Biografija Shanea MacGowana "Divlja odanost": puno buke upravo zato!

Svakog Božića širom svijeta srca zagrijava "Fairytale Of New York", dopadljiva glazbena slikovnica u izvedbi Poguesa i Kirsty MacColl. Većina slušatelja pritom se ne zamara faktografijom, ne znajući da je originalnu verziju otpjevala Cait O'Riordan, originalna basistica benda, da je pjesma bila zabranjena na BBC-ju jer sadrži riječ faggot (peder), a dobar dio njih nije ni svjestan da su glavni protagonisti pjesme i spota – KirstyMacColl i Shane MacGowan preminuli. 

MacGowan je u pjesmi, a i u spotu na neki način glumio samoga sebe – neodgovornog, ali šarmantnog alkosa koji stvara serijski kaos oko sebe, ali i pruža i neponovljivu ljepotu koja izvire iz duše. U javnoj predodžbi MacGowan je bio čovjek s bocom u ruci, krvavim uhom nakon koncerta Sex Pistolsa, glasom koji je zvučao kao da je upravo progutao mamurluk i pjesmama koje bi mogle rasplakati društvo što se prije pet minuta svađalo oko računa. Ta je slika privlačna, ali nije baš precizna. U njoj je MacGowan istodobno genij i vlastita sprdačina, pjesnik i upozorenje, irski bard koji je navodno morao uništiti sebe da bi nam ostavio nekoliko remek-djela. Richard Balls u Divljoj odanosti (Rockmark, 2025., prijevod: Stjepan Vrečko) pokušava izvući čovjeka iz te predodžbe. Ne sasvim uspješno u svakom trenutku, ali dovoljno da se u njemu ponovno pojavi netko složeniji od najboljeg gosta za stolom i najgorega mogućeg cimera.

Načitani punker 

Biografija je prvotno objavljena dok je MacGowan još bio živ, a kasnije izdanje dopunjeno je završnim poglavljem koje opisuje posljednje njegova života i reakcije na njegovu smrt. Takav naknadni zahvat mijenja perspektivu: čitatelj već zna kraj, pa ranije stranice više ne čita kao priču o čovjeku koji se nekako provlači kroz vlastitu propast i čeka što će se dogoditi, nego kao epitaf istinskom boemu našeg doba. 

Jedna od važnijih stvari koje knjiga razjašnjava jest MacGowanova irskost, koja se ne može svesti na zemljopisnu kartu. Rođen je u Engleskoj, u obitelji irskih roditelja, a odrastao je između engleskog predgrađa i obiteljskih veza s irskim Tipperaryjem. Njegova napetost između Londona i Tipperaryja jedan je od ključeva Poguesa. MacGowan je gledao engleski punk iznutra, ali istodobno u sebi nosio irske balade, povijesno pamćenje i osjećaj pripadnosti zajednici raspršenoj izvan otoka. U njegovim pjesmama te se stvari ne slažu u turističku sliku Irske sa zelenim brežuljcima. Ondje se čuje iseljeništvo, siromaštvo, alkohol, nasilje i čežnja, ali i humor ljudi koji su naučili da se o vlastitoj nesreći može govoriti samo ako joj se najprije ukrade dio dostojanstva. MacGowanova Irska nije uvijek ona koju bi turistička zajednica stavila na razglednicu.

Zato je dobro što Balls ne gradi priču oko predodžbe o neškolovanom uličnom pjesniku kojemu se stihovi događaju slučajno. MacGowan je odmalena čitao mnogo i ozbiljno, a njegov bivši učitelj prepoznao je književni dar još dok je bio dječak. Dostojewski, Steinbeck i Joyce ne zvuče kao obvezna lektira za budućeg punkera, ali u njegovu slučaju nisu ni naknadno pronađeni rekviziti za stvaranje dojma. Knjiga pokazuje da je njegov osjećaj za jezik nastao prije nego što je pronašao pozornicu na kojoj će ga upotrijebiti. Punk mu nije dao riječi; dao mu je dopuštenje da ih izgovori glasno, ružno i bez provjere je li se netko u publici uvrijedio. Ako i jest, tim bolje.

Zamka ovisnosti 

Poguesi su mjesto na kome se njegov paradoks pretvorio u glazbu. Njihov zvuk lako je opisati kao spoj irske tradicije i punka, ali takav opis sam po sebi objašnjava otprilike koliko i tvrdnja da je vatromet kombinacija kemije i buke. Ključno je kako su se ti elementi mijenjali jedan pod utjecajem drugoga. Tradicionalni instrumenti nisu ondje stajali kao oznaka autentičnosti, a punk žestine je bila mnogo više od sredstva da se publika digne na noge. Bend je stvarao prostor u kome se mogla čuti i melodijska tradicija i njezina nesavršena, bučna sadašnjost.

