Uz "Vegetarijanku" Han Kang s turističkog terena

Dođe li i vama ponekad želja dignuti ruke od svega?

Kad napišem svega, mislim na mijenjanje svijeta, društveni aktivizam, furanje osobnih svjetonazora, ili, ukratko: osobni influens. Čisto otarasiti se svega i vegetirati u ljudskoj zajednici.

A kako je to ponekad i nemoguće, osim u literarnom žanru koji nam nosi roman "Vegetarijanka" južnokorejske spisateljice Han Kang, možemo baciti pogled kakve sve on efekte nosi iz dalekog južnokorejskog jezika:

a) prijevodne kontroverze (Luka Ostojić, Booksa)

b) književnu recepciju na našoj i globalnoj sceni dalekih nam i neanglofonih kultura (Katarina Luketić, tportal)

c) patrijarhat, feminizam, sloboda, nasilje etc.

Postoji ipak i taj d) zahvaljujući jednom reality showu koji je sniman i kod nas, Južna Koreja dolazi u Hrvatsku.

Zadnjih godina u stotinama tisuća. I, mi, kao receptivna turistička zemlja imamo sreće upoznavati druge i drugačije zemlje preko ljudi koji dolaze do nas. A oni se, ponajviše Južni Korejci (Južnokoreanci ili kako već) baš i ne zanimaju za nas koji ih promatramo.

Naime, prateći itinerare grupnih posjeta ovih turista Europi prvo što pada u oči je ritam, dakle brzina strujanja prostorom. Naprosto, oni to rade brže od drugih. I nema u tome ništa od pozitivnog i negativnog moraliziranja, ali činjenica je da oni kao turisti sažimaju vrijeme i prostor tako da prolete kroz njega, stalno radeći selfije, besprijekorno odjeveni (za razliku od nekih drugih Azijata šareni su i markirani), uređeni i beskrajno površni. Nemaju američke licemjerne meet the locals fore, oni su tu da bi bili negdje drugdje, a to podrazumijeva društvene mreže.

Koreja je, ona južna, jedna užasno zanimljiva zajednica. Od državnog brendiranja pop kulture (azijski su hype, oni su Gangam style istoka), preko hrvatske izvrsnosti na ntu potenciju u obrazovanju (djeca su dnevno u petnaestosatnom ritmu školovanja), do sumanute opsjednutosti izgledom koji se nakon školovanja postavlja kao prepreka u zapošljavanju (tridesetak posto ih radi plastične operacije) do krajnosti onog (i ovog) svijeta konzumerističkog kapitalizma u kojem sve nabrojeno stvara kulturu u kojoj je imati dijete neviđeni luksuz.

Tako barem kažu mediji, ali i oni turistički pratitelji s kojima se uhvati vremena popričati. Jer, u tehnološkoj superbudućnosti u kojoj Koreja prednjači, vrijeme je zgusnuto i život brz, kratak i van karijere nema se vremena. Putovanja su samo privjesak radu i slici sebe koju treba brižljivo njegovati u mrežnom simulakrumu. Tu mjesta za vegetiranje nema.

Možda bi Korejanci (a i mi jer nam društvo ide u tom smjeru, istina ne tom brzinom), mogli ponavljati self help formule tipa:
Ne želim da me svi vole, želim biti nesavršen, ne gajiti sliku o sebi kao kućno cvijeće i, da, želim se povremeno dosađivati.

Jer, u konačnici, tu na internetu ne postoje sva ona lica za naturalističke portrete koja viđamo u autobusima, čekaonicama ili na placu. U simulakrumu interneta žive samo sretna lica u kojima stanuju nezadovoljni ljudi.

Uglavnom, knjige se mogu čitati van konteksta, a i ne moraju - ne pišu ih samo vegetarijanci.

A ova knjiga je izvrstan produkt jedne kulture koju možda i nemamo vremena upoznati, posebice ako dignemo ruke i od knjiga.