Snježana Radetić: Poezija nas približava onom našem unutarnjem biću koje titra u emociji

Dok sam pripremao razgovor sa Snježanom Radetić povodom njezine posljednje zbirke pjesama "Ničija zemlja" (HDP, 2026), spisateljica nas je iznenadila i svojom prvom zbirkom priča "Možda je hrčak sretan" (Naklada Fragment, 2026). I dok se ona u ovome razgovoru spretno sakrila u posljednjem pitanju, ovaj razgovor je posvećen Snježaninoj poeziji i njezinoj novoj zbirci s kojom je napravila novi iskorak.

Uživajte.

Ako ste u „Privilegiji leta“ tek otvarali svoje srce čitateljima i formirali svoj pjesnički glas, u „Ničijoj zemlji“ pjesnički glas naučio je „razbijati se bez buke“ kako bi izložio svoju egzistenciju pročišćujući svoje iskustvo. Osjeća se mirnoća u izrazu; „tmina“ koju ste porodili u prvoj zbirci, sada je raščišćena i sabijena. Pa ipak, pojavljuje se oštrina koja nije utoliko bila prisutna u prvome rukopisu, gotovo pa i nužna kada se nalazite na „ničijoj zemlji/bez prirodnog zaklona“ kojom osvještavate sadašnjost i budućnost koja vas tek čeka. Kako je izgledao cijeli proces pisanja i nastavljanja na postavljenim temeljima? Osjećate li da ste se promijenili kao pjesnikinja, pa i kao osoba?

Recimo ovako: pišem jer na taj način najlakše prilazim sebi. To je moj način kojim u velikoj mjeri postižem bliskost sa sobom. Tek se tu mogu razbijati u komadiće a ne izgubiti sebe. Izgleda da je u prvoj zbirci trebalo dokraja raščistiti taloge i tminu jer se iz mraka malo toga može sagledati. A kad se jednom oslobodi put i profine osjetila, usudiš se ispitivati svijet svakim od njih. Rekla bih da je usuditi se kod mene uvijek igralo značajnu ulogu, a da je u pisanju konačno dobilo startno mjesto. Volim se poticati onom mišlju: „Čovjek sam, ništa mi ljudsko ne može biti strano“, pa kad i zapnem, a često zapinjem, izazivam sama sebe preko ruba. To je taj spiralni ulaz u sebe koji mi daje adrenalin za stvaranje. Sustav vrijednosti u kojem sam odrasla uvelike se razlikuje od trenutnog pa su za mene, možda, ti pomaci tektonski dok bi za mlađe generacije to bilo obično preskakanje potoka.

Naprosto, život je suviše brz i zahtjevan, sve juri pored nas pa se sve češće pitamo tek kad nas zateknu posljedice. Uostalom, uza sve ometače s kojima danas živimo, imamo li vremena biti  samo u glavi, misliti? Zato je pisanje sjajno jer me češće gurne u promišljanja kojima se sama od sebe ne bih prepustila. 

Jesam li se promijenila? Sigurno. To je blagodat života, iskustava i odnosa koji te kontinuirano izlažu mijeni kroz život, a posljedično će se onda vidjeti i promjene u pisanju. Nadam se, iskreno, da sam još uvijek i u stalnoj promjeni. To bi trebao biti cilj i ne samo autorski, već duboko osobni. 

Pisanje je s vama cijeli život, privatnom ili javnom obliku. Kako se mijenjao vaš odnos prema pisanju, a onda i sam stil?

Jezik je taj koji je s nama cijeli život. I doista smo ono što i kako govorimo. Zanimljivo je da sam prve godine života rasla govoreći samo dijalektom. Kad sam krenula u prvi razred, mama je malo strepila hoću li se uklopiti i sporazumjeti. Pisanje poezije na dijalektu i danas probudi sasvim drugačiju poetiku, traži neke druge motive, različite od pisanja na standardu. Dogodilo se i da mi je učiteljica u nižim razredima rekla kako nemam talenta za pričanje priča jer sam se stalno rasipala u opširnostima. Pamtim to sve ove godine, a mnogo sam važnije stvari putem zaboravila. 

Pisalo se svašta kroz život, ali drukčije je to kad pišeš samo za sebe. Tu nema filtera. Sve je dopustivo između tebe i jezika. Postoji i ta profesionalna odgovornost. Teško je nju zanemariti. Nastojiš biti dostojna zadatka, a to je zapravo kamen o koji se stalno spotičeš dok pišeš. Jer to što misliš da znaš pisati ne znači da je to i istina. I onda krenu propitivanja. Trebalo je odvojiti se od svih tih uloga, pronaći svoj glas i okušati se. 

Kroz prvi ciklus „U transmisiji“ iščitavamo zemljopisnu kartu ženskog tijela, prateći kako se okreće subjektova perspektiva nakon prve zbirke. Gotovo da se može čitati kao mezzo između dvaju rukopisa. Često se u razgovorima s vama i u opisima zbirke drugi dotiču ogoljelosti izraza i potrebe da čitatelju dajete svoju utrobu. Kakav je osjećaj otvarati se iz pjesme u pjesmu, znajući da ste odabrali upravo poeziju da pronađete bilo neuralgične točke, bilo mirne trenutke u sebi?

Možda je to pitanje točke iz koje netko piše. Ja želim dokraja razumjeti, vidjeti što stoji iza nečijeg lica ili postupka, odnosa, tražiti ono što se prikriva, kao i što se još u meni skriva od mene. Možda su godine donijele više nježnosti u proces. Radoznala sam po prirodi pa sama sebi zadajem zadatke i ispisujem ih iz svih mogućih uglova do kojih dospijem. Tako sam svojevremeno pokrenula svoj mali projekt nježnosti na društvenim mrežama gdje sam dnevno zapisivala zapažanja jer sam osvijestila koliko sam stroga prema sebi, a onda i s drugima. Htjela sam doći do sjemene forme tog ponašanja jer naše misli oblikuju tijelo i tamo gdje se ne vidi. 

Kad govorimo o ogoljivanju, ja vjerojatno i na znam pisanje obući tako da je svaki pramen na svom mjestu, cipele fine i elegantne, a haljina da ti pamet stane. Meni je potreban zapis s kože, da u istom trenutku mjerim svoju propusnost. Potrebno mi je osjećati svoje tijelo, vidjeti ga a ne uspoređivati. Kroz poeziju se dogodio poziv na bliskost s tijelom. Sve je konačno odvelo u bolje razumijevanje sebe, a mislim da to znači i jednostavniji jezik. 

Treća dob, sve popularniji termin, a iza kojega se skrivaju ljudi sa svojim iskustvima i životima. Književnost nudi mogućnost perspektive, uvida u to da „kad prijeđeš šezdesetu tuđe smrti dobiju imena“. Drugi ciklus „Ničija zemlja“ kreće upravo s pjesmom „Šezdesete“ koja ne štedi ni sebe ni čitatelja, izrasta iz činjenica, a završava u malenom bijesu retrospektive. Ovdje se širi zbirka, prestaje biti karika, a postaje mreža koja se spaja s drugima, shvaćajući da se iskustva svih prelamaju u svim svojim sličnostima i razlikama. Što može poezija zapaziti i opisati, a da ne može proza ili bilo koji drugi oblik kada je riječ o društvenim nepravdama? 

Poezija nam je kao bićima imanentna. Nosimo taj ritam i osjećaj u krvotoku, raste iz nas lako, kao život. Čarolija je u višeznačnosti, kao u arhetipu, svatko tu može pronaći nešto svoje. Poezija ne priča priče. Ona prenosi utiske, slike, emocije. Iznosi ih pred nas, a onda mi, kao čitatelji, kreiramo kroz nju svoje priče. To je sustvaralaštvo. Jer kao što ste rekkli – iskustva se prelamaju u svim svojim sličnostima i razlikama. 

Ciklus „Ničija zemlja“ nosi pitanje granica kao paradoks, jer zemlja ih ne poznaje. One trebaju nama ljudima. Na „Ničijoj zemlji“ nema pravila, niti zaštite. Ona nosi tragove svih koji su je kao teritorij svojatali kroz vrijeme. Podrazumijeva slobodu, ali nitko ti ne govori da nepripadanje priziva i opasnosti. Sloboda nije uvijek ono što mislimo o njoj. 

Postoji ta slika puža koji hoda po oštrici britve iz replike Marlona Branda u „Apokalipsi danas“. „To je moj san, moja noćna mora i moj opstanak“, kaže on, a tako je i s poezijom. Poezija je pitanje preživljavanja. 

Vaš dijalog s čitateljima je od samog početka aktivan, kako se vidi prema društvenim mrežama i susretima uživo. Možete li proširiti što mislite kada kažete da je odnos “sustvaralački”? 

Mallarmé je smatrao da imenovati u poeziji znači uništiti tri četvrtine uživanja u pjesmi, jer užitak leži u postupnom odgonetavanju. Zato je poezija krajem 19. stoljeća postala hermetična i sugestivna, povezivala različita osjetila u nove, nikad viđene slike. Sustvaralaštvo je bio novi postupak kojim je čitatelj prilazio poeziji, intuitivno, dekodirajući je prema vlastitom, unutarnjem poetskom ritmu. Tako je i danas. Valja nam pronaći sebe u drugome i u poeziji ne samo u životu. I baš zato nas emocije i pjesničke slike mogu duboko i blisko pokrenuti, uznemiriti, nadahnuti. Tamo gdje smo slični, možda čak i isti, ili potpuno različiti, na tom mjestu ćemo osjetiti taj drhtaj prepoznavanja. Intuitivno razumjeti „što je pjesnik htio reći“. A zapravo, stihovi će nam ponuditi ono što već jest naše, samo o tome nismo mislili. Još. Ili ne na taj način. Ili ne u tom registru osjećaja.

U tom smislu, poezija nam svima pripada. Tko je piše, otvara kanal onome tko je čita. Poruka ne mora biti dokraja jasna kao u svakodnevnoj komunikaciji. Dapače, što je intrigantnija, to je razrješenje do kojeg primatelj dolazi – smislenije, cjelovito u svoj svojoj punini. 

Poezija nas približava onom našem unutarnjem biću koje titra u emociji i traži, neumorno traži svoju vibraciju u vanjskom svijetu. A kad je nađe, sustvaranjem je ugađa u skladan ton.

Nastavlja se slično i kroz treći ciklus „Iza zatvorenih vrata“ gdje se umjesto postavljanja, otkopavaju temelji kuće, pri čemu ona postaje prostor jezične igre za uobličiti svoje uspomene i osjećaje. Općenito, kroz cijelu zbirku trenuci mira su postojani, ali sreća je rijetka, teško uhvatljiva u tom procesu. Što gledate dobiti po završetku svake pjesme i tijekom cijelog procesa pisanja?

Pitanje sreće je staro koliko i čovjek. Nakon svih potraga za njom na kraju shvatimo da je ona oduvijek tu. Osjećati zemlju pod nogama, slušati svoje disanje, dopustiti si opaziti život pored kojega olako prolazimo zavedeni svojim potragama. Kao u Cesarićevom „Oblaku“. 

Sreća je trenutak u kojem jesi. Zato jer jesi. Zato je teško uhvatljiva. Možda je u poeziji sreća tako rijetka jer je izazovno uz nju ostati u originalnim pjesničkim slikama. Kao da nema dovoljno nijansi za sreću da bi bila interesantna poeziji. Kažemo da je sreća imati krov nad glavom. Ili čvrste zidove da nas čuvaju. U trećem dijelu zbirke propitivala sam odnos između sebe i prostora. Do koje su mjere granice potrebne? Drži li nas kuća da ne odzemljimo ili nas veže, da bi je teže napuštali? Zašto zatvaramo vrata, kome ih otvaramo, zašto se ozidavamo? Tko sam ja bez kuće? To su neka od pitanja s kojima sam ulazila u proces pisanja. 

Ako zbirku otvaramo prijenosom i pokretom, završavamo je dolaskom na „Pusti otok“ i četvrti, posljednji ciklus. Sve što se otvara kroz prethodne cikluse i pjesme, sada se ovdje kreće šivati jer „nećemo pogledati unazad/nikada“. Pomireni ste, više nema prethodnih oštrina ni britkosti, ostaje samo zacijeliti i brinuti o svakoj otvorenoj rani. 

„Pusti otok“ je mjesto kontrapunkta, najnematerijalniji dio zbirke. Predstavlja s jedne strane izdvojenost i nemogućnost komunikacije, samoću, ali s druge strane može predstavljati čekanje i trajnu nadu. „Pusti otok“ je slika nemogućnosti da sebe iskomuniciramo do kraja. Zapinjemo u emocijama sami sa sobom, a istovremeno tražimo bliskost s drugima. To je taj kontrapunkt koji se može nakraju zacijeliti ravnotežom, ali ona je ovdje uvijek na suprotnoj strani. 

Svi smo mi krenuli od njezinih „Početnih koordinata“, glasila bi svojevrsna parafraza Dostojevskog o Gogolju. Monika Herceg nesumnjivo predstavlja točku prijeloma u suvremenom hrvatskom pjesništvu zbog prvih dviju zbirki i utjecaja na nove pjesničke generacije. Kako je izgledala suradnja tijekom pisanja? 

