Ovo nije samo priča: razgovor o esenciji pripovijesti, empatiji i vraćanju knjigama

Jeste li se ikada zapitali koja je priča vaše generacije? Jer, što više razmišljam o svojoj, imam gori odgovor. Prijašnje generacije govorile su obnoviteljske, tehnokratske, a onda i ratne priče. Moja generacija može vam prodati svaku od njih, ali nas grebe kada dođe do toga što je zajednička pripovijest. Nona je skrivala partizane, mama Srbe, a ja mačke – takav je osjećaj uspoređivati priče danas.

Neki bi voljeli kada bih napisao da je priča naše generacije priča nemoći, priča velikih očekivanja, a smješnih završetaka, ali to je sve samo pričin dim. Još uvijek nismo ponudili svoju priču; bilo je trenutaka kada smo pokazivali da okviri postoje, ali znate već kako to ide – Ukrajina, Covid, Trump – i brzo su ih prekrile stare, iskušane priče. Osjećamo da više nemaju istu snagu, ali još uvijek nismo sigurni u izricanju naše priče koja se otkrivala kroz klimatske prosvjede, kulturne projekte, svakodnevne savjete, ali znate kako mi to volimo, ili tiho i neuvjerljivo, ili glasno i nedovoljno. A to u vremenima čudovišta, ipak, ne prolazi. 

Nisam ništa drugačiji, ali držim do toga da ćemo, kada treba, ispričati odgovor na moje pitanje. Do tog trenutka, bitno je samo držati do toga da je taj odgovor važan jer priče određuju nas, društvo, budućnost. Teatralno, ali i to je priča za koju se treba uhvatiti ako želimo vjerovati da ćemo jednom prestati ponavljati da je lakše zamisliti kraj svijeta nego... 

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.

Veliku ulogu u tome imaju knjige kao što je „Pisani svijet“ (Naklada Ljevak, 2024.) Martina Puchnera, kao i susreti na kojima se priča o njoj te posljedično o nužnosti priča. U sklopu programa „Radno čitanje, program interaktivnog poticanja čitanja za obrtnike, poduzetnike, samozaposlene“ u Gradskoj knjižnici Rijeka održao se prvi susret „Nešto je priča…“ na kojem se razgovaralo o knjizi uglednog filozofa i teoretičara književnosti Martina Puchnera, a onda i  važnosti priče u životu i poslu. Moderatorica Franka Blažić ugostila je prevoditeljicu Snježanu Husić, pripovjedačicu Dijana Zorić, književnu kritičarku i teoretičarku Mariju Ott Franolić i urednicu Emicu Kalogjeru.

Odmah se postavilo pitanje kako se „Pisani svijet“ našao u centru pozornosti? Odgovor je prva ponudila urednica:

„„Pisani svijet“ je doista jedno uzbudljivo putovanje kroz 4.000 godina pisane književnosti, od Gilgameša pa sve do Harryja Pottera. Ovo je knjiga koja je jedan doista izniman autorski pothvat. Svjetska književnost toliko je vremenski i tematski raznolika da je ključno imati strukturu. Martin Puchner napravio je nešto doista senzacionalno time što je cijelu povijest književnost objasnio kroz odabranih 16 tekstova. Taj izbor morao je biti jako promišljen te je morao puno toga izostaviti. Puchner pokazuje kako je cijela naša civilizacija izrasla na temelju odabranih tekstova. 

"„Pisani svijet“ je doista jedno uzbudljivo putovanje kroz 4.000 godina pisane književnosti, od Gilgameša pa sve do Harryja Pottera."

