"Debela tjelesina" Manua Larceneta: dovođenje medija stripa do krajnjih granica

Izdavački biznis u najvećoj mjeri nalikuje gatanju. Nije to samo hrvatski kuriozitet (premda je na hrvatskom tržištu prilično izražen) već je to prilično točan opis poslovanja čak i najvećih američkih ili japanskih izdavača - čak i ako iza vas stoji beskonačna količina novca za agresivnu marketinšku kapmanju.

Divergentna i misteriozna publika, glavni potrošač vaših proizvoda (na nekim normalnim tržištima ujedno i glavni izvor prihoda), nakon desetljećâ sustavnog izlaganja marketingu i propagandi, postala je više ili manje imuna na jeftine strategije velikih marketinških mašinerija.

Strip-izdavaštvo, koje je na ovim prostorima vrlo rijetko moglo izdvojiti pozamašnu svotu za promociju vlastitih izdanja, na klasični se marketing nikada nije moglo osloniti. Koji će strip doseći razinu best-sellera (premda je o tome smiješno govoriti dok se naklade od 500 komada, u razdoblju od više godina, jedva rasprodaju) ovisilo je više o natalnoj karti izdavača nego o promišljenom, racionalnom planiranju ili nekakvoj dugoročnoj strategiji.

Na tržištu koje je odraslo na Zagoru i klasičnim franko-belgijskim humorističnim i avanturističkim stripovima, uspjeh Larcenetove Svagdanje borbe nije se mogao predvidjeti. Naravno, uvijek postoji publika na koju niste računali. Publika koje ne kupuje treći reprint Alana Forda, publika koja vrlo rijetko (ako ikad) čita stripove, drugim riječima publika koja ne čini ono što pomalo pompozno nazivamo hrvatsko tržište stripa.

No, kako "Svagdanja borba" nije bila predmet agresivne marketinške kampanje, ova publika nije mogla na jednostavan način doći do informacije o postojanju tog stripa. Kako onda objasniti da je "Svagdanja borba" rasprodana i da se, osim pokojeg zaostalog primjerka, više ne može naći na policama trgovina? Uspjeh Pakla Alana Moora ili Incala Moebiusa i Jodorowskog daleko je shvatljiviji. Riječ je o stripovima koji su sami po sebi već odavno dostigli kultni status (bilo zbog imenâ autora bilo zbog kvalitete djela).

Novotarija poput "Svagdanje borbe" (čiji je autor i u Francuskoj ponajprije poznat po suradnji s Lewisom Trondheimom na serijalu Les comsonautes du futur i radu na spin-offu Tvrđe Trondheima i Sfaara), slijedeći logiku stvari, nikako nije mogla uspjeti. Dogodi se ipak da se zakoni, po kojima se pretpostavlja da tržište funkcionira, u potpunosti izokrenu. Obično se takvo što dogodi kad je u pitanju izvanserijski, potpuno neočekivani, vrhunski proizvod.

Larcenetova "Svagdanja borba" može se opisati tim, nimalo pretjeranim, epitetima. Fama o njoj širila se od usta do usta, što je pokazalo kako nema bolje reklame od one koju pruža usmena predaja. Bio je to strip kojeg ste mogli dati u ruke onima koje je 'to' prestalo zanimati u sedmoj godini života, a da vam ga, nakon što su ga pročitali, nisu vratili s gadljivim izrazom lica.

Čak i u redovima onih kojima izraz crtani roman (graphic novel) nije bio nepoznanica, ovaj je strip zaslužio posebno mjesto. Za početak, nije bila riječ o klasičnom crtanom romanu koji se uglavnom odvija na više stotina stranica neprekidne naracije. Premda je kod nas izašao u dva integrala, u Francuskoj je objavljivan u standardnom (par stranica većem) albumskom formatu.

Formatu na kojemu smo navikli gledati junačne kauboje i heroje bez mane ili barem besramne parodije ovoga ili onoga. "Svagdanja borba" nije igrala po pravilima te je zapravo iznevjerila očekivanja. Svaki od tih albuma bio je zaokružena cjelina - cjelina koja je kombinirala književne postpuke i trope, biografske elemente, estetizirano iskustvo i specifično stripovske načine ekspresije.

Na nevelikom prostoru od pedesetak stranica velikog formata, Larecent je uspio stvoriti impresivno djelo kakvog se ne bi posramila većina lektirnih pisaca (dok bi se neki prema njemu mogli odnositi jedino sa zavišću).

