Lidija Deduš o svojoj posljednjoj zbirci, identitetu te građenju odnosa

Nom est omen. Imena, ili karikirano rečeno, naslovi ljudi uvijek su se pokazivali kao prvi tragovi osoba pred nama. Tražili bismo u njima nešto, bilo što što bi nam pomoglo u interpretaciji, razumijevanju toga stranca. Ponekad bi se čak činilo da bismo uspjeli; Helene su takve, Borisi onakvi, Damir uvijek isti... Ne znamo ni sami kako, ali ukalupili bismo ih, nastavljajući pomalo tragikomično tradicijske uzuse o tome što svako ime drugome nosi. I nekada davno je to moglo funkcionirati (ha, ti Čarapine, što su mogle raditi...), ali danas - kada se bez pravila i pritisaka može odabrati niz slova i brojki - imena su ostala samo nom, dok omen radije prepuštamo akciji i reakciji stranca.

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.
 

Upravo to je bila jedna od glavnih tema pretposljednjeg susreta ciklusa „Radno čitanje“ pod nazivom „Nešto je ime“, moderatorica Helena de Karina ugostila je pjesnikinju Lidiju Deduš koja odgovorila na niz pitanja o svojoj posljednjoj zbirci, „ja sam lidija deduš“. Posebne gošće bile su glumice Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, Jelena Lopatić i Aleksandra Stojaković Olenjuk.

Govoreći o tome tko je lidija deduš, autorica ističe kako je „najpreciznija dijagnoza kolektivna lirska subjektica“ te kako ovdje nema govora o njezinom „alter egu“, ili kako književnici vole reći, "djetetu." Knjiga je rezultat svakodnevnih razmišljanja i situacija „koje su dovedene do apsurda“. Razmišljajući o svojem životu, pjesnikinja ističe kako su joj se „događale takve banalnosti“ da joj rijetki vjeruju kada ih ispriča. „Vjerujem da je tako u drugim životima, samo što ljudi možda ne primjećuju na dnevnoj bazi, ne primjećuju uopće,“ ističe autorica koja je u jednom trenutku odlučila kako vrijedi zapisati što joj se događa.

Tekst po tekst i cijela priča se počela naglo ubrzavati u trenutku kada su počeli pristupati drugi pisci; i Kristian Novak i Želimir Periš ukazali su joj kako jednostavno mora objaviti te tekstove. Ipak, kap koja je prelila čašu bio je poziv Monike Herceg, urednice poezije u Frakturi, nakon koje je Lidija Deduš prelomila. Međutim, život nije jednostavan i tako nam autorica priča da joj se „dogodilo ono što mi se uvijek događa kada netko postane ozbiljan u vezi nečega – blokiram i zamrznem se.“ Trebalo je proći godinu dana prije negoli se vratila knjizi od koje više nije mogla pobjeći: „Da nije bilo ugovora, pitanje je ako bi bilo knjige.“

Vraćajući se na lirski subjekt, Lidija Deduš precizira kako ga je htjela „staviti u okvir jednog života,“ jer nije htjela da bude „široka priča“. Cilj toga bio je zadržavanje pravca zacrtanog u tekstovima na društvenim mrežama. Tako je i došla do ideje ponavljanja imena i prezimena, i razrješavanja „identitetske dileme.“

„Ja se zovem tako i tako, ali sve što se meni događa zapravo nije moje vlastito iskustvo. To je iskustvo svih nas. U tom trenutku sam shvatila da će knjiga biti ili uspjeh ili totalni fail.“

Pitanje identiteta, svega toga tko smo i što smo u današnjem svijetu, prožima zbirku od početka do kraja. Tijekom raspisivanja ove zbirke, autorice ističe kako je shvatila da mi „zapravo ne znamo na što se ime točno odnosi.“ Odgovarajući na sijaset onomastičkih pitanja, Lidija ističe da iako je „knjiga u konačnici ispala književnošću“, da je ustvari riječ o „dubokom filozofskim pitanju“. Od toga tko se nalazi iza tog imena i prezimena, do toga „jesu li određene situacije jedinstvene svima nama.“

