"Kruh anđela" Patti Smith: snažna priča punkerice koja živi za pisanje, a piše ne bi li živjela

Prijevod memoara Patti Smith Kruh anđela u izdanju Profila objavljen je krajem prošle godine, istodobno kada i izvornik. Utisak čitanja je, međutim, sve samo ne frižak, kao što je to prijevod.

Kao da je netko izvukao njezinu staru ploču iz police, obrisao prašinu i odlučio se ustajati svakih 20 minuta te na gramofonu okretati A i B stranu. Patti Smith, svećenica punk poezije realizirala je serijal autobiografskih zapisa koji nije samo kolekcija memoara; Kruh anđela je ritual, invokacija duhova iz prošlosti, mješavina snova i zbilje koja dahće za vratom.

Nadopunjavanje knjiga

Patti Smith književne je hvalospjeve ranije skupila zahvaljujući knjizi Tek djeca (Šareni dućan) koja opisuje njezin uzlet u newyorškoj kulturnoj sceni tijekom sedamdesetih godina, odnosno njezine divlje godine mladosti u Velikoj Jabuci. Ta je knjiga je intiman portret njezine duboke veze s fotografom Robertom Mapplethorpeom, isprepleten s pričama o siromaštvu, ambiciji i umjetničkom buđenju na boemskoj sceni Hotela Chelsea i kluba Max's Kansas City. Za tu knjigu dobila je National Book Award, Polar Music Prize i Légion d’honneur.

Uspoređujući je s aktualnim Kruhom anđela, zapažamo da obje dijele autoričin poetski stil i introspektivnost, ali se razlikuju u fokusu. Tek djeca je dinamičan prikaz odrastanja i urbane borbe u kontrakulturnoj sceni New Yorka, dok Kruh anđela ide dublje u korijene – djetinjstvo i tinejdžerske godine u radničkim četvrtima, s intimnim sjećanjima na obitelj, prve umjetničke iskre i emocionalne gubitke, ali i pozno otkrivanje istine o svome biološkom ocu. 

Kruh anđela je osobnija i reflektivnija knjiga, poput ljubavnog pisma ljudima koji su je oblikovali, dok Tek djeca više ističe vanjski svijet umjetnosti i prijateljstva. Obje se knjige nadopunjuju, pružajući potpuniji portret njezina života.

Mašta je oružuje

Knjiga starta Pattinim prisjećanjem dana djetinjstva u godinama nakon Drugog svjetskog rata, u stambenim zgradama predodređenim za rušenje. 

Patti je tu vođa svoje male obiteljske vojske: brat i sestra, privrženi poput fanova na koncertu. Ona nanosi poraze nasilnicima iz susjedstva, komunicira s kraljem kornjača – da, u njezinom malenom svijetu kornjače imaju monarhiju, zašto ne? – i traga za posvećenim srebrnim novčićima koji su možda blago iz bajke, a možda samo iluzija siromaštva. 

Pritom ovo nije samo nostalgična priča: Patti sirovu materiju – usamljenost, ograničenja radničke klase, prve slutnje umjetničke vatre – pretvara u nešto što blista. Mašta je ovdje oružje, a bol je samo sirovina za stvaranje.

Na fotografiji: Malena Patti u krugu obitelji (arhiva obitelji Smith)

Poezija prije svega

Kako stranice teku, ulazimo u tinejdžerske godine, taj kaotični period gdje se pomaljaju prvi proplamsaji trajnih umjetničkih sklonosti i ljubavi. Poezija dolazi prva, naravno. 

Kreće s Arthurom Rimbaudom, a nastavlja s Bobom Dylanom, glasom generacije koja je odbila da se pokori. Od Dylana je naučila da se pjesme ne pišu nego izvlače iz kolektivnog nesvjesnog. Patti ih spaja u jedno: poezija postaje temelj tekstovi za pjesme, a pjesme postaju manifesti slobode.

Obitelj, povlačenje i gubici

Nakon tog dijela slijedi sažeti i stilski drukčiji dio autobiografije koju pokriva knjiga Tek djeca. Nakon četiri albuma Patti Smith okreće leđa vrtoglavoj slavi – ili barem onome što se čini kao slava u sedamdesetima – i udaje se za Freda Sonica Smitha, gitarista grupe MC5, one detroitske bande koja je rock pretvorila u političku revoluciju. 

Žive u St. Clair Shoresu i tu Patti gradi svoj privatni svemir: soba za pisanje, niski stolić, perzijska šalica puna čaja, tintarnica i pero koje curi poput krvi. Zore provedene u tišini, gdje riječi dolaze poput valova iz podsvijesti. Večeri u nasukanoj lađi, gdje par proučava pomorske karte i crta zemljovide novih pustolovina, dok osnivaju obitelj. Djeca dolaze, a život postaje mješavina privrženosti i avanture.

No, slijede novi gubici: Fred umire 1994., njezin brat Todd također odlazi, dok prijatelji sa scene nestaju jedan po jedan. Žalost se isprepliće sa zahvalnošću, a Patti piše da preživi. Pisanje postaje njezin "kruh anđela" – mana s neba.

Na fotografiji: Patti i Fred Sonic Smith (Foto: Seiji Matsumoto)

Fragmenti sjećanja i prijevod

Stil pisanja Patti Smith čisti je postmodernizam: fragmentaran, nelinearan, pun skokova u
vremenu i prostoru. Sjećanja su poput polaroida razbacanih po podu – neka su jasna, a neka izblijedjela, no sva su povezana nevidljivim nitima. Ironija je suptilna, ali prisutna: ona se smije svojim mladim ambicijama, onim trenucima kad je mislila da može osvojiti svijet, ali ih ne osuđuje. Umjesto toga, propituje granice zbilje i sna. 

Njezina poezija je buntovnička, ali ne viče; ona šapuće istine koje bole duboko, što je hrvatskim čitateljima sjajno dočarano. Prijevod Saše Stančina je majstorski, nema gubitka energije izvornika.

Turneja, Zagreb i još jedan gubitak

U Kruhu anđela vidimo kako se umjetnost rađa iz boli, kako gubici postaju dobitci. Povratnička turneja koju opisuje na kraju knjige zapravo je obilazak svijeta da bi mogla komunicirati sa svojim unutarnjim bićem. I to je svojevrsni zen trenutak, barem tako piše u knjizi. No znamo da nije to baš tako. 

Na toj turneji Patti je svirala u Zagrebu, u Tvornici. Dva dana ranije održala je press konferenciju u zagrebačkom Hotelu Esplanade. Bio sam na toj pressici s Darkom Glavanom. Te je večeri on tragično stradao u Varaždinu, a ona je zagrebački koncert započela upravo posvetom njemu. Još jedan gubitak. O njemu ne piše, no možda će biti zapisano u nekoma budućem proširenom izdanju. Patti je žena koja živi da piše, a piše da može živjeti.

Memoari protiv algoritma

U doba kad se memoari pišu za brze Instagram likeove i TikTok klipove, Patti nas podsjeća da je prava priča ona koja se ne uklapa u digitalni feed. Njezin New York sedamdesetih nije raj za turiste, već prljavi, opasni labirint pun droge, siromaštva i snova koji se raspadaju.

Zapravo, Patti Smith mijenja živote poput strana vinila. U knjizi, detalji o Fredovoj smrti su
dirljivi – rak, borba, nasljeđe koje ostaje u djeci Jacksonu i Jessi. Podiže djecu sama i za nju je majčinstvo umjetnost i obratno. Ona je uvijek netko drugi, reinventirajući se iz djevojčice u umjetnicu, iz umjetnice u majku, iz majke u udovicu, iz udovice u globalnog nomada.

Usporedbe s drugim rock memoarima

Uspoređujući Kruh anđela s drugim memoarima rock zvijezda objavljenih u hrvatskom
prijevodu, vidimo sličnosti i kontraste koji ističu njezinu jedinstvenost. Na primjer, Born to Run Brucea Springsteena, također u izdanju Profila, dijeli tu introspektivnu dubinu: oboje pišu o radničkim korijenima, usponu kroz glazbu i borbi sa slavom, ali Springsteenov stil je više linearan, poput epske balade, dok Patti fragmentarno skače kroz vrijeme.

Springsteenovi memoari su svojevrsna oda američkom snu, dok Patti nudi tiši, poetski otpor, inspiriran Rimbaudom i Dylanom. Zanimljivo, oni su koautori skladbe "Because The Night", koji je ujedno i najveći hit Patti Smith Group.

Slično, memoari Ozzyja Osbournea, objavljeni 2025. u hrvatskom prijevodu (izdavač: Rockmark) pod naslovom Posljednje pomazanje, nude kaotičnu kroniku života Princa tame – droge, ludila i rock ekscesa iz Black Sabbatha. Ozzyjev ton je sirov, humorističan i samoironičan, fokusiran na destrukciju i preživljavanje, za razliku od duboke introspekcija koju Patti donosi kroz mješavinu tuge i duhovnosti. Dok Ozzy slavi tamnu stranu rocka, Patti je pretvara u svjetlo.

Osjetilo se to još u knjizi Tek djeca. A u Kruhu anđela Tek djeca postala su tek odrasli.

Na fotografiji: Patti s gitarom (foto: Frank Stefanko)