Elena Ferrante i jedna šetnja Napuljem: doživjeti Rajon samostalno proživljavajući knjigu u glavi nema cijenu

“Vjerujem da, jednom kad su knjige napisane, više nemaju potrebe za svojim autorom. Jednom kad sam shvatila da će gotova knjiga otići u svijet bez mene, kad sam shvatila da se ništa od mene konkretno, u fizičkom obliku, nikad neće vidjeti osim izdanja – kao da je knjiga mali pas, a ja sam joj vlasnik – to mi je otvorilo novi pogled na pisanje. Bilo je kao da sam otpustila riječi iz sebe.” (Elena Ferrante u intervjuu za Los Angeles Times, 2018. godine)

Ja i dalje ne mogu vjerovati kako neki autor u današnjem vremenu svjesno odluči pustiti svoje knjige u svijet gdje one postignu ogroman uspjeh, a on ostane anoniman i nastavi pisati negdje daleko, u nekoj svojoj sobici, ne želeći se otkriti publici koja je toliko znatiželjna da sama pokušava odgonetnuti o kome se radi. U vremenu kad svatko želi iskoristiti svojih 5 minuta slave, zasigurno je svima ili barem većini ovakav potez nevjerojatan. Meni, svakako, jest. A ono što je još nevjerojatnije, je da sam tetralogiju Genijalna prijateljica pročitala tek ove godine. Nisam obožavateljica razvikanih naslova, barem ne odmah po njihovom izlasku, ali sam se ove godine na Panonskom festivalu knjiga odlučila počastiti paketom Genijalna prijateljica.

Dočekale su knjige i ljeto, pa sam tek na plaži uzela u ruke Genijalnu prijateljicu. Srećom, na ljetovanje sam ponijela i Priču o novom prezimenu, krajem ljeta dovršila sam Priču o onima koji bježe i onima koji ostaju i tada je pala odluka – moram otići u Napulj, u Rajon i doživjeti taj grad. Do samog puta razvlačila sam Priču o izgubljenoj djevojčici, a posljednjih pedesetak stranica ostavila sam za čitanje nakon puta jer sam osjećala da će to biti težak rastanak.

Kada se sam datum polaska približio, ja sam već imala sve razrađeno u detalje, sve internetske stranice o Napulju pregledane, sve o Rajonu izguglano i samo je trebalo doći do tamo. Nakon stotina i stotina stranica provedenih u Napulju, došlo je vrijeme i da ga doživim uživo. I nije bilo nikakve šanse da mi se ne svidi. Prvi dojam nije razočarao, ali jest šokirao. Čitala sam i slušala o napuljskom prometu, ali doživjeti ga, je nešto sasvim drukčije. Napulj je svijet u kojem prometna pravila ne vrijede, pješaci su građani drugog reda, mopedi i vespe su glavno prijevozno sredstvo, a truba potrošno sredstvo. Svako zaustavljanje iz bilo kojeg razloga kažnjava se energičnim trubljenjem. Ali zato javni prijevoz funkcionira besprijekorno, od metroa, autobusa, uspinjače do brodova i vlakova. 

Kako smo za Napulj imali 4 dana, odluka je pala da šećer, tj. Rajon, ostavimo za kraj. Odnosno, ja sam odlučila, suprug (moj suputnik ili supatnik) nije imao pojma što ga čeka. Već pri prvom razgovoru s domaćicom apartmana, ona je izrazila zabrinutost što želimo ići u taj dio grada jer, po njenim riječima, nije baš siguran. Srećom, njen engleski je bio toliko loš da suprug nije pohvatao što priča, a ja nisam imala namjeru odustati. Nikako. 