Ali na pitanje ne može odgovoriti sama, već je ključan i čitatelj. Ukazujući na misao Nataše Govedić kako „svi možemo čitati, ali ne može svatko biti čitatelj“, Lidija govori o važnosti stvaranja s tekstom. „Ako tekst koji smo pročitali u nama ne pobuđuje nikakvu znatiželju ili emociju, taj odnos, i to čitanje zapravo nemaju smisla“, zaključit će Lidija. Ogledni je to primjer i drugih odnosa u njezinom životu. „Ako mi od osoba ili od situacija ne dobijemo nešto zadovoljavajuće, onda je to „propali projekt.“ Upravo zato je ključno zapitati se „koliko se možemo vezati u nekim odnosu, i koliko će nam taj odnos donijeti u životu.“ Sama priznaje kako je to i vezano uz nju osobno jer je „jako dugo obrasce ponašanja shvaćala zdravo za gotovo.“ U trenutku kada je odlučila promijeniti svoj život, uvidjela je i „da su se stvari počele oko mene mijenjati.“

Jedna od ključnih stavki u tom procesu bilo je i pitanje komunikacije, ali ne u vidu razgovora, nego u smislu „feedbacka koji dobijemo od druge osobe.“ Sama podcrtava da joj je kroz život „komunikacija bila otežana“ s drugima jer je uvijek ona bila „osoba koja je htjela potaknuti komunikaciju.“ Međutim, jedino na što je nailazila bili su zidovi što je rezultiralo time i da ih i ona treba podignuti:

„Shvatila sam koliko destrukciju i anksioznost vodi kada se promijeni ne rješavaju nego se jednostavno prešućuju.“

Od tada pa nadalje, Lidija ističe kako ne odlučila da više neće šutjeti što je rezultiralo time da su se „stvari počele mijenjati.“ Danas više nema problema govoriti o tabu temama, od seksa do mentalnog zdravlja. Sama kaže da više nije htjela gledati kako „vrijeme odlazi naprijed, a mi se vraćamo u 20. i 19. stoljeće“ te je stoga i odlučila suprotstaviti se konzervativnim trendovima.

Jedna od emocija koja se krije iza svega ovoga je bijes koji je „otjerao“ Lidiju u sam tekst. Međutim, ističe kako tijekom pisanja cilj nije bio „prijenos bijesa na čitatelja“ jer onda knjiga ne bi uspjela u svojem naumu. „Humor zaogrće frustraciju i to je odmak koji svi imamo“, podcrtava autorica osvrćući se i na činjenicu da je više puta čula kako se ljudi suosjećaju s njom nakon čitanja. „To je po meni krivo čitanje teksta“, jasna je Lidija. Iako naznačuje kako „nema krivog i pravog“ čitanja, ali u ovome slučaju govori da „književnost mora imati odmak“, što je u njezinom slučaju humor. 

Humor često biva vezan uz meditaciju u samoj knjizi. Lidija govori kako je riječ o njezinom osobnom iskustvu, ali da je mogla biti bilo koja druga aktivnost koja nas „čini veselima te nas zaokuplja.“ Gledajući u prošlost, govori o tome kako se dugo vremena pitala zašto su njezini roditelji pristali živjeti „dosadan život“ koji se ogledao u nizu rutinu. To ju je mučilo sve do trenutka kada je shvatila da su sve njihove životne rutine „bile njihova joga“ i da je „njima trebala rutina kako bi zadržali okvir u kojem se osjećaju ugodno.“ 

I dok je nužno pronaći vlastitu jogu, važno je razumjeti da će se ta joga kroz godine mijenjati te da je „jako teško održati stabilnost, a da se nešto ne dogodi što će donijeti promjene.“ Upravo zbog toga naglašava kako je bitno, ne samo čitati, već „gledati filmove, slušati glazbu, ići na izložbe, ići u muzeje, istraživati povijest, vidjeti koliko smo napredovali. „Sve to za cilj ima odgovoriti na pitanje „koliko smo mi spremni svoj život mijenjati da bi se nešto oko nas promijenila,“ zaključuje Lidija.

Budućnost nije blaga prema lidiji deduš, ali jest prema Lidiji Deduš. Ne planira više nastaviti raditi na tome projektu jer je ona „rekla što je imala za reći,“ ali zato priprema knjigu poezije o depresiji koja bi trebala izaći iduće godine. U njoj temi pristupa međugeneracijski, propitkujući ženske odnose u svojoj obitelji tijekom triju generacija. 

Cjelokupan susret poslušajte na mixcloudu Radio Benčić: