"Žene triju pjesnika" Davida Parka: uvjerljive fikcionalno-dokumentarne crtice

Žene su u prošlim razdobljima, zbog nedostatka vremena i obrazovanja, ostavile malo autorskih tekstova o svojim životima, stoga za bolje razumijevanje njihova razmišljanja i života ponekad nije loše zaviriti u fikciju. Roman Žene triju pjesnika (2014) irskog pisca Davida Parka sastoji se od isječaka iz triju ženskih života, supruga triju pjesnika iz različitih razdoblja – Catherine Blake, supruge Williama Blakea, Nadežde Mandeljštam, supruge ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama te Lydije, udate za suvremenog izmišljenog irskog pjesnika. Njihove su priče u ovom romanu-triptihu posve odvojene, no ne treba zato zaključiti da njihove sudbine nemaju ništa zajedničko. Te uvjerljive fikcionalno-dokumentarne crtice zanimljiv su materijal o ženskim životima i okolnostima koje su utjecale na razvoj osobnosti svake od njih.

Sloboda mišljenja

Ne prenosi nam autor u romanu činjenice iz života Catherine Blake, Nadežde Mandeljštam i Lydije, već skup subjektivnosti, bilježeći sitnice koje obično u životu ostaju nezabilježene – kako su se osjećale, što su željele, što im je bilo važno? Zato nas čitanje romana vraća istim pitanjima u vlastitim životima: što je meni važno? Gdje je moja sloboda? O čemu mogu i želim razmišljati?

Upravo me pitanje slobode mišljenja najviše zaintrigiralo tijekom čitanja jer Žene triju pjesnika mogu se čitati kao odgovor na pitanje: kako izgraditi vlastiti život i svoje ja kad ti je sudbina nevažna u odnosu na sudbinu supruga – s kojim si neraskidivo povezana – financijski, ljubavno, psihički, fizički, bračno? Kako zadržati slobodu mišljenja i bivanja kad si samo sjena važnijeg i poznatijeg supruga?

Priča o Catherine Blake (1762─1831), supruzi devetnaestostoljetnog engleskog pjesnika i slikara Williama Blakea, napisana arhaično i u prvome licu, doimlje se poput memoara koji otkrivaju samozatajnu ženu mučenu krivnjom i nedostatnošću. Ova je kućanica Blakeu bila vjerna pratilja, tješila ga u krizama, bila je sjena njegova zanosa, njemu posve podređena. Njezin se život odvijao u trostrukoj kazni: nije imala svoje ja, bila je ─ što zbog Blakeove zatvorenosti u vlastiti svijet, a što zbog nedostatka obrazovanja ─ svjesna da ga ne razumije dovoljno i mučilo ju je što postoje njoj nedokučivi dijelovi njegova života i misli. Čak ni svoju biološku ulogu nije uspjela odigrati „kako treba“, jer nakon što je izgubila prvo dijete, više nije mogla roditi.

Jedna je rečenica u romanu pripisana Catherine Blake indikativna za čitavu povijest ženskog mišljenja i stvaranja: Dok je danju radio, ja bih, kada bi bilo vremena, vježbala pisanje slova i čitala ulomke iz Biblije koje bi mi označio.

Dok je danju radio implicira da je njegov rad, intelektualna djelatnost, jedini pravi „rad“, ono što se smatra dostojnim da se tako nazove. Rad je to zbog kojeg on i jest pjesnik, umjetnik. Nasuprot tome njezin je rad, koji ona ovdje i ne konkretizira, tradicionalno ženski ─ recimo da je to čišćenje, pranje rublja, kuhanje. Radi se o nečemu „usput“, nečemu toliko trivijalnom i nevažnom da ne samo da žene nikada nisu za njega plaćene nego se on obično i ne naziva radom. Rečenica se nastavlja s kada bi bilo vremena. Jer ženski je rad dugotrajan, mukotrpan, iscrpljujuć i zatupljujuć i ne ostavlja puno fizičkog ni psihičkog mjesta sanjarenju, mudrovanju, pisanju, čitanju, mišljenju. Kad je žena gotova s glačanjem, kreće kuhati, a sve se skuhano ionako brzo pojede, kuća se brzo zaprlja, pa cijeli ciklus već sutradan može početi iznova. No vrijeme nije jedini preduvjet za mišljenje – potrebna je i sloboda – a njezina je sudbina takva da bi čitala ulomke iz Biblije koje bi joj on označio.

Izmišljena žena

Obično se povezano sa ženskom emancipacijom spominje pravo glasa na izborima, pravo na upravljanje vlastitim tijelom, pa i na slobodan izbor partnera/partnerice ili načina života. No što je sa slobodom mišljenja - mogućnošću posjedovanja i izražavanja vlastite individualnosti? Čitanje dijelova knjige koje nam je označio netko drugi upućuje na neemancipaciju duha. William Blake nije supruzi želio prepustiti izbor štiva, a ni njoj samoj možda ta mogućnost nije pala na pamet. Catherine Blake nije ni počela čitati dalje od mehaničkog prebiranja po tekstu, nije došla do kritičkog odmaka od pročitanog, što će spomenuti Lydia, treća supruga ─ njoj je upravo velika količina pročitanih knjiga i kritičnost koju je njima usvojila omogućila da suprugove pjesme ocijeni prosječnima.

U romanu je najslabija priča o Nadeždi Mandeljštam (1899─1980), napisana u trećem licu. Ne odvija se kronološki, pa prebacivanje iz jednog razdoblja u drugo onima koji nisu upoznati s njezinom biografijom znatno otežava čitanje. No valja imati na umu da je taj dio napisan pod utjecajem stvarnih memoara Nadežde Mandeljštam Strah i nada, koji su toliko dobri da ih je teško nadmašiti. I njezina priča podsjeća na pravo na mišljenje i maštu koju naziva opasnom jer je individualistička, nepredvidiva, sposobna dirnuti srce i pobuditi osjećaje. Okosnicu radnje čini njezina želja da sačuva pjesme supruga, velikog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama. Opasno je zapisivati ih jer pisani trag može je dovesti u logor, te ih ona pamti napamet.

Priča o Lydiji, supruzi izmišljenog irskog suvremenog pjesnika, napisana u trećem licu, tipičan je slučaj žene koja je dopustila da njezinim životom dominira intelektualac kojem se vjerojatno u mladosti divila, da bi s vremenom shvatila da je on prosječan pjesnik koji svoj ego hrani time da ga drugi drže boljim nego što je. Život su oboje proveli u očekivanju da se proslavi. No to se nije dogodilo, ostalo je samo suprugino razočaranje i pitanje je li svoj život mogla i bolje utrošiti. Lydia nakon suprugove smrti raščišćava njegove papire, oplakuje poginula sina i pita se zašto je njezin suprug emocije prema sinu izražavao samo u poeziji, samo za druge – zašto ih nije pokazao njoj? I je li smio njezinu bol podijeliti sa svijetom, je li je time obezvrijedio? Zašto mu je umjetnost bila važnija od života?

Pitala sam se zašto je autor izmislio irskog pjesnika. Zašto se nije odlučio za poznato ime kao što su William Blake ili Osip Mandeljštam? Možda se nije želio zamjeriti nekom suvremeniku ili se nadao da će doći vrijeme u kojem će dominantne muškarce trebati izmisliti? Nije nas valjda – potpuno pogrešno – htio navesti na pomisao da danas podčinjenost žene više ili manje slavnome suprugu nije moguća? Možda nije čuo za parove u kojima muškarčev intelekt i samoživost pojedu suprugine potrebe. To su žene koje se tješe da će doći dan kad će njihov suprug postati priznat, i tada će se njihovo odricanje isplatiti. Poznat je primjer Dorothee Brooke iz romana Middlemarch (1871-2) engleske viktorijanske autorice George Eliot. Dorothea se udala za puno starijeg i uvaženog Casaubona, maštajući kako će mu se naći pri ruci, pomoći mu s njegovim grčkim i latinskim spisima, kako bi i sama bila korak bliže učenosti, profinjenosti i duhu koji taj plemeniti rad donosi, a njenome je rodu nedostupan. Koliko je samo bilo njezino razočaranje kad je, kao i Lydia, otkrila da se iza hrpe papira kriju samo slabost, taština, samoljublje i isprazna želja za priznanjem! U međuvremenu genij-u-nastajanju treba jesti i biti obučen ─ tu uskaču supruge koje hodaju na prstima dok mu to omogućuju. Lydia je primjerice kod svog poezijom opijenog supruga nalazila na porugu zbog svoga činovničkog posla, ali taj ga je novac uzdržavao.

Nakon Catherine Blake, koja nije imala slobodu mišljenja zbog nedostatka obrazovanja i suprugova uvjerenja da treba nadzirati njezinu lektiru, došlo je vrijeme u kojem je Nadeždi i Osipu Mandeljštamu slobodno mišljenje i izražavanje priječio represivni režim, iako se ona tješila da oni ne mogu pretražiti skrivene zakutke njezina srca jer mišljenje i kreativnost u tajnosti ipak su joj bili dozvoljeni. Danas nam je najzanimljiviji slučaj Lydije koja je živjela u nama bližem razdoblju. Bilo bi krivo i nepravedno reći da je za svoju inferiornost sama kriva – jer nju je pokopao mit.

Četvrta žena

O patrijarhalnom društvenom mitu da su žene intelektualno inferiornije muškarcu – da su one muškarcu uvijek Drugo - pisala je još 1949. Simone de Beauvoir u Drugom spolu. Znamo i da su mnogi učeni muškarci još od Aristotela – koji je ženu isključio iz pojma čovjek - žene uvjeravali da su predodređene za prirodu jer im ona „bolje ide“, da se ne petljaju u društvenu sferu u kojoj će ionako podbaciti. Treba li nas onda čuditi što mnoge žene misle da su gluplje i nesposobnije nego što to drugi mogu i pretpostaviti – uvjerene da svoju manjkavost odlično prikrivaju, u vječnom iščekivanju dana kad će ih netko 'otkriti' (što se naziva i sindromom varalice).

Jer, prema Simone de Beauvoir, kad se skupina drži u podčinjenom položaju, ona zaista postaje podčinjena. To je krug koji nam valja razbiti, danas kad su se žene izborile za obrazovanje i društvenu afirmaciju – i mišljenje trebamo osloboditi osjećaja manje vrijednosti jer za njega je zaslužan mit koji nije potkrijepljen realnošću. Dovoljno je sjetiti se da su muški 'geniji' često takvima postali baš zbog podrške i divljenja drugih. Primjerice, Gustave Flaubert bio je oslobođen kućanskih poslova i imao je podršku društva koje je s divljenjem i iščekivanjem dolazilo slušati što je novo napisao, a to je ono što ženama često nedostaje, a osobito im je ranije nedostajalo za kreativan rad. I Lydia spominje da je i sama željela pisati, ali se toliko bojala suprugove kritike da radije nije ni započinjala.

Stoga zamišljam četvrtu ženu pjesnika iz budućnosti koja je zasad zaista izmišljena - ona će misliti slobodno, kreativno i uz pomoć novostečenog samopouzdanja naći će načina da uspješno uskladi kreativno, osobno i majčinsko – ako to želi – uz što uspješnije izbjegavanje društvenih konvencija i očekivanja.