Nelson DeMille: "Generalova kći"

To cijenim, stvarno. Čovjek je živuća legenda i ne srami se priznati kada ga nešto inspirira za njegove osobne zločesto-mračne uratke. Kod nas, recimo, nitko nema svojih uzora. Spisateljske snage su toliko dobre i jake da su postali sami sebi inspiracijom i uzorima prije nego su napisali jedno slovo i to je... bizarno. Nitko ne postaje pisac preko noći, prvo čita i čita i čita i onda još malo čita i tek onda ide nešto pisati i obično prvi koraci budu kopiranje tuđeg stila, što valjda nitko ne želi priznati, pa tek onda se pronalazi vlastiti pismeni izričaj.

Tako je krenuo Stephen King, tako sam krenuo ja, obojica smo kopirali druge autore i... ja trebam još malo učiti kako se kopira da postanem slavan kao on. Šalu na stranu, volim Kinga, Dean Koontza možda čak malo i više, Michael Connolly, Lee Child, Raymond Chandler, Ross Macdonald... Popis se samo nastavlja.

Puno čitam, ljudi, što da kažem. Ipak, Nelson DeMille sjedi na samom vrhu autora koje nikada neću dostići (neću ni jednog od njih, koga zavaravam) i to samo radi jednog romana - Generalova kći. Za mene je ovo alfa & omega žanra, jedan opako dobar, sjajno napisani, britko ispričani, odlično postavljeni roman koji ima doslovno sve što treba imati jedan komad nevjerojatno dobre kriminalističke proze. Ako do sada niste shvatili, po svim ovim superlativima, stvarno volim ovaj roman.

Skoro je došlo do toga da ga ne pročitam. Naime, vidio sam ga na polici kada je izašao i odmah sam ga otpisao kao nešto što me neće zanimati jer ima nevjerojatno glupu naslovnicu; dugokosa plavuša koja više baca na nekakvu ljubavnu bljuzgavicu nego opasni triler o ubojstvu. Iskreno sam mislio da je to nešto u stilu; Ona i On u vojsci, on joj je nadređeni časnik, ona je kćer generala (ne diraj, pec-pec, pristup zabranjen, tata ima M16 u ormaru) i igraju se hopa-cupa u maskirnim odorama u nekakvom žbunju dok nitko ne gleda.

Pa... postoji žbunje u romanu i postoje maskirne odore, ali plavuša s naslovnice je uglavnom mrtva odmah na drugoj stranici. Kako sam došao do toga da idem to pročitati? John Travolta je kriv. Jer kod nas se romani prevode samo ako prije toga dolaze u filmskom obliku i slučajno sam uhvatio najavu i ostao malo zbunjen.

Jer film, koji nije uopće loš, prikazivao je ponešto akcije, tajne i intrige. Pa sam se vratio i podigao ga i progutao ga u dva dana, doslovno. Nisam jeo, nisam spavao, nisam psa prošetao, nisam shvatio da je susjedu kuća izgorjela; toliko mi je bio dobar. Odmah sam ga pročitao ponovo dan kasnije da pohvatam sve detalje i do dana današnjeg, neću lagati, znači skoro već 20 godina (zar je prošlo toliko?) pročitao sam ga najmanje 15 puta.

Nisam ga ni želio vratiti u gradsku knjižnicu, htio sam psa optužiti da ju je pojeo, ali sam odustao od toga jer me počeo gledati ispod oka, a kada vas čistokrvni mješanac gleda ispod oka, odustajete od svih zlih planova jer znate da on zna da vi nešto planirate.

Zašto je ovo dobar roman? Jer radi neke stvari sjajno, a neke još bolje od toga. Ovo je pomalo klasični tko-je-to-učinio tip krimića, ubojstvo je odmah na prvoj stranici i onda slijedi veselje. Jer, ono se odigralo u vojnoj bazi, mjestu koje ima svoja pravila, ali jednako tako i pun kufer osumnjičenih. Kada pišete takve stvari mora se stvoriti veliki krug osumnjičenih i pisac se mora malo zajebavati s čitateljem jer mi smo inače sadisti, ali to čini i misteriju dobrom i napetom.

Sama lokacija je sjajno dočarana; ogromna vojna baza negdje u sparevini američkog juga i svi žele da se slučaj riješi jer ona je bila generalova kćer i takve stvari, ubijanje istih, ne može proći samo tako. Na scenu stupa Paul Brenner, vojni istražitelj, koji se u bazi našao slučajno i po drugom poslu, no kako je ovo prioritet broj jedan, sve drugo ide na čekanje.

Brenner je očaravajući lik za ovakvu vrstu romana. On je ciničan, on je sarkastičan, on je profesionalac, on zna kako se pliva s velikim ribama, on je hodajuća provokacija jer baš i ne drži puno do pravila i ima nevjerojatni talent da naživcira svaku osobu s kojom dođe u kontakt. On je i realist jer prvo što izvali kada mu kažu da će voditi istragu o ubojstvu jeste; ni za živu glavu.

Tu nema pobjednika. Istraga znači živciranje ljudi, kršenja pravila, ni otkaz nije baš tako nategnuta opcija, kao ni streljački vod ako zajebe stvari (okej, to baš i ne, ali Brenner to izvali bez pardona kada traži razloge da odbije posao). Ali, kada ga prihvati, to onda postaje priča za sebe jer, kako rekoh, Brenner je cinik koji je vidio svašta i ne treba puno da počne ljudima gaziti po nogama, kao i da pokaže zašto je dobar u svom poslu.

Postoji nekoliko spojenih stvari ovdje. Ovo je istraga „po pravilima“, znači svjedoci, dokazi i razgovori, ali je ujedno i misterija unutar misterije jer ubojstvo nije samo ubojstvo, do toga vodi dugačak put i grijesi iz prošlosti postaju motiv današnjice. Brenner radi s partnericom, Cynthia Sunhill i ona mu je, oh, slatkog li veselja, nešto kao bivša, pa si možete zamisliti kako to sjajno funkcionira; puno podbadanja, puno igri riječima, ali i muško-ženskih stajališta o istoj stvari tako da roman nije monoton, iliti pisan samo za muškarce ili žene jer se čuju obje strane.

Također je i anatomija zločina, znači svaki detalj, svaka minuta se prođe i nevjerojatno je kako je sve sjajno posloženo iako ispočetka djeluje kao gomila komadića velika slagalice jer ja osobno bi se pogubio u tome (napisao sam roman i zaboravio staviti vrijeme kada je ubojica ubio žrtvu - pravi pisac krimića, nema šta) tako da se spaja stara škola i nova, klasika krimića i napredne stvari, što je uvijek osvježavajuća stvar.

Posljednji dio romana je ponešto drugačiji jer počnu sumnjati na jednu osobu i sada postaje malo sjebano dokazati da je to ta osoba. Znači, ovo nije da ubojica prizna čim Horatio Cane skine sunčane naočale, ovo je gruba stvarnost gdje postoji mogućnost da ubojica doslovno odšeta tako da ta neka razina stvarnosti, iako ima puno mračnog humora jer Brenner je popriličan lajavac čak i malo kada ne bi trebao biti, dodaje dubinu radnji.

Pitate se za mane, zar ne? Paaa, ima ih nekoliko, istini za volju. Posljednji dio romana je poprilično razvučen (sprovod, razgovori s osumnjičenim...) i ne da je to loša stvar jer je sve detaljno kao i prethodna radnja, ali do te točke već znamo tko je to napravio i zašto je to napravio i napetost je lagano izblijedila.

Neki detalji tokom zločina ostanu malo nejasni iako se stvara naznaka da bi mogli biti važni i Brenner je, ma koliko ga ja volio kao lika, ustvari dosta već viđena klasika američkog krimića pa ako ste pročitali toliko noir radova kao ja, svakako ćete uočiti da je DeMille odavao počast nekim svojim uzorima kada ga je pisao. No, osim toga - čisto savršenstvo.

Da nije bilo ovog romana ne bi bilo prvo ni moje Tamne strane (sretno s pronalaženjem tog romana jer ga doslovno nigdje nema - sjajan izdavač je bio u pitanju) pa ni Odjeka, ali ni Nestale koji je napisan doslovno pod izravnim utjecajem ovog romana, od konstrukcije radnje, pa do toga da je glavni lik teški cinik koji baš ne mari koga će raspaliti na putu do istine. I tako, ako ga niste čitali ili možda niste znali da je poznati film ekranizacija, svakako bacite pogled na ovo. Ako ostanete razočarani... okej, to se neće dogoditi.