"Svagdanja borba" je istovremeno egzistencijalna drama koja propituje uvjete života i identiteta u (post)modernom svijetu Zapadne civilizacije, intimna drama o odnosu između članova obitelji (koja se prvenstveno zasniva na odnosu oca i sina), priča o odrastanju, sazrijevanju i razumijevanju Drugoga te gorko-slatka komedija o svemu navedenome.

Ovako predstavljeno, moglo bi se učiniti kako je "Svagdanja borba" bila pretenciozni uradak koji je prštao mudrim floskulama i neproživljenim filozofskim zapažanjima o svijetu i životu.

Istina je, naravno, suprotna. Lakoća Larcenetovog pripovijedanja, slojevito korištenje vizualnih elemenata stripa (koji u slučaju "Svagdanje borbe" nisu bili tek puka funkcija teksta već nezavisni i čvrsto strukturirani generator komplementarnih značenja), poigravanje "visokim" i "niskim" (karikatura i realizam, komedija i drama) i jasno, antimodernističko, pripovijedanje učinili su od "Svagdanje borbe" strip koji je uspio prevladati rodne, kulturne i generacijske barijere.

"Svagdanju borbu" mogli su čitati i žene i muškarci, u svim krajevima svijeta (naravno, treba biti oprezan s ovom izjavom i ispred svijeta dodati oznaku 'zapadnog' - odrasli muškarci u kakvom kambodžanskom selu teško se mogu poistovjetiti s likovima iz ovog stripa), u svim razdobljima života. Ovisno o godinama čitatelja mijenjalo bi se i iskustvo čitanja, a Larcenetov je strip pokrivao širok spektar mogućih čitanja.

Zabrazdio sam u priču o "Svagdanjoj borbi", premda ovo nije tekst o njoj, kako bih ukazao na jedan problem.

Naime, kad sa tridesetak godina napravite, hajd' da se ne lažemo, remek-djelo pred vama se otvara prilično nesigurna budućnost. Granica očekivanja najednom je podignuta i svaki vaš idući rad će se promatrati kroz prizmu jednog jedinog djela.

Ukoliko ne budete dorasli ovako postavljenim očekivanjima, naći ćete se u problemima. Pitanje koje i publika i kritika moraju postaviti jest pitanje - može li Larcenet nadmašiti "Svagdanju borbu" i ako to uspije, što će to značiti za strip kao medij? Mogu li, nakon rekonfiguracije i uspona stripa u osamdesetima, granice još jednom biti pomaknute? Premda je još rano išta govoriti o tome, čini se kako će odgovor biti potvrdan.

Šest godina nakon prvog albuma "Svagdanje borbe" stiže Blast. Asocijacija iz naslova u ovom se slučaju čini sasvim primjerenom. Kako se usporedba između ova dva stripa nameće sama od sebe, krenimo najprije s razlikama, "Blast" je daleko ambicioznije djelo od "Svagdanje borbe". Planirano je pet albuma, a već prvi ima nešto više od dvije stotine stranica.

U usporedbi sa "Svagdanjom borbom", "Blast" je izrazito epskog karaktera i najviše nalikuje ideji velikog romana iz područja teorije književnosti. Nadalje, "Blast" sadrži još jedan element koji se veoma rijetko susreće u stripu (čak je i u starom mediju poput književnosti riječ o relativnoj novotariji) - nepouzdanog pripovjedača. Naime, pripovjedni svijet "Blasta" funkcionira na jukstapoziciji dva različita diskursa.

Fokalizator jednoga (ujedno i središnji lik ove sage) je Polza Mancini - pretili, asocijalni, mizantropski nastrojen lik (u kojemu se nalaze odjeci Camusovog Mersaulta) - čiju priču pratimo kroz veći dio stripa.

U funkciji epistemološkog i ontološkog korektiva Mancinijevog diskursa nalazi se 'stvarni' svijet - svijet koji nastanjuju i kojim (iz pripovjednog aspekta) upravljaju policajci.

Naravno, 'objektivnog' pripovjedača nema i čitatelj je prmoran birati između dvije paradigme, dva različita svjetonazora koji mu pružaju kontradiktorne informacije. Nepouzdani pripovjedač nije jedini element koji je Larcenet posudio iz drugih medija.

Na jednoj razini "Blast" je i detektivski roman u kojemu se nalaze odjeci Ukradenog pisma Edgara Allana Poea kao i Lynchevog Twin Peaksa (u stripu se poznata fraza - Tko je ubio Lauru Palmer? - može zamijeniti jednako relevantnim pitanjem - što se dogodilo Carole Oudinot?).

Nadalje, "Blast" priziva i Spielbergovu Schindlerovu listu - s kojom nema tematskih dodirnih točaka, ali zato ima vizualnih.

Naime, "Blast" je crno-bijeli strip u kojeg povremeno prodiru boje. Kao i u "Svagdanjoj borbi" i u "Blastu" su boje važni nositelji emocionalnog naboja. Javljaju se prilikom ekstaze i snažnih osjećaja euforije glavnog lika.

Osim denotacijske razine, moguće im je pridodati i onu konotacijsku.

Ukoliko je Manconi svojevrsni Odisej modernog doba (ta je interpretacija, imajući tek prvi album u vidu, jednako relevantna kao i ona da je riječ o poremećenom luđaku), tragač za izgubljenim svijetom duha (što je, recimo, omiljena tema Alejandra Jodorowskog), tada boje i njihova ekspresivna funkcija (koja podrazumijeva slojevitost i nijansiranot) postaju glavni razlikovni element naspram onoga što se kolokvijalno naziva 'sivilom svakodnevnice'.

"Blast" je, dakle, daleko više zasićen intertekstualnošću i simbolizmom nego što je to bila "Svagdanja borba". Ova se dva stripa preklapaju na mikrorazini - tamo gdje smo već vidjeli Larcenetovo majstorstvo.

Tamo gdje nije ep, "Blast" je intimna pripovijest, studija jednog karaktera u kojoj (ponovno) važnu ulogu imaju odnosi sina i oca, kao i 'nevidljivi' svjetovi (U "Svagdanjoj borbi" bio je to svijet lučkih radnika, u "Blastu" je to svijet beskućnika).

U tim segmentima, Larcenet se ponovno pokazuje kao vrstan pripovjedač koji je u stanju crtežom i riječima prenijeti naoko jednostavne, a opet kompleksne emocije i jezgrovita opažanja koji upečatljivo funkcioniraju čak i onda kad ih se promatra odvojeno od cjeline. Ova rasprava o mehanizmima pripovijedanja, utjecajima, sličnostima i razlikama bit će nešto jasnija ako napokon kažemo o čemu je u stripu riječ.

U uvodnim, pomalo nadrealnim kadrovima, upoznajemo golemog lika o kojemu ne saznajemo ništa jer kadrovi nisu popraćeni tekstom. Nalazimo ga u neidentificiranoj prostoriji, a prva naznaka kako nešto nije u redu dolazi nam u obliku moaia (kamenih statua s Uskršnjih otoka) - koji se, barem prividno, nalazi u istoj sobi kao i lik kojeg smo tek upoznali.

Scenografija se mijenja i glas dobivaju druga dva lika (iz njihovog dijaloga razaznaje se kako je riječ o policajcima, te neidentificirana soba dobiva konkretnu oznaku - pritvor), koji komentiraju osobu koju smo netom vidjeli.

Malo dalje, treći lik (šef policije) izjavljuje: "Carole Oudinot je u umjetnoj komi i na respiratoru... Prema njezinim liječnicima, operacije su prošle normalno... mogla bi preživjeti. Želim da progovori... da prizna sve."

Nedugo potom, na početku ispitivanja, saznajemo da se golemi lik zove Polza Mancini (Polza dolazi od pomni leninskie zavety - sjeti se Lenjinovih maksima) i da je upravo on odgovoran za nešto što se dogodilo Carol.

Na tom mjestu Larcenet baca očit mamac čitatelju i odlučuje ga pržiti na laganoj vatri. Na ovom mjestu dolazimo do prve subverzije detektivskog žanra.

Naime, detektivski žanr funkcionira kao pomoću mehanizma istrage. Detektiv (a zajedno s njim i čitatelj) postupno dolaze do odgovora na pitanje tko je (i zašto) počinio zlodjelo.

Detektivu i čitatelju imaju jednak pristup informacijama. U slučaju "Blasta" ovaj je princip donekle izmijenjen. Detektivi već znaju koje je zlodjelo u pitanju (i tko je za njega odgovoran).

Čitatelj to ne zna. Ono što ne znaju ni detektivi ni čitatelj jest odgovor na pitanje - zašto? Mehanizam istrage prebačen je na subjekt u, da tako kažemo, post-istražnom stanju. Likovi i čitatelj, što je neobično za detektivski žanr, se nalaze u raskoraku. Dok detektivi iz stripa traže odgovor na samo jedno pitanje - zašto?, čitatelj traži odgovor na dva - što? i zašto?.

