Zašto čitam i pišem na GKR Magazinu

Nekad sam kao klinac jako puno čitao. Provodio sam dane i dane čitajući, a u školu i na treninge sam išao s knjigom u ruci (ne udžbenikom, nego nekom pričom ili romanom), čitajući je zadubljeno po putu, na ulici, po stepenicama i na pješačkom. Na isti sam se način i vraćao doma, a kad bih stigao, brzo bih se riješio te gnjavaže zvane ručak i nastavio čitati u sobi. Prava droga, neki bi rekli.

Tada sam i pisao sve i svašta, od sastavaka za školu do nekih svojih misli, pjesmica, pričica itd.

Onda je u jednom trenutku sve prestalo. Ne sjećam se točno kad ni zašto, no nakon neke dobi u mom životu čitanja više nije bilo. U biti lažem, sjećam se zašto… Kad sam postao svjestan koliko puno ima knjiga koje bih želio pročitati, zaključio sam da ih nikad neću moći pročitati sve i da će uvijek postojati one neke do kojih nisam stigao ili sam ih na putu propustio. Tako da je u tom trenutku najlogičnije rješenje bilo prestati čitati.

Nije da sam se tada bacio u potpunu nepismenost, čitao sam tu i tamo neke skripte na faksu, neka bezvezna slova na monitoru i naravno, ponekad stripove. Ali nije bilo više onog čitanja iz sveg gušta i zadubljivanja u knjigu zbog kojeg bi me skoro pregazio auto na pješačkom ili bih se na ulici zabio u stup.

Ruku pod ruku s time, nestalo je i pisanje. S vremenom pisani izričaj sveo mi se na kontrolne, ispite, matematičke formule, programski kod i tehničke razgovore/rasprave po forumima i communityjima moje struke. Izgubio sam čak i rukopis. Prava tragedija, rekli bi oni koji ne mogu živjeti bez čitanja i pisanja.

Povratak

Nakon nekog vremena (i puno linija programskog koda kasnije) nešto se nekako počelo nešto vraćati unazad… Magazin Gradske knjižnice Rijeka potaknuo me na čitanje. A očito i na pisanje.

Malo po malo, radeći na doradama weba i Magazina, te pružajući tehnički (a ponekad i životni) support ljudima iz njihovih uredništva, počela su mi se kačiti za oči neka slova (ne više bezvezna)… neki naslovi, zanimljivi, simpatični, pažnje vrijedni… neki tekstovi, tu i tamo, usput, rečenica po rečenica, sporadično odlomak po odlomak… dok jednog dana nisam na Magazinu počitao cijeli jedan tekst. Ne sjećam se koji je točno bio, nije ni bitno, ali sjećam se da mi se svidio. Tad su mi se, u biti, prvi put otvorila vrata Magazina, kojeg sam dotad cijelo vrijeme percipirao kao nešto na čemu samo odrađujem svoj posao za druge, a tek tad sam ga počeo shvaćati kao nešto što je tu i za mene.

Nakon što su se vrata otvorila, zaredalo se niz zgoda između mene i Magazina, a izdvojit ću vam dvije koje su mi najviše ostale u sjećanju...

Čitao sam na Magazinu tekst o Aleidi Guevari i taman se ugodno zadubio u njega kad me upitao frend:

- Ej Žmak, ima tu neka fešta u Kvarneriću, ajmo na pivu i studentice!

- Ma ne, ja ću radije ostati tu čitati na GKR-u - kažem ja i nastavim čitati.

Onima koji znaju koliko ja uistinu volim pivu potpuno je jasno o kakvu se tu presedanu radilo, a mislim da i ostali mogu dovoljno dobro zaključiti.

Kasnije sam se sjetio da sam zapravo trebao otići s frendom, ali uzeti sa sobom tablet i nastaviti čitati - tako ne bih prekinuo zanimljivo čitanje, a i ispao bih faca pred studenticama :)

Druga je zgoda možda manje šaljiva, ali je zato puno ozbiljnija… Dođem ja jedan dan na Magazin. Krenem s najobičnijim čitanjem jednog teksta... da bih se nakon nekog vremena našao zarobljen u efektu Wikipedije (čitaj: efektu Wikipedije), čitajući tekst za tekstom na Magazinu, prelazeći s teksta na njegova autora, pa na ostala njegova djela, vezane članke, najčitanije, naslovnicu, rubrike... poskakujući od autora do autora, ponovno i s jednakim guštom čitajući tekstove koje sam pred mjesec dana već pročitao (i na to zaboravio) i otkrivajući (pogledom na komentare koje sam tad napisao) da me oduševljavaju isto koliko i prije. Droga. Čitalačko tripanje...

