Autofikcija i prozori u tuđe živote – od Knausgarda i Ernaux do booma domaćih autora

Već niz godina autofikcija zauzima značajno mjesto na domaćem i stranom tržištu, i čini se kako ljudi sve više posežu za njom. Što je razumljivo, s obzirom na to da živimo okruženi krhkim informacijama, umjetno generiranim sadržajima i apsurdističkim političkim i društvenim situacijama. Književnost počinje nuditi eskapizam u obliku vraćanja istini i stvarnosti.

Kako sam osobno sklona čitanju i pisanju spekulativne fikcije, uživam u novim svjetovima, društvenim poretcima i magičnim mogućnostima, autofikcija mi je uvijek bila negdje na margini. S druge bi me strane najčešće uspjela oduševiti - gotovo jednako kao i sagledavanje čovjeka i društva kroz prizmu potpune imaginacije. I tako sam joj se ponovno vratila, najrecentnije kroz četvrtu knjigu serijala Moja borba norveške literarne zvijezde Karla Ove Knausgarda. I odmah me, kao i njene prethodnice, zgrabila i zadržala, iako sam prije čitanja prvog dijela dugo imala predrasudu da me tako pedantni zapisi svakodnevice ne zanimaju.

Pojam autofikcije 1977. uvodi francuski pisac Serge Doubrovsky kako bi označio svoj roman Fils, pri čemu ga opisuje kao fikciju sastavljenu od stvarnih činjenica i događaja (Doubrovsky prema Hansen, 2017). Per Krogh Hansen u članku "Autofiction and authorial unreliable narration" navodi i primjer Genetteove definicije, prema kojoj bi se svi tekstovi u kojima se autor eksplicitno pojavljuje ili u kojima postoji lik s njegovim imenom mogli svrstati u autofikciju. Hansen dodatno ističe i dvostruku neodređenost pojma: razlike između autora, pripovjedača i lika su zamućene, pa granica između fakcije i fikcije nije jasno vidljiva.

Pitanje koje tu iskoči i (barem mene) vodi u zapetljanciju jest: nije li književnost uvijek na rubu fakcije i fikcije? Čak i ako pišemo SF, vjerojatno možemo uprijeti prstom u dijelove koji su izravno povezani s našim identitetom i iskustvima. Iz čitalačke perspektive, knjige su često način pronalaženja nama bliskih iskustava i osjećanja, ili gledanje na njih iz drugog kuta, neovisno o žanru. 

Ono što autofikcija nudi jest način doslovnijeg virenja u tuđe iskustvo. Ili bar taj žanrovski predznak to učini psihološki, slično kao kad bismo kao djeca vidjeli 'dnevnik' u naslovu. Nije važno postoji li Adrian Mole ili ne, ali odmah ćemo dobiti poriv nešto o više o njemu saznati. Zašto? Jer se nadamo da ta njegova iskustva neće biti provučena kroz literarni filter u istoj mjeri kao neka druga, možda doznamo neku tajnu, ili shvatimo da u nekim čudnim momentima svakodnevice možda nismo sami. Uostalom, u prirodi je društvenih bića htjeti saznati što drugo biće radi i doživljava, iz kojih god pobuda. Ako se ne volimo baviti površnim tračevima, možda volimo učiti kako funkcionira ljudska psiha, ili popratiti tok nečijeg djelovanja. 

Autofikcija nas smješta u konkretni kontekst vremena i prostora. Čitajući Moju borbu 4, smješteni smo u Norveških kasnih osamdesetih i pomno pratimo kretnje i misli osamnaestogodišnjeg Karla Ovea koji se preselio u izolirano ribarsko selo na sjeveru i počinje raditi kao nastavnik. Uz odluku da će jednoga dana biti pisac, a rad u školi je samo način zarade, aktivno i stvara, dok upoznaje ljude i mjesto.

Knausgardov šestoknjižni serijal nije kronološki, tako da smo primjerice u drugoj knjizi pratili njegov život sa ženom i djecom, pomirenje obiteljskog i samotnog kreativnog života, što daje dodatni sloj njegovim razmišljanjima i vizijama budućnosti u četvrtom nastavku. Ovdje ga već poznajemo, njegov misaoni tok i demone, i motrimo koje su okolnosti oblikovale kostur njegovog djelovanja u prethodno pročitanim iskustvima.
Teško je reći što Knausgarda izdvaja iz mase autofikcijaša današnjice, ali nešto u njegovu pisanju mami na okretanje stranica. Ne trudi se on lijepo pisati ili ičime šokirati – to je i sam rekao u jednom intervjuu – već izbacuje misli i sjećanja, pa kako se poslože. A uspijevaju se posložiti u jednostavnu, smislenu i zaokruženu prozu koja ne generalizira i ne romantizira (osim ako autor tako ne vidi svijet, kao na primjer glazbu). 

„Glazba se prepletala s gotovo svime što sam radio, nijedna ploča nije bila lišena uspomena. Sve što mi se dogodilo u proteklih pet godina dizalo bi se iz njih kao para iz šalice, ne u obliku misli i razmišljanja nego kao ugođaji, otvori, prostor. Nešto općenito, nešto specifično. Ako su moja sjećanja bila nagomilana na brdo na prikolici mojega života, glazba je predstavljala užad koja je sve držala na okupu.”

Tako su i Knausgardove knjige ugođaj. Kao i njihov ambijent, egzistencijalistički i arktički hladan ali i smirujuć, lišen svega bespotrebnog. Polagano shvaćanje stvarnog postojanja. 'Bio sam tamo, radio sam to, i tako sam razmišljao'. Možda je odrastao nama negdje daleko - kulturološke razlike - ali onda opiše The Great Curve Talking Headsa točno onako kako bih je ja nastojala opisati da se uhvatim autofikcije. 

Moment prepoznavanja. Možda ga to čini tako intrigantnim, ta jednostavnost bez pretjerane analize iz pozicije sadašnjosti, dramatizacije ili pokušaja opravdavanja. Autofikcija nije garancija istinitosti napisanog, nema detektora laži, ali Knausgardu jednostavno vjeruješ. Unatoč svijesti da ne možeš s punokrvnim detaljem i potpuno vjerno iznijeti scenu doživljenu u tinejdžerskim danima. Ali vjeruješ u tu iskrenost zbog koje je na koncu Knausgard i bio kritiziran od strane članova obitelji. Iskrenost je rizik na vlastiti račun, rekao bi Urban. 

Annie Ernaux pak lirski drugačije stilizira svoja iskustva, ali toliko vješto i autentično da jednako uvlače u svoju stvarnost, samo na drugi način. Dobivanje Nobelove nagrade za književnost 2022. potvrdilo je tada prodorni zamah autofikcije, a njeni romani kao što su Događaj (2000) i Godine (2008) i Djevojačke uspomene (2016) iznose memoarske i autobiografske zapise koji prikazuju doživljaje trudnoće, prvih ljubavnih iskustava, formiranja identiteta i izbora u društvu koje ženama umjesto žudnje nameće sram. Kao što kroz Knausgarda proživljavamo pojedinosti muških iskustava, Ernaux otkriva veo ženskih, u različitim okolnostima sazrijevanja. 

Domaća nas autofikcija pak smješta u poznatiji kontekst. Od Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Zorana Ferića i Nore Verde do recentnijih ostvarenja Dunje Matić Benčić, Vida Barića, Ivane Bodrožić, hrvatsko tržište obiluje autofikcijom. 

Svi oni u svojim intimnim ispovijestima iznose i nešto aktualno ili društveno relevantno – Bodrožić o poziciji žene, Barić o (ne)stanju medija, Matić Benčić o prekarnom radu. Neka su djela više feelgood, neka filozofskija, ali većina njih uspijevati ispreplesti nijanse prolaska kroz život pa tako i stvoriti balansirano iskustvo čitanja. 

Ali što te jednom vuče više, a drugom manje, vjerojatno je pitanje (kao i inače) vještine, autentičnosti i pogođenog trenutka, ali u ovom slučaju i osobne sklonosti autoru/ici. Kao i u svakodnevnoj komunikaciji, s nekim više kliknemo, s nekime manje. I shodno tome, u nečijoj psihi i mašti poželimo boraviti dulje, dok nas nečija manje zanima ili intrigira. No da se vratim na početak teksta, mišljenja da možemo pretpostaviti nešto o nekome mogu se ispostaviti pogrešnima. Treba dati priliku, naći svoju nišu, istraživati. Isplatit će se, ipak.