Suvremena distopija u književnosti – što kada je počinjemo živjeti?

To je pitanje koje se pojavljuje kod razmišljanja o autofikciji danas, a obrtanje teza moglo bi se istražiti i u distopiji - kako pisati i okarakterizirati distopiju i futurizam kad ih na neki način i u nekim dijelovima svijeta već živimo, a kroz umreženost i dostupnost informacija im svakodnevno i svjedočimo? I koliko imamo potrebu za takvim knjigama, a koliko sve više cijenimo ugodnu poznatost koja ulijeva utjehu, ljudskost i nadu?

Distopija prikazuje zamišljena, često mračna, represivna društva, a ako pitate internete i književne teoretičare, dobar će dio njih potvrditi da se prvim modernim distopijskim romanom često smatra We (Mi) ruskog pisca Jevgenija Zamjatina iz 1921. S druge strane, Wellsov Vremenski stroj se opisuje prethodnikom distopije, sa svojim viktorijanskim znanstvenikom koji u 802.701 godini daleke budućnosti susreće zloglasne Morlocke, ali Zamjatin sustavnije prikazuje društvo u kojem je svaki aspekt života kontroliran odnosno postavlja društvo kao totalitarni sustav u kojem je individualnost potpuno potisnuta. Wells i raniji autori sadržavali su kritiku društva i tehnologije, ali možda nisu imali potpuno razvijenu strukturu distopijskog svijeta na taj način. Orwell pak u 1984 donosi klasični prikaz totalitarizma, propagande i kontrole, s distopijom kao odgovorom na socijalne, političke i tehnološke promjene, i uz Aldousa Huxleyja je vjerojatno najspominjaniji autor u kontekstu distopije. 

Ali što bi sada bio odgovor na promjene? 

Stvarni svijet kojem svjedočimo već je donekle futuristički – možda nam nad glavom ne lete space shuttleovi, ali ljudi kao terapeuta koriste ChatGPT, u pametnim gradovima semafori upravljaju prometom, a nove generacije sve nezgrapnije drže olovku u ruci. Ako sjednete na avion istočno, za nekoliko sati ćete se naći u još mučnijoj Blade Runner vizuri. Čak se ni Sluškinjina priča Margaret Atwood ne čini kao daleka fikcija. Totalitarno teokratsko društvo iz romana – Gilead - nastalo je nakon ekološke katastrofe i društvenog kolapsa u Sjedinjenim Državama, kad je plodnost drastično opala, pa se žene koje još mogu rađati prisilno dodjeljuju bogatim obiteljima kao Sluškinje kojima je jedina funkcija rađanje. 

Mnoge SF priče, kao i distopijske, sadržavaju upozoravajuću notu, no čini se da pisci moraju ići puno dalje s imaginacijom kako bi se smatrali inovativnima ili autentičnima odnosno kako bi zamišljali nezamišljeno. Također se širi i shvaćanje kako osjećamo distopiju – ako se na trenutak odmaknemo od književnosti i za primjer uzmemo trenutačnu hit seriju Pluribus, njen je narativ baziran na skladnom, potpuno sretnom i nenasilnom društvu – utopiji, reklo bi se - a svejedno je kategorizirana kao distopija. Odnosno, ovo je svijetla distopija. Caka je u tome što je ljudima oduzeta individualnost, svi misle istim mozgom, i tu ulijeće taj element svojevrsne jezivosti. Drugim riječima, gdje god u knjigama, serijama i filmovima nedostaje onoga što nas čini ljudima, neovisno o tome kako je društvo ustrojeno i svijet funkcionalan, tu nastaje distopija. Glavni faktor je humanost, ili njen nedostatak.

Distopijski su svjetovi također pretjerani, naglašeni, i kao takvi zapravo mogu pružati vrlo realan pogled u društvo (samo oduzmemo pretjeranost), ili nam pak nude odgovore na 'what if' pitanja. 

Roman Postaja Jedanaest Emily St. John Mandel dobar je primjer what if distopijske post-apokaliptične priče koja sadrži i tu notu optimizma, ljepote umjetnosti i ljudskosti. Odvija se u opustošenom postpandemijskom svijetu, odnosno dvadeset godina nakon kolapsa civilizacije. Roman je objavljen 2014., dakle koju godinu prije nego što je svijet zaista zapao u pandemiju, samo što se kod nas nije dogodio kolaps takvih razmjera. U središtu romana je Kirsten Raymonde, fragmenti njenog djetinjstva u startu pandemije i nje kao bistre, snalažljive djevojke i članice Putujuće simfonije - trupe glumaca i glazbenika koji putuju i izvode Shakespeareove drame jer “preživjeti nije dovoljno”. Roman prati i druge likove odnosno ima paralelelne radnje, a njihove su sudbine fino isprepletene, načelno stvarajući dojam da iako je svijet izgubljen, mogućnost obnove ipak postoji.

„Možda na put kreću samo zato što se pitaju što se dogodilo u zemljama s druge strane oceana ili mora. Draga mu je takva pretpostavka. Sviđa mu se prizor brodova koji klize morem. Plove k novome svijetu koji im je zasad još daleko izvan vidokruga.”

Postaja Jedanaest je zapravo odličan izbor za nekoga tko traži mekšu verziju distopijskog romana. Stil je nježniji i poetičniji, glavni likovi su raznoliki i (u većini slučajeva) etični, senzibilni i pravični. Antagonist (Prorok) je zanimljivo zamišljen i izveden, iako kod njega postoji blagi dojam nedorađenosti, i generalno nedostaje tog snažnog dojma koji se javlja kod vrhunskih romana. Neke su se narativne linije i likovi mogli spojiti na još efikasniji način, kao što je to primjerice jako dobro realizirano u televizijskoj inačici romana. Unatoč tome, Postaja Jedanaest ostaje u dobrom sjećanju. 

Relevantna je u kontekstu mogućih scenarija u kojima se takav kolaps zaista događa – od toga kakvi bi se sve klanovi oformili i što bi se dogodilo s gradovima pa do toga koliko bi opstali duh i potreba izražavanja i povezivanja kroz kreativnost. Roman ujedno potvrđuje razlikovanje klasične i suvremene distopije - u klasičnoj ima više totalitarizma i društvene kontrole, dok je u suvremenoj distopiji moć fragmentiranija, često je pod ekološkom i tehnološkom prijetnjom, a u fokusu je kompleksnost moralnih izbora. Granica između fikcije i stvarnosti u nekim segmentima doduše postaje tanka, i koliko god će upozoravajući i teži romani uvijek biti potrebni, možda zbog te tanke granice ipak sve češće pribjegavamo pametnim pričama koje nude i toplinu i smisao.