Šta sam ono htio reći?

Sve što sam vam dosad ispričao zapravo nema veze s time zašto čitam i pišem na Magazinu. Zaboravite to sve, to je bilo samo neko moje glupo brijanje po osobnim doživljajima i uspomenama.

Pravi razlog zašto sam počeo čitati na Magazinu jest njegovo odudaranje od literarno-novinarsko-informatičke svakodnevnice pregršti informacija koje se danas mogu pronaći na netu. Možda meni, u tom mom čitateljskom tripanju, to nije bilo odmah jasno, no kad sam malo stao i promislio, zaključio sam da je to u biti to. Na cijeloj mreži danas vlada enormna količina informacija, poluistina, cica i guzica, hiperprodukcije, lajkanja, inputa, feedbacka, cica i guzica, zidova, frendova, ptičica, tračeva, skandala, beskonačnih rasprava, hejtanja, trolanja, i inih oblika snubivanja zdrave pameti. (Jesam li spomenuo cica i guzica?)

U takvu okruženju pojavljuje se prirodna potreba za informacijsko-misaonim utočištem, koje je na neki način “zaštićeno” od svih tih hiperutjecaja i stavlja fokus na kvalitetan sadržaj. Magazin je meni jedno takvo utočište. Evo zašto...

Kvaliteta sadržaja

Jesam li ja to spomenuo “kvalitetan sadržaj”? Jesam, i to s razlogom.

O. K., pitanje kvalitete je upitno pitanje, ovisi o ukusima, i tko je uopće taj koji određuje šta je kvalitetno, a šta nije?

Pa za početak, preko 90 autora (autora, ne novinara) iz literarno-edukacijsko-knjižničnog svijeta koji za Magazin pišu potpuno besplatno, volonterski, entuzijastično, sa srcem. Meni je već to dovoljna garancija kvalitete, a onima kojima nije, neka pročitaju neke od njihovih tekstova pa prosude sami.

Drugi (možda manje uočljiv u tom kontekstu) argument kvalitete Magazina je njegova zdrava raznovrsnost. Tako se na njemu može naći bogatstvo sadržaja, od osvrta, eseja, fuga, podcastova, reagiranja, tema, sanjarenja, poticaja, preko filozofsko-aktivitičkih razmišljanja i socijalno osjetljivih tekstova do tinejdžerskih trabunjanja, priča i pjesmica, staračkih lamentacija te poučnih sadržaja za djecu i roditelje.

Da se razumijemo, raznovrsnost nije isto što i šuma informacija. Ono što razlikuje zdravu raznovrsnost od šume jest upravo pristup sadržaju. U Magazinu svaki je sadržaj dobro promišljen, teme pomno odabrane, ne teži se ka senzacionalizmu (aktualnost, a ne senzacionalnost), pišu ljudi koji znaju pisati i vidi se da sve prolazi kroz čvrsti filter uredništva. Svi ti aspekti pristupa u Magazinu dižu kvalitetu njegovih sadržaja na puno višu (promišljeniju) razinu od one na koju su prosječni korisnici interneta navikli, i samim ih time čine vrijednim čitanja i moga vremena.

Uredništvo

To su ti koji filtriraju… Ali nije im to jedina funkcija. Osim procjeđivanja tekstova kroz vlastito mentalno sito, uredništvo Magazina brine se o njegovu sadržaju na milijun drugih načina. Prikuplja ga, pronalazi, istražuje, piše, vuče ljude za rukave, stvara, potiče, volontira, nadahnjuje.

No ono što je najbitnije, uredništvo Magazina komunicira s autorima. Bitnost sam toga“osjetio na vlastitoj koži”...