Monika Herceg prije svega je sjajna osoba, a to da je jednako sjajna pjesnikinja potvrđuju brojne i međunarodne nagrade. Priključiti se njenim radionicama pisanja poezije bila je prava odluka u pravom trenutku. Prije svega susreti s ljudima s kojima te povezuju mnoge sličnosti, a ti opet nastojiš brusiti svoj glas. Samo ga više ufiniš, razvijaš osjećaj za detalj. Monika u svakom trenutku zna što radi. Nježno i toplo razbaruši unutarnje strukture, razbudi i vodi te do unutarnjeg glasa. U uredničkom procesu bila je strpljiva, topla i susretljiva, pomno prilazila mojim stihovima. Sve dok obje nismo bile zadovoljne. Puno sam naučila u tom procesu jer smo ga od početka do kraja prolazile zajedno.

Blagonaklono je doba u kojem živim jer mi virtualni prostor nudi mnoge mogućnosti – mogu se povezati s ljudima istih energija, razmjenjivati i stvarati kroz zajedničke procese, upijati atmosferu. Biti u kreativnom okruženju a ne mrdnuti iz svog dnevnog boravka. Da i ne govorim o novim prijateljstvima.

Tijekom pisanja odajete čitatelju i inspiracije, bilo autore (Annie Sexton), bilo događaje (usmrćivanje Mashe Amini). Kome se uvijek vraćate u potrazi za riječima, a koga ste tek nedavno otkrili? Ako ne utjecaj, tko su oni prema kojima osjećate da su vas uvukli u sve ovo?

Volim govoriti poeziju, to je ljubav koju su mi prenijele moje nastavnice materinjeg jezika. U to vrijeme recitirala sam prigodno na školskim i gradskim priredbama. Probudio se taj osjećaj za ritam i riječi. Mislim da se doista radi o ljubavi, prvoj i najljepšoj – s poezijom. Spomenari su nam u to vrijeme bili preplavljeni stihovima Nerude, Lorce, Cesarića, Preverta. Prepisivale smo ih i obljepljivale romantičnim izrescima iz časopisa. Bilo je čarobno otkrivati poetski svijet Vesne Parun, A. B. Šimića, Danijela Dragojevića. 

Društvene mreže donijele su mogućnost novog načina druženja s poezijom. Dopire se brže do novih autora/ica. Već 20-ak godina imamo i BEK gdje često čitam baš poeziju. Kad je proza u pitanju, i dalje radije biram knjige. Tako sam upoznala poeziju Olje Savičević Ivančević, Monike Herceg Lidije Deduš, Suzane Matić, Martine Vidaić. Veliki sam fan regionalne književne panorame „Čovjek-časopis“. Tu nailazim na sjajne autore do kojih vjerojatno ne bih stigla za jednoga života. A opet, vrlo je nezahvalno krenuti s nabrajanjem autora/ica jer na taj način imam osjećaj da sam zatajila još mnoge koji su me hrabrili svojim poetskim svijetom.

Nakon dvije zbirke poezije, možemo li se pripremiti za prozu? Znamo da je prije dvije godine postojao rukopis radnog naslova „Možda je hrčak sretan“ u kojem ste planirali pratiti pripovjedačice u prvom licu i istraživati njihove živote. Ima li tog rukopisa, prenamijenjenog, i  ovoj zbirci? 

Pretpostavljam da bi čitatelji mogli naći poveznice između mojih pjesama i priča. Uostalom, motivi i teme se prepliću, žena je polazište svega napisanog. I to je sve. Nisam još spremna pisati o nepoznatome ili još imam što reći o poznatome. Ali ne bih rekla da se radi o prenamjeni. Proza igra po drugačijim pravilima. Dapače, nije jednostavno odvojiti poetski od proznog izraza, zagrabiti u rečenice, pričati prave priče, dokraja izdržati u pripovijedanju. Bila je to neka vrsta izazova. A ja volim izazove. 

Zbirka priča zadržala je svoj radni naslov i u posljednjim je koracima kod izdavača. Nadamo  joj se na Interliberu ove godine.

Snježana Radetić (Pula, 1964.) gotovo je tri desetljeća radila kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj školi Mate Balote u Poreču, a nakon toga šest godina obnašala funkciju ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta u Poreču. Trenutno u nemirnoj mirovini. Živi i radi u Poreču. 

Piše poeziju i kratku prozu. Dosad je objavila dvije zbirke poezije ("Privilegij leta" & "Ničija zemlja"), dok joj se zbirka priča "Možda je hrčak sretan" (Naklada Fragment, 2026) nalazi u pretprodaji.