Robin Hobb i magija serijala Farseer: glatko, bez pretjerivanja i nepotrebnog zapinjanja

Kada biste prosječnom čitatelju/ici postavili pitanje: tko su najbolji pisci fantastike svih vremena?, vjerojatno bi se u odgovoru našli Tolkien, George R.R. Martin, C.S. Lewis, možda i Robert Jordan, Philip Pullman... A za knjiške moljce i predane ljubitelje fantastike, tu je nezaobilazno i Robin Hobb. 

No ono što ovu nagrađivanu američku autoricu razlikuje od prethodno nabrojenih velikana jest činjenica da njena djela nisu ekranizirana. Njena Jelenja Tvrđa, Fitz i vuk Noćnik postoje samo u našim umovima – i to, zbog njene vještine pripovijedanja i worldbuildinga, vrlo vividno, i prilično sigurno zauvijek.

Margaret Lindholm Ogden (Robin Hobb joj je fantasy pseudonim) živi i radi u SAD-u, iza sebe ima pet uspješnih serijala, preko 4 milijuna prodanih primjeraka i nekoliko značajnih nagrada. Kod nas je na hrvatski trenutačno dostupna samo Farseer trilogija: Ubojičin učenik, Kraljevski ubojica i Ubojičina potraga. S pomalo nespretnim prijevodom naslova, ali generalno izvrsnim prijevodom Mate Marasa, trilogija nas upoznaje s Fitzom, junakom kojeg nastavljaju pratiti i druga djela iz serijala Realm of the Elderlings.

Fitz nije klasični junak (ili u fantasy varijanti zapravo jest) jer je nezakoniti prinčev sin koji počinje voditi dvostruki život: danju se uči ponašanju dostojnom plemića, dok ga noću kraljev polubrat Chade podučava vještinama prikrivenog ubojice. No ne bilo kakvog ubojice, i zato sam naslov i sinopsis romana mogu navesti na krive pretpostavke – Fitz posjeduje nasljedni dar Opsjene i Zaumlja, magije kojom se povezuje s životinjama na nazovimo to telepatskoj razini. I tu lik vuka Noćnika postaje ključan za nastavak radnje, ali i za čitavu atmosferu romana koji tako izmiče klasičnom narativu dvorskih spletki, zamršenih odnosa i bitki zmajeva (da, svaka asocijacija na drugi hvaljeni serijal nije slučajna). Odnos njih dvojice je toliko interesantan, jedinstven i kompleksan da u neku ruku postaje baza svega.

Premda je i u ovom serijalu nit politikanstva epske fantastike prisutna, ona ne dominira, isključivo zato što smo vezani za Fitza, njegov unutrašnji svijet i povezanost s Noćnikom. Fitz kroz trilogiju odrasta i sazrijeva, suočava se s nizom izazova koji ga prisiljavaju da preispita vlastitu lojalnost, moral i pripadnosti te postaje ključna figura u borbi za opstanak kraljevstva. Vanjska prijetnja dolazi u obliku napada pljačkaša s Crvenih brodova, koji pustoše obalu i iza sebe ostavljaju ljude lišene vlastite volje i identiteta. Time Hobb otvara tematiku koju provlači i kroz druga djela: pripadnosti i različitosti. Iako o njima ne progovara izravno, niti ih tako predstavlja, neki od njenih likova imaju i fluidne rodne identitete, a sama magija svijeta otvara pitanja ekologije i odnosa prema životinjskom svijetu.

Primijeti se da je autorica odrasla na Aljasci, opisi krajolika i njegove surovosti ali i predivnosti autentični su i uvjerljivi. Unatoč često tmurnom, hladnom ozračju – unutar Jelenje Tvrđe pri početku trilogije i izvan nje – priča o Fitzu nudi knjiško utočište, ono što svi voljeni romani ovog žanra uspijevaju učiniti. I to je ta magija, topli eskapizam koji ljudsko bježanje ujedno i kritizira, u obliku likova vignjevanih, lutajućih ljudi koji su izgubili sebe. No oni to ne postaju svojom voljom, i tu ulazi moment odnosa moći i pronalaženja pravog suparnika. Misteriozni Crveni brodovi takvima ostaju daleko u radnji, čineći ih tako manje važnima za sam serijal. 

Fitz ne juri samo poraziti zlo i spasiti svijet, premda ima likova iz književnosti kojima to uopće ne zamjeramo (Frodo, obraćam se tebi), već vrluda, griješi, uči, istražuje. Hobb njegov život pripovijeda majstorski, a jezični stil kao da joj iz nastavka u nastavak postaje čišći i dojmljiviji. Sve je glatko, bez pretjerivanja i nepotrebnog zapinjanja, a opet lirski lijepo, skladno. Uvlači u sebe i, još važnije, čvrsto drži, unatoč pozamašnom broju stranica, pogotovo u trećem nastavku. Neki dijelovi iz tog završnog dijela trilogije su mogli biti sažetiji, međutim to je djelomično i njegova čar, naravno ako volite takav tip knjige, koji vas vodi kroz priču nježno i bez žurbe, ponekad sa skretanjima bez razloga kojeg možete odmah primijetiti. 

Autori/ce s kojima bih možda mogla usporediti pisanje Robin Hobb su Patrick Rothfuss, Tad Williams i Ursula Le Guin. Svi si oni uzimaju vremena da nas upoznaju sa svijetom koji je jedinstven ali istodobno i poznat te nije prenapučen magijom i fantastičnim elementima i bićima. Postoje, i utječu na živote likova, ali nisu prisutni u svakom trenutku, a zemlje su dovoljno slične našima da se osjećamo kao da smo njima zaista hodali. A uz pripovijedanje i životnost proze Robin Hobb, proživjela sam u tom svijetu i mnogo više.