Chambers i Weir: Dobra znanstvena fantastika za početnike

Žanr znanstvene fantastike je u svijetu zaista iznjedrio brdo naslova koji mame svojim premisama, ali naravno nije svaki hajp opravdan. Kao i inače, neki izvrsni naslovi ostanu nerazvikani, a vrijedilo bi ih uzeti u ruke.

Američka spisateljica Becky Chambers je dobitnica prestižne nagrade Hugo, što je često mjerilo uspjeha SF autora, no njeni romani nisu ekranizirani, pa je ostala donekle u sjeni nekih drugih žanrovskih kolega i kolegica. Njene su knjige zapravo fantastičan uvod u svemirska putovanja i futurističke kontemplacije - SF za početnike - a ujedno su i više nego zadovoljavajuće štivo za one koji su već s obje noge daleko u SF kozmosu.

U hrvatskom prijevodu Igora Rendića objavljen (davne) 2020. godine, Dug put do malog, gnjevnog planeta je jedan od njenih najuspješnijih romana, koji je ujedno njen prvijenac, kao i prvi iz Wayfarers serijala za čiji ostatak još čekamo prijevod. Život na Putniku (Wayfareru) je nalik onom u Zvjezdanim stazama, ponajviše po dinamici odnosa unutar posade koja se među ostalome temelji i na raznovrsnosti rasa/vrsta. I po tome kako zamišljamo hodnike i atmosferu u brodskoj kuhinji... 

Glavni lik je (ljudska) Rosemary Harper za koju relativno rano shvatimo da vuče bitne tajne iz prošlosti. Na Putniku je i reptilska pilotkinja, neodvojivi dvojac energičnih inženjera Kizzy i Jenks – koji se kasnije zaljubi u brodsku umjetnu inteligenciju - te kapetan Ashby. Glavna misija tima Putnika je izgraditi crvotočinu do udaljenog planeta Hedra Ka, premda putem prolaze kroz niz usputnih zadataka, osobnih izazova i međusobnih konflikata, što u konačnici čini srž romana. Dakle, znanost se u ovoj znanstvenoj fantastici bazira većinski na tome kako njihov svijet u budućnosti funkcionira, od detalja poput prehrane do pojedinačnih navika i kultura različitih vrsta. 

Dijalozi u romanu su opušteni i tečni, a opisi i tkanje radnje scenaristički jednostavni, do mjere da se u jednom trenutku zapitamo hoće li ikada prerasti u nešto drugo i malo nam zagolicati moždane vijuge. No ono što time uspijevaju stvoriti je ugodna feelgood atmosfera koju nije uvijek tako jednostavno osjetiti. Dojam da smo zaštićeno uljuljani u priču i da ona unatoč prevratima ona ostaje topla, bez žrtvovanja unutarnje logike i privlačnosti romana, je nešto čega bi u bilo kojem žanru uvijek moglo biti više. 

Becky Chambers u svom debitantskom romanu možda nije posegnula za inovativnim idejama koje nas intrigiraju i tjeraju da o romanu razgovaramo (s drugima ili sa samima sobom) dugo nakon zadnje stranice, ali je stvorila roman koji nas, kao što Sam govori Frodu, podsjeća da postoji dobroga u svijetu. Još se usput lagano naslanja na jednu od najcozy SF franšiza svih vremena (kojoj opraštamo sve znanstvene nedosljednosti). U nadolazećim je romanima autorica pokazala da se njene ideje razvijaju dalje, i da priča ne staje na Putniku, pa je primjerice Za poduku, ako bude sreće kraći i čak dojmljiviji roman, koji pruža više prostora znanstvenim maštanjima i promišljanjima o svijetu i čovjeku. 

Netko tko je uspio efikasno sjediniti humor, znanost, napetost i toplinu, još i vještije nego Chambers, je Andy Weir. Vjerojatno poznatiji i zbog Matt Damona koji luta po Marsu, Weir je nagrađivani autor čije je možda najuvjerljivije ostvarenje Projekt Spasitelj. U prijevodu Ane Briški Đurđevac, Projekt Spasitelj je kod nas prije nekoliko godina bilo teško ne zamjetiti na policama. A čim otvorite knjigu, ugledate prvu rečenicu: „Koliko je dva plus dva?” koja insinuira dobitni kombo dovitljivosti i nepredvidljivosti. 

Andy Weir je dvadeset godina radio kao softverski inženjer, što mu daje dobar temelj za raspisivanje tehničkijih scena kojih, u usporedbi s Becky Chambers, ima značajno više. Međutim, roman bi i dalje mogao biti svrstan pod 'soft' SF, jer čak i ako neke replike i opisi nisu na prvu (nama nefizičarima) kristalno jasni, u kontekstu to vrlo lako postaju. 

Okosnica radnje vrti se oko Rylanda Gracea, znanstvenika koji se budi na svemirskom brodu i ne sjeća se kako je tamo dospio te ne zna ništa o svojoj misiji. Ispostavi se da je misija ni manje ni više nego spasiti čovječanstvo, a Ryland razotkriva misterij umiranja Sunca. U misiji je potpuno sam, pa smo većinu vremena u Rylandovoj često duhovitoj glavi, sve do trenutka kad se susretne s Eridijancem – petonogom vrstom s planeta Erid – s kojim za početak treba ostvariti komunikaciju. 

Taj pothvat komuniciranja i pokušaja razumijevanja možda je jedan od razrađenijih i zabavnijih koje sam pročitala u SF-u, jer Kamenko (spomenuti Eridijanac) komunicira zvukovima i akordima. I Kamenko ima autentičan i iznimno simpatičan karakter, kako zbog svoje nezgrapnosti tako i specifičnih navika (Ryland ga primjerice treba gledati i štititi dok spava jer tako to Eridijanci rade), koji postaje izraženiji što dulje razgovaraju, i sve ga to čini nekonvencionalnim likom vanzemaljca. 

„Kamenko je možda odavno izgubljeni rođak. Odavno. Stabla ispred moje kuće u bližem su mi rodu nego Kamenko, ali ipak.
Ideš.
'Jako dobra teorija!' ponovim.
'Hvala', odgovori Kamenko. On je to vjerojatno odavno zaključio, a ja sam tek sad shvatio.”

Odnos Rylanda i Kamenka je zapravo taj neočekivani obrat u romanu koji ga na koncu obilježi, uz naravno druge klasično napete obrate koji raspetljaju radnju. Weir tako kombinira sve elemente koji čine odličan početnički SF roman, a to su pitka znanost, uvjerljivi likovi, jednostavnost pisanja i jedno neuobičajeno prijateljstvo koje ostaje u pamćenju.