Anksioznost: Skrivena struktura straha

Anksioznost nije samo briga niti samo strah. Ona je niz tjelesnih, emocionalnih i mentalnih reakcija koje se pojavljuju kada nema vidljive opasnosti. To je oblik unutarnjeg nemira koji ne traži konkretan objekt, nego se pojavljuje kao pozadina svakodnevice, kao stalna pripravnost, napetost tijela, misao koja se spontano okreće prema mogućem lošem scenariju. Što se točno nalazi u korijenu tog iskustva zvanog anksioznost i zašto ponekad nadraste našu sposobnost da je razumijemo ili umirimo?

Tekst je nastao kao dio programa Književna rezidencija Kamov Gradske knjižnice Rijeka koji se provodi uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Jedan od najpoznatijih primjera u povijesti psihologije, eksperiment s malim Albertom, pokazao je da se strah može naučiti i ukorijeniti vrlo brzo. Psiholog John B. Watson 1920. godine doveo je u laboratorij devetomjesečnog Alberta u kontakt s bijelim štakorom. U početku, Albert se igrao sa životinjom bez imalo nelagode. Međutim, Watson je odlučio uvesti neugodan podražaj. Svaki put kada bi se štakor pojavio, iza Albertovih leđa udario bi čekićem o metalnu šipku i glasni zvuk bi preplašio dijete. Nakon nekoliko ponavljanja, Albert je plakao čim bi vidio bijelog štakora, a uskoro, strah se proširio i na sve ono što je podsjećalo na štakora – bijelog zeca, pamuk, čak i bradu Djeda Mraza. Taj proces naziva se generalizacija straha.

U kasnijim fazama života, isti proces može djelovati mnogo suptilnije, ali s jednakim posljedicama. Dogodi se nešto što nas duboko uznemiri, tijelo pamti taj događaj i sve što ga okružuje: zvukove, pokrete, mirise, lica, kontekst. Ako iskustvo nije emocionalno prorađeno, mozak ga sprema u posebnu mapu – mapu prijetnje – i svaki put kad naiđemo na nešto slično, reagira kao da se događa ponovno, bez obzira na to postoji li realna opasnost ili ne.

Biologija straha: mozak je stvoren da preživi, ne da se opusti

Negativna pristranost (negativity bias) dobro je dokumentiran neurološki fenomen. Naši mozgovi oko pet puta jače reagiraju na informacije koje percipiraju kao prijetnju nego na pozitivne podražaje. Taj mehanizam, evolucijski gledano, bio je presudan za preživljavanje – ako je netko od naših predaka previdio opasnost, po cijenu života naučio je da to sljedeći put ne smije ponoviti.

U središtu te brze procjene opasnosti nalazi se amigdala, struktura u limbičkom sustavu koja detektira sve što nagovještava potencijalnu prijetnju. Amigdala reagira automatski, brže nego korteks, dio mozga koji racionalno prosuđuje što se zapravo događa. Zato nam srce može početi lupati već na zvuk poruke na mobitelu ako očekujemo loše vijesti, iako racionalno znamo da je možda riječ o reklami ili podsjetniku.

U današnjem svijetu, izloženost stalnom tijeku informacija – vijesti, podsjetnici, društvene mreže – pojačava tu dinamiku. Mozak je preopterećen signalima za koje ne zna jesu li važni ili ne. Nema vremena za prorađivanje, nego ostaje u stanju stalne pripravnosti.

Korijeni koji su dublji od nas: transgeneracijsko nasljeđe

Naš odnos prema strahu ne nastaje u odrasloj dobi, nego puno prije, čak i prije rođenja. Istraživanja iz područja epigenetike, uključujući rad Rachel Yehuda sa Sveučilišta Mount Sinai, pokazuju da se traumatska iskustva mogu prenositi kroz generacije – ne samo kroz priče, nego i kroz biokemijske obrasce koji određuju kako se geni "uključuju" pod stresom. 

Ako je baka preživjela rat, njen sustav preživljavanja, stalno aktiviran i napet, može ostaviti trag i u unuci, iako ona objektivno živi u sigurnom okruženju. Dakle, anksioznost nije "slabost karaktera", nije puka urođena sklonost panici, nego rezultat niza slojeva – osobnih iskustava, obiteljskih obrazaca i bioloških predispozicija.

Zanimljiv je i obrazac koji se često pojavljuje u suvremenim obiteljima: roditelji koji su bili odgajani u strogoći, hladnoći ili kažnjavanju, želeći izbjeći sve što su sami proživjeli, biraju potpuno suprotan pristup – popustljivost, pretjeranu dostupnost, uklanjanje svakog traga neugode iz djetetova iskustva. Iako je to rezultat duboke želje da dijete nikada ne osjeti ono što je i njima bilo bolno, u toj zaštiti gubi se važna komponenta razvoja, to je iskustvo vlastite otpornosti.

Kada je roditelj stalno prisutan, kada predviđa i uklanja sve prepreke, kada tješi prije nego što dijete uopće ima priliku osjetiti neugodu, dijete ne razvija unutarnji osjećaj kapaciteta i nema osjećaj sugurnosti da nešto može podnijeti, preživjeti i iz toga izaći snažnije. Prezaštita tako ne stvara sigurnost, nego poruku: „Svijet je opasan, a ti ga ne bi mogao sam podnijeti.“ Iako je namjera dobra, rezultat je dijete koje odrasta uz povećanu razinu tjeskobe, jer nikad nije imalo priliku osjetiti vlastitu snagu.

Danas se sve češće govori o tzv. “helikopter roditeljstvu”, u kojem roditelj stalno nadzire dijete, ali i o tzv. “snowplow parenting” stilu, gdje roditelji unaprijed uklanjaju sve prepreke kako bi djetetu olakšali put. Iako se oba pristupa temelje na želji da dijete bude sigurno i uspješno, pretjerana zaštita i preuzimanje odgovornosti uskraćuju djetetu priliku da razvije vlastitu otpornost, toleranciju na frustraciju i sposobnost snalaženja u izazovnim situacijama. Istraživanja pokazuju da takav odgoj može dovesti do povećane razine anksioznosti, nesigurnosti u donošenju odluka i manjka tolerancije na frustraciju u odrasloj dobi. Dakle, i u pokušaju da se prekine stari obrazac, može se nenamjerno stvoriti novi sloj ranjivosti.

Somatska perspektiva straha: kad tijelo govori umjesto nas

Dr. Peter Levine, utemeljitelj psihoterapijskog pristupa Somatic Experiencing, smatra da je anksioznost često znak da tijelo nije imalo priliku dovršiti instinktivnu reakciju na napad ili traumu. Kad se suočimo s iznenadnom opasnošću, tijelo želi pobjeći, boriti se ili se smrznuti. Ako tijelo nije moglo učiniti ono što je prirodno – primjerice, pobjeći ili viknuti – energija te reakcije ostaje "zarobljena" u tijelu. Levine to opisuje kao nepotpuni biološki ciklus koji se ponavlja u živčanom sustavu i manifestira se kao unutarnji nemir, napetost mišića, ubrzani puls, osjećaj pritiska, stezanja ili praznine u prsima ili trbuhu.

Gabor Maté, liječnik i autor knjige When the Body Says No, naglašava da anksioznost nije samo mentalni problem, nego i tjelesni odgovor na nepodržavajuće ili emocionalno nepouzdane odnose u djetinjstvu. Dijete koje ne dobije dosljednu emocionalnu regulaciju – dovoljno „držanja“, dodira, prisutnosti – neće razviti sigurnost u vlastiti unutarnji sustav smirivanja. 

To dijete kasnije lakše postaje odrasla osoba koja traži načine da suzbije anksioznost preopterećenošću obavezama, perfekcionizmom ili pretjeranom brigom za druge. „Tijelo zna priču koju um nije stigao obraditi“, kaže Maté.

Kada anksioznost postane način postojanja

Iako su korijeni anksioznosti složeni, njeni se simptomi često pojavljuju u vrlo tjelesnom obliku: znojenje, vrtoglavica, nesanica, ubrzano disanje, zgrčenost čeljusti, kronični umor – čak i kad mentalno „nemamo o čemu brinuti“.

Znanstvena istraživanja pokazuju da anksioznost nije samo emocionalno, već i fiziološko stanje. U studiji objavljenoj u Journal of Affective Disorders, pokazalo se da osobe s anksioznošću imaju povećanu razinu kortizola (hormona stresa) u usporedbi s kontrolnim skupinama. Također, dugotrajna anksioznost povezana je s kroničnom aktivacijom simpatičkog živčanog sustava, koji tijelo drži u stanju borbe ili bijega, čak i kada nismo svjesni da smo pod stresom.

Zbog toga je pristup liječenju anksioznosti najdjelotvorniji kada uključuje tijelo. Psihoterapija koja se bavi mislima može donijeti olakšanje, ali tijelo i dalje pamti impuls straha ili panike.

Kako pomoći tijelu da osjeti sigurnost

Anksioznost se ne može uvijek ukloniti, ali može se regulirati. Ključno je stvarati unutarnje i vanjske uvjete sigurnosti – ne samo mislima, nego i iskustveno.

Neki od smjerova koji se pokazuju korisnima uključuju:

Uspostavljanje odnosa s tijelom, uz obraćanje pažnje na senzacije umjesto na priču (što je temelj somatskih terapija)

Polagano izlaganje podnošljivoj nelagodi, kako bi se mozak naviknuo da se tijelo može smiriti i kada osjeti pritisak

Učenje razlikovanja stvarne i zamišljene opasnosti kroz tehniku orijentacije u sigurnom prostoru

Traženje podržavajućih odnosa, u kojima se osjeća emocionalna i somatska rezonancija (co-regulation)

Njegovanje iskustava ugode, što nije bijeg, nego svjesno jačanje kapaciteta živčanog sustava za regulaciju

Anksioznost nije neprijatelj ili sramotan pokazatelj slabosti, nego signal živčanog sustava koji govori: "Nisam se osjećao sigurno već dugo vremena. Trebam regulaciju, ne uvjeravanje da sam na sigurnom."

Kad je prestanemo doživljavati kao neprijatelja, a počnemo je promatrati kao dio nas kojem nedostaje sigurnost, anksioznost polako gubi svoju prijeteću snagu i otvara prostor za nove načine osobnog razvoja i nove načine postojanja – stabilnije, mekše, više usklađene s unutarnjim ritmom tijela.