uspjela zadržati status grada koji je najviše „underground“.  Nema možda toliko ljudi, ljudi su preplašeni, ali ima kod nas još hrabrih ljudi. 

Zanimljiv mi je jedan tvoj stih koji kaže da je „poezija crkva, a pjesnik hostija“. Možeš li to malo elaborirati?

To je stih iz iz moje prve zbirke i radi se o stihu iz pjesme s kojom počinje zbirka. Tada sam živio na Pećinama, šetao sam se ulicom u neko zimsko gluho doba, a izdaleka su se čula crkvena zvona. Tako je došlo i do tog stiha. Mada je to poema o povijesti svijeta. Taj stih se ponavlja više radi neke upečatljive pjesničke slike nego zbog neke povezanosti s promišljanjima o crkvi.

Je li tebi poezija stvar trenutka?

Ja jedino tako i radim. Kada mi dođe inspiracija sjednem i pišem. Nekad se dogodi da se toj pjesmi vratim pa razmišljam što bih dodao ili izbacio. Nekad treba pjesma „odležati“.

Koliko je improvizacije u tvojim izvedbama?

Radim 12 sati pa se pripremam kada imam slobodnog vremena u svojem dnevnom boravku. Uvijek u glavi imam viziju kako želim da sve to izgleda, ali naravno da se uživo događaju neočekivane situacije pa moraš biti spreman na improvizaciju. A nekada te i ponese publika, atmosfera pa napraviš nešto što nisi planirao. I to je najljepše, taj kontakt uživo, što se u umjetnosti može dogoditi.

O čemu najviše pišeš u zadnje vrijeme?

Od prve knjige pa i sad u trećoj na kojoj radim propitujem pitanje religije i sve što ona nosi. Živimo u državi gdje netko čita Bibliju, a netko Komunistički manifest. Smatram da ne treba vladati mržnja između te dvije grupacije. Treba naći između neba i zemlje ravnotežu.

Zbog pjesme „Kako sam bacio atomsku bombi na Ameriku“ nisi imao sreće s izdavačima upravo zbog naslova. Kako to komentiraš?

Taj naslov je nastao 2019. godine dok još rat u Ukrajini nije bio aktualan. A pjesma uopće ne govori protiv Amerike. Nemam ja ništa protiv Amerike ni protiv ljudi koji tamo žive, ali protiv sam njihove vlade koja vodi razornu i destruktivnu politiku. Sve njihove vlade su takve – vode huškačku politiku.

Čini mi se da to danas ne smiješ reći u javnom prostoru jer te odmah svrstaju u kategoriju desničara..

Ljudi pričaju o Obami kao o demokratu, vole ga. Ma kakav demokrat? Koliko je samo ratova vodio i koliko ljudi je ubijeno za vrijeme njegove vlade. Čovjek je veći desničar od Trumpa. Trump je debil, a Obama je ubojica. Ako mene pitaš. Ljudi i dalje naivno misle da je Amerika obećana zemlja. Kritičan sam jednako i prema Rusiji i prema Izraelu. Meni je žao običnih ljudi koji tamo žive, koji žele raditi i veseliti se – voditi neki normalan život.

Kako gledaš na poeziju koja je politički oportuna, a skriva se iza iskrene angažiranosti?

Ljudi pišu danas o onome što je „in“ i aktualno. Ne možeš pisati o nečemu što ti ne osjećaš. Pola njih ima neku tehniku pisanja koja je dobra, ali takva poezija nije iskrena. Sad odjednom neki ljudi pišu o Gazi, a nikad ranije nisu pisali angažiranu poeziju.

Na koji način kaotičnost vremena u kojem živimo utječe na stvaranje tvoje poezije s obzirom na to da se najviše baviš socijalnom tematikom?

Kada bude sve u našoj državi funkcioniralo ja ću prestati pisati. Meni poetski i umjetnički kaos odgovara za stvaranje, ali ne mogu biti toliko sebičan da želim da situacija bude loša samo da bih ja imao o čemu pisati. Bilo bi ljepše da ja ne pišem ništa, a da sustav funkcionira kako treba. Zelim doprinositi ovoj državi i da ona ide naprijed.

KAKO SAM BACIO ATOMSKU BOMBU NA AMERIKU

„Uvijek možete računati na Amerikance da učine pravu stvar – nakon
što su pokušali sve ostalo.“ 
Volim ja tuđu djecu
to je metodički problem.
Zamisli stranca
u nepredviđenom poglavlju svijesti
nijemi dan 
još osjećam dodir invazije.
Veliki umovi kažu:
rat pripada točno određenim naukama 
ne mogu da me prevare
pravocrtno se gibam.
Mlitavi lanac zavjere
dok ubijamo nagost
cjelina gordih strojeva
(znaš, samo pokušavam izabrati stranu)
posjetim sobu, noć kao geološki prostor
ti skupljaš gljive iza mravljeg humka – sat
hoće li itko pronaći vremena za snove?

Malo toga znam, gotovo ništa
ne vjerujem u Dušu -
zapisano na početku podzemlja
tamo, ispod crnih listova Demokracije
odupiremo se umjetnosti.
Davno su zamijenili Ustav posljedicom
pokušavam sukube skriti od lažnih oporuka
slušam genocid kroz bestidno ludilo
ove ulice poskakuju tijelom bludnih anegdota
prati me, ti, zapadni vjetre
prati me, ja ću Biti... 
Što ću biti? Tko to zna?

Ostavili me Zaboravu
vrtim se brže od Gladi
moram, jer kad pamćenje utihne
tonem bez gravitacije, podižem tlo
postajem svaki oblik koji vidim
velik, teško dostupan.
Posjeduju različite žrtvenike
(mnogo je neživih u sloboštini ovdjesvjetog)
kao znak na mojoj ruci nestajemo daleki.
Kažem zbogom ovoj ulici
hladnogroznim ljubavnicima
kažem zbogom Enoli
oči joj duboke poput zemlje
u 8:15 kažem zbogom sanjivoj Enoli.

Tužno je biti čovjek
kada smrt odasvud
nosi oblak prašine
to nazivam znanost karaktera.
Svatko se rađa kao Nešto
čuvao sam cipele u odgodi;
sahranjujem Mjesec ispod pustinje.

Polukriste, ne trpiš pravednika
zatreš spomen, raduješ se kad uzmaknem
jadnik odjeven silom zlomore, glasno udara o križ.
Pravednost je tvoja k’o Božji vrhunci,
a sudovi tvoji k’o duboko more...
... tada sam bacio atomsku bombu na Ameriku.

Sve je mrtvo.
Sve.
Hooverova brana
Empire State Building
Kapitol u Washingtonu
Nacionalni park Yellowstone
Muzej Metropolitan
Venice Beach
Beverly Hills
Rockefeller centar
Rooseveltov spomenik
Marinci
Redwood
Carnegie Hall
Staza Slavnih
Madison Square Garden
Super Bowl
Bjeloglavi orao
Mickey Mouse
Coca – Cola
FBI
CIA
4th of July
Đavolji Toranj
Guggenheim muzej
Staten Island
Kip slobode
Dolina spomenika
Mississippi
Crvene litice
Bruklinski most
(Sve je mrtvo)
Hollywood
Beat generacija
Walt Disney
Bronx
Route 66
The Alamo
Dvorana neovisnosti
Planina Rushmore
Tennessee Whiskey
Wall Street
Times Square
Bijela Kuća
Đavolji toranj
Zvono slobode
Dolina smrti
Ground Zero
Disneyland
Pentagon
Manhattan
Golden Gate
Broadway
Slapovi Niagare
Central Park
Kauboji
Indijanci
Grand Canyon
Sve je mrtvo.
Sve.
... i Leonardo DiCaprio je mrtav.

Danas palimo svijeće
osjećam glasne korake promjena.
Danas je Danas.
... a mi se određujemo u tišini.

MRŠAVI CEZAR

Pokušavaju suprotstaviti ego Smrti
mršavi Cezar je invokacija.
Biti ću ovdje da prolijem krv
shvaćam zbir zooloških činjenica;
Ustanite!
Ustanite!
Dan velikog suda
označio sam mjesto svjetovne punoljetnosti.
Vrtom govore Tijela
metoda zastupa doseg
a mršavi Cezar je invokacija.
Jebali smo se tijekom gluhih stoljeća
i kotili maloumnu djecu;
navrati 
minimalizirat ćemo život.
Ustanite!
Ustanite!
Neka izbor bude vaš Izbor.
Mršavi Cezar oprašta se dugo.

ONA

Ona razmišlja o civilizaciji
ulica se vrti u milijun prozora
budna je cijelu noć
skriva tajnu ništavila kao da zna grijeh
pa broji zmije pokraj krematorija
a toliko ubojica obitava ispod njene poeme.

Nacrtala je portret rimske kneginje
uvjerena da postoji.
Gradi teoriju kaosa
vrijeme smatra najboljim dijelom sebe.
U metafizičkim gradovima
nije pronašla ljubav
mrtve doziva grobom zaboravljenog svjedoka.

MOLITVA

Gubimo identitet.
Djeca u školi citiraju Marxa.
Sve što trebam
sve što posjedujem.
Ništavilo.
Crna vizija.
Želim vidjeti kozmičku liniju.
508.605 branitelja.
Hrvatska psihotično gori.
Hrvatska u đavoljem grobu.
Za sve su krivi Srbi.
Prenosite katoličku vjeru
(živio turbofolk).
Sve što trebam
sve što posjedujem.
Spoznajna korelacija.
Gubimo identitet.
Zabranu pobačaja u Ustav.
Hrvatska psihotično gori.
Molim se na trgu.
Svakom danu dosta bi zla.
Za sve su krivi Srbi.

BESMRTNI GROF

Rođen sam
u vremenu nepostojanja
osmoga dana u tjednu.
Legenda kaže da je nebo bilo tako svijetlo
da su anđeoska kola vidljiva postala
dječaci su gađali djevojčice zemljom.
Ja oblačim haljine da ih bolje razumijem
pravili su i kule u pijesku
ja razmišljam o smislu bitka.
Rođen sam
silovito i na brzinu
u vremenu nepostojanja
i beskraj eona proteći će opet
dok ne rodi se takav ja
milijun poklapanja zahtjeva
stvaranje takve djece
najčudnije konstelacije planeta
i zna se da djeca rođena upravo tada
vide Boga u ženskom obličju
ne licemjernog, hladnog i udaljenog Boga
već istinsku Bogoženu stvaranja.

I bivamo kažnjeni
zbog toga
vječnim životom na Zemlji.
Sada hodam labirintima pustoši
mijenjajući oblik poput kameleona.
Države poput skitnice
molim za komadić smrti
za komadić vječnog pokoja
molim za ljude
(Doziva nebo ozgo i zemlju,
da sudi narodu svojemu). 
Rođen sam
u vremenu nepostojanja
osmoga dana u tjednu.

DOLMEN

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Kao misaona riječ,
najdublja smrt - ogoljena,
na zidinama teškog neba.
Kada smo Krista pridružili prašini
stajali smo u obećanju
koje je netko dao prije milijun godina.
Dobnik i golubovi, 
u mlinu samljeven pečat koji nas je obilježio
kako su teški ovi mrtvački sanduci -
bili smo praljudi,
zastavom pokrivamo kamen
Sodoma i Gomora!
Naučili smo
kako tamu pretvoriti u tišinu.
Gdje si, Platone?
Svijet je slika jedne promašene ideje
mi, urbani dinosauri
obitavamo izvan čovjeka i izvan svijesti,
a tamo unutra
porculanski umovi i vaze iz Kine.
Kada je Zemlja bila mlada
svatko je ušao u svoj dan
noć ostade prazna.
Slučajno, pronašao sam knjigu u pijesku
dahom  oblikovao rastući mrak.

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
U šatoru zaborava
mijenjamo čovjeka za Oprost,
vatreni prolaznik s juga
ukaže se pa nestane u odjeku Bolshoi teatra.
Vičemo: Kopno! Kopno!
Znakovi upozorenja
postavljeni duž cijele obale,
mrtvi spavaju uspravno,
a kako drugačije kada je tlo poput željeza?
Crno je naše Danas
kao voda kad se skuplja u dubokom oku.
Prokleto!
Ta je riječ uklesana u kamen  neolita,
naš suputnik osjeća kada se vrijeme mijenja.
U svakoj raki leži potvrda
ti, dođi na suho - ništa-
dok čekamo na ono što je bilo ili će biti.
Mi smo prijatelji,
vodimo kući naše najtamnije godine
i bademe dijelimo s pticama.
Vidjeli smo kako strijeljaju razum
tko će oprati krv s trgova?

Umnik, on iskazuje žudnju,
ali ne posjeduje mudrost.
Govore: Samo je Gospod mudar, on ne treba  tražiti..

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Sveznani filozofi, kako ste slijepi
izgubljeni u svemiru beskrajnih teorija.
Znam čovjeka koji Odgovor nosi na leđima.
On propovijeda znanje, čuva uspomene u torbi
i skuplja pepeo u oblaku naših imena.
Mi volimo Svijet - ali tama nas njegova mami
Mi volimo Boga - ali Đavo je njegovo naličje,
nigdje ne pitaju za nas
pokušali smo doći do
spoznaje onoga što Jest,
ali izgubili smo ono što treba Biti.
I dok smo čitali Komunistički manifest
drugi su tumačili Bibliju;
između neba i čovjeka
ipak smo pronašli ravnotežu.

Grade hramove u čast Odsutnoga
pogledaj, jedna strijela probije petu.

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
U poznom satu
priviđenje se pojavljuje kao stranac u ogledalu,
noć stražari pred vratima zore.
Samo jednom. Tko se događa samo jednom?
Znam! Ja! Događam se samo jednom
i onda me nikada više ne bude.
Sunce Smrti izgori u zjenici sklopljenog oka.
Kroz bolesne sklonosti i rastrojenost psihe
ustajem protiv svakog autoriteta
u okularu promatram carstvo
polažem te mrtvu između Praha i Zahvalnosti.
Sve pjesme koje napisah i sve riječi koje beskraju sam poklonio.

Kaligula:
"Djevice, djevice mi dajte."
Spaljeni na lomači
odlazimo u nebo
prije no što uđemo u legendu.
Dva groba jedan pored drugoga.
U prvome leži Muhamed,
a drugi i dalje prazan čeka.
Godina Slona. Kada smo ljude naučili Vjerovati
mi smo već tada zaboravili Naučeno.
Budni smo 
i pitamo se zbog čega je grob prazan?
Prazan! Tko kaže da je prazan?
Tada otkrili smo sebe u stvorenome Svijetu.

Pamtiš li
kako smo davno levitirali u rumenoj sjenci,
sjali u čamcu Mjesečevih zidova.

Izgubljeni putujemo
kroz galaksiju na sprudovima svjetlosti.
Vidjeli smo biće
koje je skinulo svoju kožu
i psa smo sreli - mislim da se zvao Lajka.
U srcu Ničega
dvoglava Sfinga dala nam je kartu svemira
sada se lakše orijentirati.
Sa cipelama punim zvijezda
mi ostavljamo tragove u tami;
stojimo usamljeni u hladnom zraku daljine.
Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.