Nakon tri dana obilaženja poznatih i manje poznatih napuljskih atrakcija, Pompeja, Sorrenta i okolice, uživanja u najboljim pizzama koje smo ikada probali, sfogliatellama i babama, stigao je i posljednji dan u Napulju. Odlučili smo kako je najbolje da do Rajona prošetamo od Glavnog željezničkog kolodvora Garibaldi. Put nije kompliciran, trebalo je samo krenuti istočno prema naselju Rione Luzzatti, proći pokraj ogromnih nebodera u poslovnoj četvrti Centro Direzionale i nakon 20-ak minuta ušetati u knjigu. Jer tako sam se ja osjećala čim smo zakoračili u taj svijet, koji kao da je ostao u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Niske oronule zgrade, male trgovinice, skladišta i kafići uz glavnu ulicu, a onda Gradska knjižnica, Biblioteca Popolare, i na njoj dvije djevojčice, Lila I Lenu. Prešavši cestu ušetali smo u dječji park, a iza njega se ukazao cijeli red visokih zgrada. Iako se pomalo činilo kako je zelenilo između zgrada poprilično zaraslo, ispostavilo se da se radi o aromatičnom bilju koje je svoj miris širilo po cijelom naselju. 

Laganom šetnjom stigli smo do predzadnje zgrade u redu, a na njoj se, u cijeloj svojoj raskoši, otkrio ogromni mural Lile i Lenu. Mene je ostavio bez daha, doslovno. Bio je to onaj osjećaj koji poznaju samo zagriženi knjigoljupci, a koji ostalom svijetu ostaje neobjašnjiv. Dok je suprug glumio fotografa i trpio moje knjiške egzibicije i poze, prolaznici su nas gledali s osmijehom na licu i apsolutno ni u kojem trenutku nismo se osjećali nesigurno u ovom naselju. 

Odlučili smo se lagano vratiti prema Glavnom željezničkom kolodvoru kako ne bismo zakasnili na autobus za zrakoplovnu luku (da uhvatimo svoj let za koji će se kasnije ispostaviti da će kasniti 7 sati), a usput smo zastali za još malo fotografiranja kod tunela kojim su Lila i Lenu prvi puta izašle iz Rajona prema ostatku Napulja. Iako sam ga ja, čitajući knjige, zamišljala ogromnim i lako uočljivim, u stvarnosti se radi o običnom podvožnjaku kojim se dolazi do kvartovske željezničke stanice Gianturco, na čijem su staklenom pročelju oslikani likovi Lile i Lenu koje trče i smiju se.  

Ti zvukovi, mirisi i sunčan dan mene su teleportirali u Rajon sredinom prošlog stoljeća i jedino što sam još očekivala, je ugledati Lilu i Lenu iza nekog ugla. Nevjerojatno je da lokalni turistički vodiči još nisu iskoristili potencijal Rajona za neke književne ture jer, nakon što je snimljena i serija, zanimanje za Genijalnu prijateljicu je još više naraslo. Naime, prije samog puta, ja sam pokušala pronaći na raznim aplikacijama i internetskim stranicama neki turistički obilazak vezan baš uz Genijalnu prijateljicu, ali takvo nešto, zasad, ne postoji. No, možda i bolje. Jer doživjeti Rajon samostalno, u miru, proživljavajući knjigu u glavi, nema cijenu.

Mnogi su me nakon puta pitali što je to tako posebno u Genijalnoj prijateljici da me je potaknulo na put do Napulja. Pa evo, ja ni sada ne znam reći što je točno to što me je toliko očaralo. Kada drugim ljudima pokušavam prenijeti atmosferu tih knjiga, emocije koje su u meni pobudile, pa čak i kad pokušam prepričati radnju, to ispadne nekako mlako. Ali ono što odgovorno tvrdim je da stil pisanja Elene Ferrante ili volite ili ne volite. Između nema. Ne može vam se malo svidjeti, može vas jedino opčiniti do te mjere da nastavke ne možete prestati gutati. Do te mjere da osjećate kao da ste zajedno s Lilom i Lenu u njihovom Rajonu i gledate ih dok kao djevojčice odlaze u školu, kao djevojke svaka svojim putem, jedna u brak, a druga na fakultet, dok ih kao odrasle žene njihovi životni putevi razdvajaju, pa ponovno spajaju upravo u Rajonu. 

Nešto je čarobno u tom običnom radničkom naselju, a ja sam imala priliku koračati njime. Koračati Genijalnom prijateljicom.