Ivica Prtenjača o čitanju na semaforima, odgađanju pisanja, ali i novom romanu

Posljednji susret, "Nešto je početak", u sklopu ciklusa „Radno čitanje“ pripao je piscu Ivici Prtenjači koji je zajedno s moderatorom Enverom Krivcem prošao kroz sva pitanja vezana uz svoje i tuđe čitalačke navike, mogućnostima i nemogućnostima knjige u suvremeno vrijeme, a stigao je otkriti ponešto o svojem pretposljednjem romanu „Albert.“ Poslije susreta uslijedila je i vrtlarska radionica gdje su sudionici imali priliku napraviti straničnike s mirisom kalopera, ali i posaditi vlastite čuvarkuće da ih štite u kasnim noćnim satima od svih smetnji pri čitanju.

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.
 

Prvo pitanje u redu za obračun bilo je pitanje – kada stići čitati? U odgovorima ili izostanku odgovora na to pitanje Prtenjača ističe kako je „neimanje vremena često izlika i za neimanje smisla.“ Iako zna kako smo danas „često zaposleni i razbacani na sve strane,“ odbija ići linijom manjeg otpora, ističući da ako želimo „zadržati ljepotu i smisao života, trebamo raditi stvari koje se ne stižu.“ Kako? „Treba čitati, slušati glazbu, pogledati film, ali ne treba se mrcvariti da se treba pogledati cijeli film ili pročitati cijela knjiga. Ne, dovoljno je krasti krhotine ako ne možemo drugačije.“

Za sebe priznaje da je kaotičan i da se dobro snalazi u slaganju tih krhotina. Svjestan je toga da „ne možemo učiniti puno, ali možemo učiniti malo i važno.“ Primjer? „Ja čitam na semaforima,“ kazuje Prtenjača, govoreći i da mu to donese i koju psovku, ali da svaku od njih počisti pročitanom pjesmom. Ako taj prijedlog nije dovoljno intrigantan, ili se ne čini provedivim, autor predlaže knjige pjesama („tanke, kratke“), kao i knjige priča gdje na dlanu imate cijeli jedan svijet. Istina, postoji i mogućnost velikog romana kojeg ćete čitati stranicu po stranicu. Ključno je ne obeshrabriti se pred čitateljskim izazovima: „Budimo blagi prema sebi, uzmimo knjigu pjesama, pročitajmo pjesmu, bacimo knjigu na sic, krenimo na semaforu.“

Ako već nisu dovoljni izazovi postmodernog vremena, čitateljski svijet od samih početaka muči proricanje da se ne čita dovoljno i da knjiga samo što nije nestala. Prtenjača se slaže da „situacija nikad nije bila idealna“ te da su „čitatelji uvijek bili u manjini“, ali da je glavni razlog tomu što „nema dovoljno duha,“ ali i zato što je kultura čitanja oduvijek bila na klimavim temeljima. Iako sam priznaje da je lijepo iščitavati rečenice o poticanju pisanja, reći će da se „nijedna od tih rečenica nije ulovila i nikla.“ Bez oklijevanja kaže da „treba uzeti sve popise lektira i baciti ih“, kao i općenito prakse poučavanja hrvatskog jezika i književnosti u školama. Na prvu radikalno, ali Prtenjača objašnjava kako je veliki teret na profesorima koji ako su angažirani i dobri u svojem poslu će lakše zainteresirati djecu. Još veći problem predstavljaju lektirni popisi koji otežavaju put svakome djetetu da se zaljubi u tekst. „Ako vi ne uspijete dijete zaljubiti u tekst, vi ga gubite“, zaključuje pisac ocrtavajući kako kroz razrede djeca gube na kreativnom razmišljanju, što je imao prilike iskusiti iz prve ruke tijekom rada u školskom sustavu. U konačnici će reći kako „ništa nema bez čitatelja“ te da je zbog toga uvijek fokusiran na to da kazuje da je umjetnost užitak: „Te riječi se svi boje, kao da se govori o pornofilmu. Ne, govori se o užitku spoznavanja, osjećanja, bivanja u nekom svijetu.“

A nikad ne možete imati previše svijeta na svojim policama. Govoreći o stanju svoje biblioteke, Prtenjača govori da je „stan krcat“ te da je taman pripremio tri kutije knjiga za donaciju. Osim što mnogo knjiga dobiva, ističe kako „voli otići u knjižaru kupiti knjigu“. Poezija je zahvalna u njegovom slučaju jer ih se „na metar police može nagurati jako, jako puno.“ Možemo reći i kako je Ivici Prtenjači lako ući u trag jer samo je potrebno pratiti knjige i ispale stranice. U autu ima preko 30 knjiga („Svugdje idu sa mnom.“), a da je od stalnog nošenja i čitanja njegov primjerak „Četvrte životinje“ Danijela Dragojevića ostao bez prednje stranice.

Jedna od knjiga koje se nadaju sličnoj sudbini je i „Albert“, roman napisan još davne 2019. godine, ali objavljen tek 2023. Razlozi su privatne naravi. Zbog teške bolesti oca odlučio je napustiti taj rukopis te se posvetiti stranicama koje će postati „Sine, idemo kući“ i „Kino Sloga“, naslovima posvećenima njegovom djetinjstvu i ocu. Kada je sve završilo i život se smirio, Prtenjača se vratio „Albertu“ za koje ponovo utvrdio da „funkcionira i ima poruke koje su još uvijek aktualne“. 

Stavljanje tekstova na hlađenje je izuzetno bitno u cijelom procesu, posebice jer Prtenjača priznaje da je njegov rad „kaotičan“. „Vrlo često dok pišem i završavam jednu knjigu, već imam projekciju druge. Tako je bilo s „Brdom“ i „Tihim rušenjem“.“ Ali prije nego nam je otkrio što se događa s ohlađenim tekstovima, otkrio nam je kako izgledaju počeci jednog spisateljskog projekta. On svakoga dana navečer putuje u osamljenu kuću gdje se nalazi njegov radni stol za kojim sjeda oko 20 sati radi do ponoći. Istini za volju, priznaje, proces počinje pregledavanjem novosti, biranjem glazbe, „uglavnom, kao kada treba otići kod zubara, malo odgađaš.“ Ipak, kada shvati da je prešao svaku mjeru i da je već 22 sati, a on čita Dnevni avaz, kreće promjena procesa: „Samo tipkam, tipkam, tipkam i natipkam tri-četiri stranice i idem kući. Tako radim svaki dan.“ Podcrtava da veliku važnost u cijelom procesu ima kontinuitet rada, ali i da je toplo, „da ima uvijek kave, čaja...“. Govori da je lijepo vratiti se doma znajući da je natipkao što je htio. 

Kada sve to završi, onda kreće hlađenje koje može potrajati i do šest mjeseci. Vraćanje tekstu za njega protječe „bez straha“, pri čemu je fokus na brušenju teksta i razrješavanju nelogičnosti. „Kada se odmakneš i zaboraviš što se događalo – ne mislim na razini događaja – nego kada zaboraviš emociju koju imaš u svemu tome, onda je to dobro.“ Za njega cijeli proizvodni proces jednog romana traje godinu dana, iako se i sam našalio da bi volio svaki tjedan napisati po jedan roman.

Osvrćući se na kritike, govori da ga nikada nisu odveć smetale. „Nagrade sam volio jer bih uvijek kupio neki frižider,“ karikaturalno pripovijeda Prtenjača. Ipak, u kritikama se za njega ogleda čitanje romana „na neki način koji nije tvoj način“ i zbog toga ih ne uzima previše k srcu. Za kritičare kaže da su „električari koji znaju kako struja radi, ali ne znaju upaliti svijetlo.“ Njemu su „čitatelju puno važniji od kritičara.“ Sam priznaje da bi možda mlađi Prtenjača drugačije odgovorio, ali „tada su sve kritike bile jako dobre.“

Cjelokupan susret poslušajte na mixcloudu Radio Benčić.

Već tradicionalno pitanje za kraj ticalo se njegovog budućeg romana koji ima radni naslov „Stoljeće unutarnjeg sagorijevanja“. Riječ je o obiteljskom romanu smještenom u 20. stoljeće koji će se fokusirati na četvero likova. Prtenjača naslov strukturno zamišlja kao „dvije velike knjige“ od kojih u prvoj propovijeda o svakome liku, dok ih u drugoj isprepliće. „Nadam se da ću u prvom dijelu biti sumoran, a u drugome vedar, prštav, smiješan“ govori Prtenjača, ističući zaključno da je u ovaj pothvat krenuo jer su mu neki „ugledni teoretičari književnosti“ pohvalili opus, istaknuvši kako mu još samo nedostaje „neki debeli roman.“

Izazov je prihvaćen, veselimo se rezultatu.