Čitav prvi tom "Blasta" bavit će se eksplikacijom potonjeg. Strip se tada dijeli na dva dijela. Jedan dio prikazuje Polzinu životnu priču (ispričanu iz njegove perspektive), a drugi dio prikazuje scene iz policijske postaje i sam proces istrage.

U početku nemamo razloga posumnjati u Polzine riječi, no uskoro nam (iz drugog diskursa) dolazi informacija kako je Polza sedam puta bio u psihijatrijskoj bolnici i kako su mu dijagnosticirani neuračunljivost, delirij, halucinacije i asocijalno ponašanje.

S obzirom da dolaze iz 'objektivnog' diskursa s kojim se čitatelj, zbog prirode uspostavljenog žanra, najprije identificira, Polzina će se pripovijest početi promatrati u drugom svjetlu.

Na tom mjestu dolazi do najambicioznijeg zahtjeva koji Larcenet stavlja pred čitatelja. Čitatelj će doista morati preuzeti ulogu detektiva, no pri tom neće tražiti odgovor na već spomenuta pitanja, već će morati presuditi čija je vizija svijeta 'točna'. Koji od ovih svjetonazora polaže više prava na 'istinu'?

Polzina životna priča, njegove racionalizacije, elipse, namjerna iskrivljanja stvarnosti i prešućivanje informacija, zajedno sa svom pripadajućom teleologijom koju Polza vehementno izlaže ili racionalistički, pragmatični diskurs policije (i ostatka svijeta) čije kategorije iz domene kliničke psihologije tek treba oboriti i prokazati kao ideološke konstrukte.

Do kraja stripa, čitatelj neće moći dati definitivan odgovor na sve ove probleme. Izlaganje ostatka stripa i elemenata Polzinog života oduzelo bi previše prostora stoga ću samo reći kako će se ostatak "Blasta" odvijati u neprestanoj borbi za autoritet između dva suprotstavljena diskursa - borbi čiju ćemo konačnu kulminaciju, nadamo se, dočekati za par godina kad izađe i posljednji svezak ove sage.

Moglo bi se reći kako je "Blast" ambicioznija i značenjski potentnija "Svagdanja borba". Tamo gdje je "Borba" prikazivala iskustvo i traume konkretnog pojedinca u sukobu sa svijetom, "Blast" propituje granice iskustva (mogućnosti reprezentacije jezika kao logosa i dionizijske ekstaze) i filozofske (pa i pragmatične) posljedice nihilističkog svjetonazora.

U "Borbi" je riječ o pojedincu čija životna priča odjekuje u životima mnogih čitatelja, o priči čija se kompleknost može proživjeti i razumjeti bez filozofskog sustava koji bi stajao u pozadini, u "Blastu" je riječ o sukobu principa, svojevrsnoj dijalektičkoj debati ispričanoj u mješavini detektivskog romana i egzistencijalističke drame.

No, unatoč razlikama u pristupu, oba stripa izlažu istu stvar - iskustvo pojedinca u sukobu sa svijetom oko sebe. Polza Manzini nešto je radikalnija varijanta Marca iz "Borbe", no zapravo je riječ o dvije dimenzije istog karaktera.

Unatoč svojoj kompleksnosti, "Blast" ni u jednom trenutku ne prestaje biti strip. Sve ovo o čemu sam pričao samo su krajnje konzekvence onoga što vidimo u stripu. U njemu su stvari, na onoj osnovnoj, linearnoj razini, daleko jednostavnije postavljene.

Priča je to koja teče lagano, ali se s jednakom lakoćom ne probavlja. U tome leži sva Larcenetova veličina. Pomoću relativno jednostavnih elemenata uspio je složiti kompleksnu konstrukciju, zadivljujuće likovnosti (u uspredbi sa "Svagdanjom borbom", "Blast" je gotovo eksperimentalan), čija pitanja postavljaju ozbiljne izazove svakom teorijskom, a i onom privatnom, promišljanju.

Novi francuski strip, predvođen Larcenetom, Trondheimom i Sfaarom doveo je sam medij stripa do krajnjih granica. Udahnuo mu je kompleksnost, nijansiranost i kritičku dimenziju, a da pritom nije odustao od onoga što nas je kao klince prvi put privuklo stripu.. Mašta, razigranost i radost stvaralaštva još uvijek su tu.

Samo što više ne pripovijedaju o junačkim ljudima četvrtastih lica koji jašu u sumrak i snube zalutale djeve. Sada pripovijedaju o nekim potpuno drugačijim stvarima.