"Apeirogon" Columa McCanna: Palestinsko-izraelska priča kroz drugačiju prizmu

Objavljen 2020. godine, kada je sukob bio u zamahu ali ne i u neizrecivo tragičnoj eskalaciji kojoj smo svjedočili u protekloj godini, roman postavlja temelje sagledavanja priče kroz ljudske oči i iskustvo, odmičući se od strogog političkog pogleda.

Autor Apeirogona je Colum McCann, irski pisac koji iza sebe ima niz međunarodno uspješnih romana, uključujući Neka se veliki svijet vrti, Transatlantik i Zoli. Dobitnik je prestižnih književnih nagrada, a njegova su djela prevedena na više od četrdeset jezika. Piše i kratke priče, eseje te predaje kreativno pisanje u SAD-u. McCann je jednom prilikom posjetio i Izrael, gdje je upoznao buduće protagoniste svog hit romana Apeirogon.

U središtu romana su dva lika: Rami Elhanan, izraelski Židov, i Bassam Aramin, Palestinac. Ono što ih spaja je gubitak kćeri u sukobima. Rami je izgubio dvanaestogodišnju Smadar, a Bassam desetogodišnju Abir. No obojica su, unatoč tragediji (ili zbog nje) pristupili organizaciji Roditeljski krug koja okuplja Izraelce i Palestince pogođene sukobom, što ih u konačnici čini netipičnim likovima – likovima koji istinski vjeruju da je rješenje palestinsko-izraelskog sukoba u priznavanju međusobnih različitih istina u zajedničkom iskustvu. Drugim riječima, vjeruju da je načelno moguće ujediniti ljude u razmišljanju da se ne moramo voljeti, ali je važno pokušati jedni druge razumjeti.

„Bassam i Rami s vremenom su shvatili da će silinu svoje tuge upotrijebiti kao oružje.”

U kontekstu recentnih događaja, inzistirati na razumijevanju druge strane i empatiji čini se u najmanju ruku zakašnjelo. Izraelsko-palestinski odnosi jesu kompleksni, i to među ostalome McCannov roman i pokazuje, ali svaki pokušaj moralnog raslojavanja i pametovanja pada u vodu kad svjedočimo tragediji kakva se odvila u Gazi. Daleko od toga da je to bila McCannova ideja, njegov je pristup ipak promišljeniji, međutim njegov je odabir bio i slab prikaz dubljeg političkog i povijesnog konteksta, oslanjajući se tek na ljudska iskustva, Ramijev i Bassamov odnos i motive (poput ptica) koji tekstu pojačavaju lirsku vrijednost. 

Čitati ovakav roman u jeku tih događaja - dakle ne u 2020. kad je izašao - pruža intenzivno čitateljsko iskustvo koje će vjerojatno postati smislenije tek kada zaista shvatimo koje su reperkusije svega što se dogodilo i koji je sljedeći korak. I u doba kad je McCann stvarao roman, ideja o dvije države visila je o tankoj niti, međutim ono što je irskom autoru dalo inspiraciju i „dozvolu” za ovakvu priču je dokumentarističko iznošenje stvarnog odnosa što je, gledano s književne strane, rezultiralo majstorski izvedenim miješanjem fikcije i fakcije. McCann je upoznao Ramija i Bassama, dva oca s oprečnih strana ujedinjenih u gubitku i traumi.  Obojica su pristali da o njihovim životima napiše roman, uz uvjet da ne iskrivljava njihove priče. Rezultat je iznimno dojmljiva, najblaže rečeno emotivna priča netipične strukture, tematske slojevitosti i hrabre početne teze. 

Roman je sastavljen od 1001 fragmenta, kraćih poglavlja - referenca na priče iz Tisuću i jedne noći i istodobno hommage pripovijedanju i metafori neprekidnog susretanja sa smrću. Naslov romana dolazi iz geometrije i označava lik s beskonačno mnogo stranica, još jedna simbolika koja bi se mogla pripisati kompeksnosti priče ili činjenici da se pojedina stvar može sagledati iz beskonačno mnogo kuteva. 

Autor je izjavio u jednom intervjuu da „postoji mnogo različitih istina, ali da istodobno postoji i esencijalna neuhvatljiva istina koju pisac mora pokušati dokučiti.” Sudeći po njegovim političkim pogledima i svjetonazorima, što je izvjesno i po zgodnoj izjavi da je Trump „jedna odvratna štruca raskvašenog bijeloga kruha čija je jedina ostavština ogorčenost i zlo”, McCannovo stajalište ipak nije posve nepristrano. Unatoč tome, njegova je ideja bila napisati roman koji je bazično ljudski i politički neutralan, priča o neobičnom prijateljstvu koje pokazuje koliko su nam životni putevi isprepleteni. To otvara pitanje koliko je opravdano i moguće ulaziti u takvo što nepristrano – možda je u njegovim očima to u trenutku pisanja i bilo – ali je u svakom slučaju bio pokušaj da se most između dvije strane zamisli barem literarno. 

„Raziđu se na vrhu puta koji vodi za samostan, Rami triput pritisne stop-svjetlo, to je njihova privatna Morseova abeceda.”

Sporedni detalj palestinske spisateljice Adanije Shibli recimo nudi sirovu, auentičnu, gotovo dokumentarističku i potresnu prozu, kakva je potrebna. McCannovo viđenje nije utopijsko, neki su pasusi također izravni, potresni i mučni, ali je u usporedbi sa Shibli ipak „književnije” i stilski promišljenije. Ono je i prije svega nepredvidljivo; jedan je fragment opis svakodnevice likova, drugi donosi samo jednu rečenicu, npr. činjenicu o pticama, vodi ili matematičkim brojevima, a treći citat iz pjesme Talking Headsa. A opet sve na kraju odlično funkcionira.

Priče se isprepliću u nedokučivu mrežu bizarnih koincidencija, suživota i povijesti, tragične su i stvarne ali istovremeno dramaturški nepatetične, a tematski se i filozofski mogu primijeniti na funkcioniranje politike i društva. Na stranu imena i prezimena, trebalo bi učiti od likova koji su odgojeni da se mrze, ali svoj gubitak i nedostatke pretvaraju u put prema miru. To je srž Ramijeve i Bassamove priče, melankolične i teške ali iznimno osjećajne i neobično utješne, koja proizlazi iz arhetipskog nastojanja pomirenja i premošćivanja razlika koje se nažalost u usporedbi sa stvarnim razvojem događaja ispostavilo naivnim.

Kad politika i sustavi podbacuju, društvo se fragmentira, i sve postaje jezivo moguće, preostaje dobra književnost i njeni svjetovi koji nam dopuštaju osjećati, razumjeti i, u McCannovu slučaju, usuditi se zamišljati. Najveća vrijednost Apeirogona je upravo ona umjetnička – riječ je o fantastičnom, originalno ispisanom štivu koje u svojoj ideji može podijeliti čitatelje, ali će ih na kraju ujediniti u nadi da možda ima istine u optimističnim idejama i da su nam one na kraju krajeva i potrebne.