Nedavno sam objavio jedan tekst na Magazinu i isti sam taj tekst poslao (tj. poklonio) još jednom portalu. Na tom su ga drugom portalu objavili, no intervenirali su u sadržaj tako da su ubacili razne podnaslove koje su oni smislili. Moje je mišljenje bilo da su ti podnaslovi malo previše senzacionalistički i da miču fokus s biti tog teksta, pa sam ih zamolio da ih korigiraju. Predložio sam im drukčije podnaslove, za koje sam smatrao da ne skreću toliko fokus s esencije teksta. Njihova je reakcija na to bila automatsko uklanjanje teksta s portala i e-mail “bukvica” o tome kako nikad dosad nisu “bili u situaciji da čuju kako novinar od urednika traži da u potpunosti promijeni opremu teksta”. O. K., može se sad raspravljati o tome tko je tu u pravu, šta je novinar, a šta autor i govoriti “ah to ti je tako u publicistici”, ali to nije poanta ovog primjera. Poanta je u tome da sam s uredništvom Magazina doživio dijametralno suprotno iskustvo...

Kad su u Magazinu objavili taj isti tekst, em što nisu uopće intervenirali u njega em mi je glavni urednik odmah nakon objave poslao link na tekst i rekao “...ako ti nekaj nije cool javi mi na mail...” Nakon toga uvažili su neke moje sitne ispravke (koje su čak bile na granici s cjepidlačenjem), te čak i poslušali moj prijedlog za uklanjanjem cenzure s jedne riječi u tekstu. Taj prijedlog je saslušan, raspravili smo ga kroz nekoliko mailova i zajedno zaključili da je bolje da ostane cenzura.

U usporedbi s prvim primjerom, pravo nebo i zemlja. Rispekt.

Da ne bi ispalo da ih samo hvalim, spomenut ću i da su me u par slučajeva bili potpuno ignorirali kad sam im poslao neke pjesme za objavu te da sam odgovor “da ili ne” dobio tek nakon nekoliko mjeseci i tek nakon što sam im poslao par “podsjetnik” mailova.

No pripisao sam to početnoj neorganiziranosti i vjerujem da se s vremenom uspješno rješavaju takvih “dječjih bolesti”. Osim toga na račun njihove otvorenosti i komunikativnosti mogu im puno toga oprostiti. Keep up the good work!

User eXperience

Evo ga, napokon je izašlo na vidjelo, napisao je cijeli ovaj tekst samo da bi pohvalio sebe i svoj posao, pomislit će neki. I neka pomisle, ali svejedno ću dovršiti što želim reći.

Prije nego što sam u Magazinu objavio već spomenuti tekst, dao sam ga (u Wordu) nekolicini prijatelja na pregled. Nakon što je tekst objavljen poslao sam tim prijateljima link na njega na Magazinu, a jedan je od prijatelja rekao: “Vau, izgleda još bolje i zanimljivije ovako kad je objavljen”. U takvu sam se ugođaju i sam zatekao, jer kad sam svoj tekst išao pogledati na Magazinu, i meni je tada izgledao zanimljiviji i čitljiviji. Do te mjere da sam ga ponovo pročitao :)

S druge strane, kad su mi taj isti tekst objavili na jednom drugom portalu, tamo je izgledao grozno i bezvezno. Do te mjere da mi ga se nije dalo čitati niti da provjerim je li sve O. K.

Otkud tolika razlika? Ne postoji jedan aspekt u koji se može uprijeti prstom i reći “e, to je to, zato izgleda bolje”, već se radi o nizu međusobno povezanih sastojaka. Svi sitni detalji, od tipografije, izbora boja i minimalističkog dizajna, do omjera, rasporeda i dimenzija pojedinih dijelova stranice, zapravo su elementi koji čine dobar UX, pospješuju čitljivost teksta i potiču ljude na čitanje.

Komu na tome zahvaliti?

Ako ćemo iskreno, zapravo treba zahvaliti ekipi iz Gradske knjižnice Rijeka koja je prepoznala da je dobar user experience ključan za ostvarenje njihovih ciljeva te da im je potreban web koji će u prvi plan postaviti sadržaj. Way to go!

Umjesto zaključka

Dok sam pisao ovaj tekst, u jednom sam trenutku pomislio: je li gramatički ispravno reći “na Magazinu”? No zaključio sam da to nije uopće bitno i da mogu slobodno pisati “na”. Jer za mene Magazin nije samo medij nego i mjesto okupljanja, u kojem je na vlasti razmjena misli, dobrih informacija i zdrave pameti. I droge na pješačkom.