Marija Andrijašević o posljednjoj šansi za pobunu, pjesnicima među nama i kvartovima koji nas čine ljudima koji želimo biti

Kada pričamo o vezi književnosti i terapije čini nam se kao da kazujemo priču stariju od povijesti same. Čitamo da bismo odmorili, pobjegli, odgovorili, pitali, spojili, raskinuli, objasnili, utihnuli.... Dug je popis glagola za kojima čitatelj poseže kada sebi razjašnjava što se dogodilo. Iako ima nešto prodajno, prozirno u tome kada danas kažemo književnost je terapija – znate, danas je sve prodajna strategija – ali ta je činjenica ležala u svakome čitatelju koji prebire knjige u potrazi za naslovom koji bi se trebao uhvatiti njegovog života, na ozbiljniji ili lagodniji način. 

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.

U sklopu ciklusa „Radno čitanje, program interaktivnog poticanja čitanja za obrtnike, poduzetnike, samozaposlene“ naš odabir ovoga puta pao je na Mariju Andrijašević i njezinu posljednju zbirku priča „Liga ribara“ koja je u Gradskoj knjižnici Rijeka s riječkom profesoricom Helenom de Karinom otvorila sijaset tema vezanih uz njezin posljednji naslov tijekom susreta "Nešto je terapija...". 

Govoreći o svojem zadnjem naslovu, autorica je istaknula kako je riječ o „književno-etnografski prilogu gradu“ u kojem progovara o svim onim onim kvartovima i ljudima koji Split čine gradom kakvim ga svi poznaju:

„Kada sam počela razmišljati o tome što vidim u gradu, počela sam viđati kvartove naseljene ljudima koje poznajem osobno, ljudima o kojima sam čula priče, situacijama kako je došlo do planiranja određenog kvarta, situacijama kako je određeni kvart nastao, pobunama protiv ideje Splita 3... Meni su puno važniji dijelovi grada koji su nastajali sami od sebe, iz trenutka u kojem grad počinje zanemarivati glavnu klasu koja ga gradi. To su seljaci i radnici koji dolaze i grade urbani Split,  ali onda za sebe grade u drugim kvartovima.“

Upravo ljudi su temeljne sastavnice, ne samo njezine zbirke, već i samog grada. „Kada se misli o gradu, uvijek se misli o tim ljudima.“ Iz formativnih dana ističe važnost knjige Jurice Pavičića „Minuta 88“ koja je otvorila pitanje „što je grad kada nije svoj mainstream.“ Pitanje margine njezinih sugrađana je pitanje koje se provlači kroz cijelu zbirku u želji i kako bi pokazala da, kada bi društvo bilo pravednije, da bi i patnja onih onkraj svih granica bila manja. 

Pritom Marija ističe kako je margina vidljiva posvuda i kako ju trenutna društvena pozicija postupno udaljuje od nje: „Vidim kako me obrazovanje i bolji poslovi miču s margine što me dovodi u komunikaciju s ljudima s kojima apsolutno nemam zajednički jezik koji moram učiti jer se druga strana nikada neće prilagoditi.“

Nastavljajući razlagati nepravdu, dotiče se i jednog od likova – Tina Talentina. Za nju on predstavlja način da poeziju vrati u svoje prirodno stanište: „Poeziju smještam točno tamo gdje ona je, a to je na ulicu gdje jezik govori, ne nužno o obrazovanosti junaka, nego o onome temeljnom što čini poezije – srođenost sa stvarnim životom. Ona u svakodnevnom govoru može biti iznesena na način na koji je može iznijeti npr. Elliot.“

Razmišljajući o tome zašto u svojem rukopisu biva blaga prema odabranim protagonistima, ističe kako ne može biti gruba prema njima kada vidi što im okolina radi te „koja je zapravo žrtva biti netko iz tog podneblja.“ U tim uvjetima, „elementarno je važno da si snažan kao ličnost, kao pjesnik i kao netko tko je sposoban nositi se sa svakodnevnim životom kako bi sebi organizirao život.“ 

Svaki od tih likova, ne samo Tino Talentino, „svi su oni malo pjesnici“ prema Mariji koja podcrtava koliki utisak ostavljaju ti ljudi: „Oni nešto jako dobro ostavljaju svijetu, a da on to ne primjećuje. Oni ne siju mržnju, ne rade nered. Oni su stvarno dobri, pametni poslušni. I Dule je u svojem pokušaju da bude delikvent, ispao najveći pjesnik od svih.“ 

Za marginalizirane i deprivilegirane ljude veliku prepreku zna predstavljati i nemogućnost obrazovanja. Marija tako govori da oni „moraju napraviti puno ustupaka da bi uopće nešto napravili u školi.“ Pritom se vodila idejom da se njezini junaci, ipak, udalje od tog prostora nalik kavezu:

„Profesori osjećaju ogroman pritisak da njihovi učenici budu dobri i osjećaju se poraženima kad shvate da se netko neće uživljavati u iste stvari kao i oni. Oni onda ne znaju kako ih pustiti da budu slobodni na drugi način. Mislim da je škola često veći zatvor za profesore nego za djecu, što se onda odražava na djecu.“ 

Pa ipak, obrazovanje u Hrvatskoj još uvijek pruža mogućnost da pobjegnu iz siromaštva, iako će i sama priznati da „kapitalizam to poprilično tare i tu se nećemo izvući“:

„Neka zanimanja će nestati. Ja sam završila Trgovačku školu 2001. godine. To zanimanje će uskoro postati suvišno jer svatko može raditi taj posao. Ljudi dolaze iz Nepala, Indije i niza drugih država da bi osigurali bolji život i oni ne moraju biti kvalificirani trgovci da bi radili. Tu će se dogoditi ogroman problem po pitanju toga kako ćemo strukovne škole osmisliti i kako ćemo postaviti njihove programe. 

Ako se radnička klasa i njezini ostaci tu ne pobune, nikada neće.“ Vječan problem predstavljaju i patrijarhalne politike koje ne štede nikoga u svojoj želji da ostanu na vlasti. Marija ističe kako smo „svi njegove žrtve, njegovi kotačići“. Tako u svojim djelima voli opisivati „kako on uništava i jednu i drugu stranu“, ali i rezultat toga što se dogodi „kada pristajemo na to.“

Jednu od tema koju je osvijestila tek kasnije bila je i ona tijela, tijela koje se provlači kroz cijelu zbirku:

„Nisam to osvijestila toliko dok sam pisala, ali kada smo je čitali i pripremali za izdavanje, vidjela sam da se u puno priča tijelo gura u prvi plan.  U prvoj priči je to veliko Gorankino tijelo koje je nju spriječilo da živi željeni život. U priču „Patronažna Tere“ se junakinja bavi izmučenim, bolesnim tijelima. Najzanimljivije mi je bilo kada sam čitala kako sam se zapravo bavila načinom tijela u „Koraljki“. To mi je pretpubertetsko tijelo bilo početak i svih ostalih tijela.  Tijelo mi je,  i pogotovo žensko tijelo,  glavni pokretač sukoba s patrijarhatom i s pitanjem slobode. Tijelo mi je najvažnije u rodnom kontekstu i mislim da ono više pitanja postavlja nego što odgovara na njih, pokazujući kako se kreiraju određeni narativi oko tijela.“

Već tradicionalno, susret je završio pitanjem o budućim rukopisima. Iako trenutačno ne piše ništa, razmišlja o povratku jednoj romanesknoj ideji i tekstu koji, nakon svih ovih godina, treba ponovo uzeti u ruke i pitati ga – „što si ti?“. Susret s tim tekstom za autoricu znači „izlazak iz svih zona komfora“, ponajviše „zone komfora prvog romana o kojem sam imala priliku misliti 35 godina.“ Jedino što smo uspjeli saznati je da će biti riječ o antiratnoj pustolovnoj priči, ali i priči koja će se u potpunosti razlikovati od svih prethodnih:

„Kada pišeš prvi roman ti upisuješ u njega sve što si naučio u životu. Ali, kada pišeš drugi roman, pišeš ga od trenutka od kada si prestala pisati prvi roman. Ta su iskustva plaha, osjetljiva i treba jako paziti da se ne naslone na prijašnji roman, da ovo drugo radiš da ne bude štos, da ne bude jer ja to mogu.“

Cjelokupan susret poslušajte na mixcloudu Radija Benčić: