Spaghetti Brothers - kodiranje stripa po filmskom ključu

Talijanska udovica s četvero djece odlazi u SAD u potrazi za boljim životom, ali pri porodu petog djeteta na brodu umre. Petero siročadi stižu u novu zemlju koja bi trebala ispuniti njihova očekivanja o boljem životu. No kroz priču scenarist stvara upečatljive karaktere, a radnja čitatelja sve više intrigira. Petorica braće i sestara sasvim su različiti, njihovi su životni putovi različiti. Najstariji brat zbog patološke vezanosti za majku i nakon njezine smrti svakodnevno ćerazgovarati s njezinom fotografijom. Psihopatsko ponašanje pokazat će i kad pokuša napastovati svoju sestru Caterinu koja će postati slavna glumica, no njezin uspjeh naglo će se prekinuti pojavom zvučnog filma. Sestra Carmela samo je naizgled domaćica. Ona se noću iskrada iz kuće i radi kao plaćeni ubojica. Brat Francesco postat će svećenik, a najmlađi brat Antonio policajac. Ovaj strip epskih razmjera (1084 stranice) potpisuju Argentinci Carlos Trillo kao scenarist i Domingo Roberto Mandrafina kao crtač. Trillo je kroz ovu priču koja je gotovo klasična u smislu tipiziranja talijanskih doseljenika, ipak dao osobni pečat vrsnog scenarista čiji živi i brzi dijalozi čitatelju ne daju da predahne. Radnja nije linearna, povremeno je ispričana i kroz retrospekcije. Usto su dijalozi često duhoviti. Mandrafina pak, kao vrstan crtač, vješto i kadrira često se koristeći krupnim planovima, a njegove nijeme table izvrsno pričaju priču i bez teksta.

No, čim uzmete u ruke Spaghetti Brothers, prvo ćete primijetiti naslove epizoda. Naime, znatan broj njih dijeli ime s nekim od filmskih klasika. Trillo i Mandrafina su započeli tu praksu po želji francuskog izdavača koji je na svoje tržište plasirao prva tri albuma toga stripovskog serijala. Iako sama ideja nije bila njihova, autorski se dvojac vidno dobro zabavljao, ostavljajući u svakoj priči prstohvat začina koji se referira na istoimene celuloidne blizance. To je tim zgodnije zbog samog naslova franšize, koji daje naslutiti kako je talijansko porijeklo njenih antijunaka zakuhano po recepturi koja je već desetljećima prisutna na jelovniku filmskog vestern podžanra. No, taman kad smo se navikli na ovaj koncept, ta praksa koncem trećeg albuma naprasno prestaje i epizode se nastavljaju naslovljavati tek rednim brojevima.

Trillo i Mandrafina, neuvjetovani i slobodni u daljnjem kreiranju svog izdanja, imali su pred sobom dvije opcije: u duhu prvih albuma nastaviti praksom filmskih naslova ili u cijelosti odustati od tog pristupa i kuhati po svome. Možda se ne čini tako, ali prva opcija je uvijek lakša. Čak i onda kad je svjestan kako grebe po dnu praznog lonca, snalažljivac zna obogatiti razrijeđeni umak čija se tanušnost slasti teško razaznaje na odlično skuhanim špagetima.

Nemojte olako povjerovati kako su Trillo i Mandrafina koncept s naslovima napustili naglo i bez pozdrava. Preveliki su to meštri da nas ne bi s puno obzira doveli do tako naprasne promjene.

Druga mogućnost je teža, no iskrenija. Ma koliko tuđi recept bio dobar, kreativac uvijek teži unijeti cijelog i otvorenog sebe. Zato su Trillo i Mandrafina skinuli lonac s vatre i servirali ono što su imali, a tu je bilo više nego dovoljno. Samo po sebi je vrsno, a jednom prepušteni užitku, shvatiti ćete kako su svoje djelo dodatno obogatili brojnim pojedinostima.

Stoga nemojte olako povjerovati kako su Trillo i Mandrafina koncept s naslovima napustili naglo i bez pozdrava. Preveliki su to meštri da nas ne bi s puno obzira doveli do tako naprasne promjene. Tajna je u detaljima, potražite ih već u trećem albumu i nemojte se iznenaditi kad ih budete susretali i nadalje.

Spaghetti Brothers, album Četvrti. Godina 1933. Na stranici 72, Amerigo Centobucchi u razgovoru sa šefom filmskog studija, Goldmanom, spominje svog tobožnjeg strica koji je u Europi na spisateljskoj sceni stekao slavu, usprkos tome što ga je kritika u početku odbijala. Amerigo neuvjerljivo laže kako je riječ o Luigiju Pirandellu. Pirandello inače ima skoro devedeset ekraniziranih novela, a najpoznatiji je po svom djelu “Šest lica traži autora”, priči u kojoj otac, majka, pastorka, te sin s dvoje djece proživljavaju životne drame. Nakon poroda, majka se zaljubljuje u suprugovog tajnika te mu rađa troje djece.

Otac, koji je napustio obitelj nakon niza godina, u javnoj kući sreće svoju pastorku, gdje u posljednji čas biva spriječen njihov odnos. Tu je i paralelna radnja u kojoj se obitelj ne prepoznaje u pokušaju redatelja i glumaca da oživotvore njihovu stvarnost. Školski primjer radnje u dva plana gdje se u prvom oslikava strast likova za životom, a u drugom prikazuje nemogućnost da se njihovi životi ostvare. Priča dostojna Centobucchijevih, nije li? Da povjerujem kako je Carlos Trillo sasvim slučajno povezao svoju disfunkcionalnu obitelj Spaghetti s onom nobelovca Pirandella? Kod Trilla ne postoji slučajnost, samo savršeni red, a red se očituje u detaljima, naravno.

Goldman (koji bi, da mu je Mandrafina povukao nekoliko poteza manje olovkom preko čela, uredno prošao kao filmski mogul Samuel Goldwyn) nudi Centobucchiju niz scenarija, nadajući se kako će parajlija pristati na financiranje jednog od budućih filmskih hitova. Između ostalih, po rukama se prevrće sinopsis za “Poštansku kočiju”, koju Centobucchi odbija. Njegov plan je sasvim suprotan od Goldmanovog. Dok filmaš u snimanje ulazi s kalkulacijom o zaradi, Centobucchi pak traži film koji bi u startu bio osuđen na propast i tako mu priuštio milijun dolara gubitka koji mu je neophodan kako bi svoje nesređene porezne knjige doveo u pravo stanje. Stoga Amerigo odbija snimanje “Poštanske kočije”, prepoznavši da bi taj naslov mogao polučiti njemu neželjen učinak: uspjeh. Kad se Trillo već toliko potrudio oko sitnica, dajmo si i mi mašti na volju i prihvatimo kako je baš Centobucchi, odbacivši taj scenarij, odgodio snimanje za 1939. godinu, kad je John Ford s Johnom Wayneom i Claire Trevor predstavio film koji je postao bezvremeni žanrovski klasik.

Zagrebimo dublje ... U tom je filmu jednu od dojmljivijih uloga ostvario Thomas Mitchell izvrsno tumačeći lik Doca, koji se preziva Boone, baš kao i hollywoodski alter ego Caterine Centobucchi koja iz Mandrafininih kadrova mazno prede kao Gipsy Boone. Spomenuti Thomas Mitchell dao je i jednu od vodećih rola u filmu koji je imao premijeru iste godine kad i “Poštanska kočija”. “Prohujalo s vihorom” osvaja filmsku publiku diljem planete, što je Amerigo Centobucchi također vrlo pronicljivo prepoznao kao projekt koji mu ne bi priskrbio toliko priželjkivani financijski fijasko.

Spominje se i Groucho Marx. On potpisuje nekakav komičan scenarij koji Amerigu i nije pretjerano smiješan, no kako su braća Marx već do tada imali niz zapaženih ostvarenja, mafijašu je bilo lako predvidjeti kako će i “Duck Soup” iz 1933. i “A Night at the Opera” iz 1935. financijski biti više nego isplativi.

Na 61. stranici četvrtog albuma Amerigo stoji pred kinom gledajući u plakat trenutnog filmskog hita “Invisible Woman” u kojem jednu od uloga igra njegova sestra, Gipsy Boone. Uz njezino ime na plakatu vidimo i inačicu imena Williama Harrigana (preciznije Wm. Harrigan). Godine 1933. redatelj James Whale doista je snimio sf/horor komediju koja se zove “Invisible ...”, doduše ne “Woman” već, pogađate, “Man”. Glavnu ulogu igrao je upravo William Harrigan.

U mnoštvu spisa sa scenarijima, u ponudi je i “Captain Blood”. Centobucchi i njega odbija, predvidjevši mu očito sjajnu budućnost. I tog je puta mafijaš bio pronicljiv. Zahvaljujući višestruko Oskaru sklonom redatelju Michaelu Curtizu, 1935. upravo taj film potvrđuje neponovljivog Errola Flynna kao jednu od prvih akcijskih zvijezda ranog ozvučenog Hollywooda.

Niti “onaj lik s leopardovim gaćicama” nije po ukusu Ameriga Centobucchija. Za ovo Čak nije bila potrebna pretjerana promućurnost. Godinu prije, dakle 1932., film “Tarzan the Ape Man” u zvjezdanu orbitu lansira Johnnyja Weissmullera čiji je svaki naredni film bio najmanje jednako uspješan. Trillova “filmska povijest” pamti kako je Centobucchi odbio uložiti u film “Tarzan and His Mate” koji je 1934. godine pobrao veće lovorike od samog prethodnika.

Spominje se i Groucho Marx. On potpisuje nekakav komičan scenarij koji Amerigu i nije pretjerano smiješan, no kako su braća Marx već do tada imali niz zapaženih ostvarenja, mafijašu je bilo lako predvidjeti kako će i “Duck Soup” iz 1933. i “A Night at the Opera” iz 1935. financijski biti više nego isplativi. Stvarna povijest Groucha Marxa tijekom 30-ih ne pamti kao scenarista, no ne moramo se oslanjati isključivo na maštu Carlosa Trilla. Ima tu materijala da i sami razmašemo svoju fantaziju.

Najveća od najvećih, Mae West, umjetnica koja je tijekom snimanja neopterećeno improvizirala ispaljujući zimzelena gesla koja se i danas citiraju, također ima svoje (više nego zasluženo) mjesto u jednoj od epizoda. Ništa manje otkačena nego jedan Centobucchi, Mae se ponajviše pamti po citatu: “Too much of a good thing is wonderful.” Njoj u čast, plavokosoj starleti željnoj slave Trillo nadijeva ime Annie Wonderful, koja, prseći se pred Amerigom, priželjkuje da je se usporedi upravo s roditeljicom te poznate krilatice.

U priču je nenametljivo uveden i filmski scenarist u krizi, Burton. Toliko je samozatajno ušetao u priču da će ga neki prepoznati tek pri koncu albuma. Asocijacija na istoimenog filmskog ekscentrika koji, poput svog stripovskog dvojnika, ima totalno blesavu frizuru, jasna je. Burton u Spaghettima bezuspješno pokušava progurati svoj “Čudovišni” scenarij o obitelji Centobucchi, ispočetka uz dosta opiranja filmskog studija, da bi na koncu ipak požnjeo uspjeh, dosegavši konačno slavu atipičnom odrednicom Čudovišne ljudskosti, baš poput krvnomesnog mu duplikata Tima koji danas uživa ugled izgrađen na kultu romantiziranog horora. Doduše, nakon pomnijeg zagledanja u liku Burtona da se nazrijeti lice Bartona Finka, mladog i ekscentričnog dramaturga iz istoimenog filma braće Coen koji početkom četrdesetih želi "stvoriti kazalište za običnog čovjeka", no pati od spisateljske blokade i ne može se povezati s "običnim čovjekom".

Amerigo uvjetuje svoj uloženi kapital odabirom glavnih glumaca. Producenti mu nude svoje zvijezde pod ugovorom. Možda bi baš Amerigov pristanak da se u filmu pojavi Douglas Fairbanks tog filmskog velikana doveo u njegov posljednji film u karijeri. Bagdadski lopov je godinu dana kasnije umro od srčanog udara.

Amerigo odbija i nezamjenjivu Mary Astor, ženu koja je dugo vremena snimala pet filmova godišnje. Usprkos njenoj traženosti, Amerigo je bio jasan: Astor pokraj Gipsy Boone nema šanse. No kako je hollywoodsko kolo sreće prevrtljivo, jednako tako Gipsy Boone zaludno širi noge (str. 22) filmskom producentu istovremeno u rukama držeći scenarij za “Anu Karenjinu”. Ulogu je dobila diva Greta Garbo, a na koji način, Trillo ne spominje, no ništa nas ne priječi da sami iskombiniramo svoju spletku o tome.

Pronaći Ćete dijaloge iz “Paklenog Šunda”, Chaplinove citate, izmjenu kadrova po uzoru na Coppolinog “Kuma”… Tražite, zabavljajte se, uživajte, to su Trillo i Mandrafina i željeli.

Album peti, strana 60, Gipsy Boone prima poziv od njoj nepoznatog redatelja koji se predstavlja kao Tod Browning. On joj nudi ozbiljnu ulogu, a kao referencu spominje kako je snimio prvog “Drakulu”, s Belom Lugosijem. U stvarnosti, Browning je doista 1931. snimio taj film s Lugosijem, a sad u stripovskoj stvarnosti želi angažirati Gipsy Boone u nastavku svog filma “Freaks”. Na tajnoj audiciji Gloria Stuart i Lilyan Tashman podbacuju, dok se Gipsy Boone pokazuje idealnom za ulogu. Ako dozvolimo Trillu da nam svoju maštu nametne kao realnost, Gipsy Boone je više nego odličan izbor. Stuartova je, naime, 1932. snimila čak pet filmova, a Tashmanova tri. S obzirom na to da je Browningov “Freaks” u stvarnosti propao na kino blagajnama i da nastavka nikad nije bilo, možda bi propast “Freaksa” onemogućio uspješne početke ovih dviju velikih glumica. Ovako su sav teret fijaska podnijela leđa naše antiheroine Gipsy Boone.

Na 77. stranici šestog albuma daroviti nećak Centobucchijevih, James Ricci, spominje se blistave karijere svoje tetke Gipsy Boone. Kaže kako je ona danas jedina koju uspoređuju s Borisom Karloffom, ponajviše zbog njezine dojmljive uloge u filmu “Frankensteinova kći”. Takav film ne postoji, međutim Karloff je 1939. doista snimio film “Frankensteinov sin”. Ricci je, inače, vrlo plodan scenarist, uposlen na projektu “I Love Lucy” (album 6., str. 13). “I Love Lucy” je inače jedan od najpopularnijih američkih komičnih serijala svih vremena, po gledanosti odmah iza “Seinfelda”. Ništa manje ne bi niti očekivali od darovitog Jamesa kojemu je životna priča Centobucchijevih glavno nadahnuće u radu.

Na stranici 165 Caterina Centobucchi je tinejdžerka kojoj se udvara dečko iz susjedstva. Priča joj kako ga podsjeća na tada slavnu Lilu Lee iz filma “Crazy to Marry” (1921.) kojoj je u filmu partner bio tada veliki miljenik američke publike, Roscoe Fatty Arbuckle. Slom Fattyjeve karijere u stvarnosti bio je tragičan, skoro kao da ga je u svojoj pakosti inscenirao Amerigo Centobucchi. “Crazy to Marry” jedna je od posljednjih Fattyjevih uspješnica, nakon koje je bio osumnjičen za umorstvo. Proces se pod povećalom javnosti razvukao na tri suđenja i mada je Fatty konačno proglašen nevinim, zahvaljujući negativnoj slici o njemu stvorenoj kroz tračerski tisak, karijera mu je vrtoglavo krenula nizbrdo. Čak i sama mlada Caterina (kasnije Gipsy Boone) svom udvaraču spominje kako je simpatični i dobroćudni Fatty zapravo debeo i ružan. Tako je Fatty preko noći bio osuđen na trećerazredne uloge, baš poput naše Gipsy pojavom zvučnog filma, a tragedija mu je tim veća što nekoliko njegovih filmova snimljenih prije kraha, spada u sam vrh komedije nijemoga filma.

Ima toga još, na svakom koraku. Pronaći Ćete dijaloge iz “Paklenog Šunda”, Chaplinove citate, izmjenu kadrova po uzoru na Coppolinog “Kuma”… Tražite, zabavljajte se, uživajte, to su Trillo i Mandrafina i željeli.

Obojica, uvjeren sam u to, šeću svojim vrtom iz mašte. Tu i tamo mahnu rukom, krišom odbacivši poneku sjemenku koja će se kod nekoga primiti i izrasti u neskriveni nasad. Osnovna priča zavrjeđuje da joj se iznova vraćamo. No, spoznaja da nam ta dva vrhunska kreativca “podmeću” izdanke koje tek trebamo otkriti, stavlja Spaghetti Brothers na sam vrh ponude svakom stripokuscu.