Knjiga se pritom ne zaustavlja na najprivlačnijem dijelu priče. MacGowanova ovisnost o alkoholu i drogama nije obrađena kao zbirka razuzdanih noći koje bi se, uz dovoljno glazbe u pozadini, mogle prodati kao sloboda. U kasnijim poglavljima sloboda postaje sve sličnija zamci: osoba koju su drugi očekivali vidjeti kao nepredvidljivog genija više nije uvijek mogla izdržati obaveze koje dolaze s bendom, turnejama i profesionalnim ritmom rada. Ovdje se pojavljuje i neugodnije pitanje: koliko se dugo publika može smijati kaosu prije nego što shvati da u njemu žive i drugi ljudi? Pjevač može biti velikodušan, duhovit, nježan i voljen, a da pritom svojim ponašanjem iscrpljuje bližnje. Jedno ne poništava drugo. Balls je najkorisniji upravo onda kada ne pretvara naklonost prema MacGowanu u oslobađajuću presudu.

Razdoblje nakon najvećeg uspjeha Poguesa posebno je teško čitati jer se pred čitateljem postupno sužava mogućnost da će se sve završiti nekim velikim povratkom. Skupina se udaljava od MacGowana, a on kasnije osniva The Popes i povremeno se vraća na pozornicu s Poguesima. No povratak nije isto što i obnova. Slava ostaje, pjesme ostaju, publika ostaje; stvaralačka produktivnost i fizička izdržljivost ne mogu se vratiti samo zato što se svi slažu da bi bilo lijepo da se vrate. Taj dio knjige odbija dramaturgiju u kojoj se junak na kraju oporavi, napiše još jedan album i izađe iz kadra uz zasluženi aplauz. Život nema obvezu završiti na mjestu koje bi bilo uredno za biografiju. Često jednostavno nastavi, pa se tada vidi koliko je vremena potrošeno na pokušaje da se zaustavi ono što se već kotrlja.

Balls više piše kao temeljit istraživač i sabirač svjedočenja, a manje kao esejist koji svaku pjesmu otvara do posljednjeg stiha i svaku glazbenu odluku rastavlja na note. To ima prednosti. Narativ se kreće brzo, ljudi iz MacGowanova života dobivaju prostor, a čitatelj prikuplja detalje koji sliku čine konkretnijom. No povremeno bi koristilo da se knjiga dulje zadrži na samoj glazbi. Čitatelj čuje kako su nastajali Poguesi, tko se s kim povezivao i kako su se odnosi mijenjali; rjeđe dobiva produženu analizu onoga zbog čega su baš određene pjesme ostale toliko snažne. MacGowanova priča nerijetko već sama isporučuje dramatičan prizor pa se autor može osloniti na događaj. Ali između događaja i značenja pjesme ostaje prostor u koji bi još kritičkog čitanja dobro sjelo. 

Tuga i razuzdanost u paketu

Tu je i rizik svake autorizirane biografije. Pristup glavnom junaku i njegovoj obitelji otvara mnoga vrata, ali blizina može potaknuti i određenu nježnost prema ljudima o kojima se piše. Balls se ne povlači pred neugodnim dijelovima i ne skida odgovornost s MacGowana, što je važno. Ipak, u kasnijim se poglavljima težište povremeno pomiče s njegove glazbe na svjedočanstva ljudi koji govore o njegovu značaju i nasljeđu. Ta sjećanja imaju vrijednost, osobito sada kada je MacGowan preminuo, ali su na kraju malo zamorna.

Naslov Divlja odanost zato je uspješan upravo zato što ne obećava mirnu, zaokruženu osobnost. MacGowanova odanost usmjerena je prema obitelji i mjestima iz djetinjstva, prema irskoj glazbi i punku, prema prijateljima i partnerici, a katkad i prema vlastitim navikama koje su ga uništavale.

Divlja odanost nije posljednja riječ o Shaneu MacGowanu niti je potpuno zaokružena analiza njegova pjesničkog opusa. Njezina vrijednost leži u tome što nadilazi jednostavnu podjelu na genija i autodestruktivnog pijanca. Pokazuje čovjeka čiji su talent i ovisnost postojali u istom životu, ali nisu bili isto; glazbenika kojemu su korijeni bili važni, premda ga nije moguće smjestiti u jednu domovinu; autora koji je znao čitati svijet, čak i kad više nije znao upravljati vlastitim danima. No MacGowanov život i inače je odbijao urednu kompoziciju. Netko tko je napisao pjesme u kojima se tuga, smijeh, razuzdanost i povijest mogu naći za istim stolom teško bi pristao na biografiju s potpuno čistim završetkom. I bolje da nije.