Emica Kalogjera

Kao nekome tko se bavi knjigama cijeli svoj život, knjiga o knjigama mi je nešto posebno zanimljivo. „Pisani svijet“ je već nekoliko mjeseci vani, ali reakcije su stvarno izvanredne. Knjiga je, koliko stručno, toliko i lijepo pisana. Ima jednu dimenziju koja ju čini toliko privlačnom, a to je da je Puchner unio sebe u priču. On putuje na svako od tih rodnih mjesta tekstova, opisujući iskustvo bivanja u tom prostoru. To je doista izvanredno uzbudljivo putovanje poviješću književnosti.“

Zaokružujući svoju opservaciju o knjizi, Emica Kalogjera istaknula je i kako je ključan razlog u izdavačkom odabiru ovoga djela ležao u činjenici što nam u digitalnom svijet „nedostaje takvih sinteza.“ Riječima hvale pridružila se i Marija Ott Franolić koja se složila s konstatacijom kako društvu danas nedostaje sličnih sinteza:

"Popularna znanost je izrazito važna i postaje samo važnija jer je jako teško naći suvisle informacije o nečemu što vas zanima."

Marija Ott Franolić

„Imamo izuzetno puno informacija koje je teško staviti na jedno mjesto, a da one pritom budu pristupačne. Ova knjiga ima nekoliko dobrih strana. Prvo, napisana je tako da je svatko može čitati. Uopće nije kompleksna, a vrlo je gusta te nudi puno informacije koje su sve zanimljive, što doprinosi tomu da čitanje ide brzo. Spomenula bih knjigu Alberta Manguela, „Povijest čitanja“, koja je izašla prije 20 godina te je nalik Puchnerovoj knjizi. One su nam potrebne danas jer podižu razinu općeg znanja. Popularna znanost je izrazito važna i postaje samo važnija jer je jako teško naći suvisle informacije o nečemu što vas zanima.“

Kako nijedan razgovor o svjetskoj književnosti ne smije proći bez ukazivanja na važnost prevoditelja, Marija Ott Franolić podcrtala je ulogu koju je odigrala prevoditeljica Snježana Husić da nam donese „jednu tečnu knjigu iz koje možemo saznati niz neobičnih informacija.“ Otkrivajući više o prijevodu, prevoditeljica je istaknula kako je njoj „knjiga bila izrazito uzbudljiva jer je ona zapravo knjiga o prevođenju.“ Ističući kako „svjetske književnosti kao pojma ne bi bilo bez književnih prevoditelja“, otkrila je svoje najdraže poglavlje:

„Posebice mi je bila uzbudljiva zbog poglavlja o Goethevom posjetu Siciliji gdje Puchner objašnjava kako i loši prijevodi mogu puno toga učiniti za književnost. Zahvaljujući lošim njemačkim i engleskim prijevodima kineskih romana, Goethe se uhvati učenja kineskog jezika. Nadam se kako sam napravila bolji posao od tadašnjih prevoditelja zbog kojih se Goethe izložio toj muci. “

"Svjetske književnosti kao pojma ne bi bilo bez književnih prevoditelja."

Snježana Husić

Ipak, kakav je uistinu argument da je naša civilizacija zasnovana na priči? Pripovjedačica Dijana Zorić podijelila je svoje poglede na to pitanje, pokazujući kako svakoga dana izmišljamo nove priče:

„Pripovijedanje je način komunikacije. Mi na nesvjesnoj razini komuniciramo pričama. Ne razmišljamo o strukturi, uvodu, sredini i kraju. Samo si zamislite situaciju kad dođete doma, nakon napornog dana, bacite torbu, uhvatite prvog koji vam se nađe na putu i krenete: „Znaš šta? Dođem ti ja danas na posao, i vidim Martu ranije. Kaj Marta radi ranije? Jesmo li svi trebali doći ranije?“ 

Imate sve: mjesto radnje, vrijeme radnje, glavnog i sporednog lika, unutarnji monolog, vanjski dialog, sve što vam je potrebno za jednu priču. Prema onome što pričamo, mi komuniciramo sebe drugima. Govorimo što nam se sviđa, što volimo, kuda idemo, o čemu razmišljamo, komuniciramo svoje vrijednosti i misli te nas ljudi kroz priče upoznavaju. Pripovijedanje je stvaranje odnosa i veza na duže staze. Svi smo hodajuće priče. Velika je odgovornost u odabiru priče koju želimo ispričati, i što će ljudi čuti kroz ono što ispričamo.“

"Velika je odgovornost u odabiru priče koju želimo ispričati."

Dijana Zorić

Priče formiraju naša razmišljanja o svakodnevici, bližnjima, sustavima, budućnosti i prošlost, strukturirajući naše poglede i živote. „Priče su dio našeg DNA.“, ističe Emica Kalogjera potkrjepljujući svoju tezu i znanstvenim dokazima:

„One su dio naše biologije što se jako lijepo može vidjeti. Kada slušate priču, u vašem mozgu, kao i u mozgu pripovjedača, aktiviraju se isti neurološki centri. Taj fenomen poznat je kao zrcaljenje neurona, pojava kada nam se umreže mozgovi te se naši centri podjednako aktiviraju. To je neuroplastičnost našega mozga koja nam omogućuje da shvatimo tuđu priču i da proživimo tuđe iskustvo. 

To je empatija, sposobnost uživljavanja u nečiju priču, trenutak kada se stavljamo u tuđe cipele kako bismo razumjeli druge. To je bit priče i pripovijedanja, potreba za povezivanjem s drugim ljudskim bićima koja pripovijedanje čine toliko važnim u našim životima.“

"Pričanje priče rađa empatiju prema nečemu što nismo sami doživjeli."

Marija Ott Franolić

Upravo je empatija ključ razumijevanja važnosti pripovijedanja i slušanja priču što potvrđuje i Marija Ott Franolić:

„Pričanje priče rađa empatiju prema nečemu što nismo sami doživjeli. Danas nam govore da ne čitamo djeci Bambija jer će biti tužni što je ostao bez majke. Događa se upravo suprotno. Djeci treba čitati Bambija kako bi proživjeli osjećaj gubitka, i saznali da je gubitak voljene osobe nešto što se može dogoditi. Mi se nismo bacali kroz prozor nakon što su nam čitali Petra Pana. Kao što smo i mogli zaspati nakon što je Vuk progutao Crvenkapicu. To nam omogućuju priče. S jedne strane uzbuđenje, s druge strane suosjećanje, a s treće strane znanje.“

Iako je dokazano kako čitanje ima mnogobrojne benefite, još uvijek rijetki posežu za knjigom:

„ Svi ćemo poslušati sportskog gurua da nađemo pola sata za vježbanje najmanje tri puta tjedna. Nađite pola sata za čitanje najmanje tri puta tjedno. Zašto to ne pada na plodno tlo?  Ne znam. Možda nismo tako uvjerljivi, tako mišićavi kao oni koji predlažu vježbanja, ali zapravo je riječ o vježbanju. Zapravo je riječ o vježbanju, o ulaganju u sebe.“, istaknula je Snježana Husić. 

"Svi ćemo poslušati sportskog gurua da nađemo pola sata za vježbanje najmanje tri puta tjedna. Nađite pola sata za čitanje najmanje tri puta tjedno."

Snježana Husić

Njenu misao nadopunila je Emica Kalogjera, kazujući da je dokazano da čitanje smanjuje stres, dok Marija Ott Franolić rekla kako treba znati kako se suprotstaviti digitalnom svijetu, obrazlažući primjer neuroznanstvenice Marien Wolf:

„U svojoj knjizi „Čitatelju, vrati se kući“ Marien Wolf piše kako je cijeli svoj život čitala, ali da je u jednom trenutku shvatila da joj je čitanje težih književnih tekstova postalo zamorno, shvaćajući da ju je obuzela digitalna demencija te da je ušla u jedan brzi internetski mod gdje joj je tekst postao previše statičan. 

I što je onda napravila? Ona je svjesno odlučila odmaknuti se od digitalije. Uzela je svoj najdraži roman,  „Igra staklenim perlama“ Hermana Hessea. Čitala ga je polako, rečenicu po rečenicu.  Možemo reći da se vratila k sebi. Mislim da to svatko od nas može napraviti. Svatko od nas može sve pogasiti. Ništa se neće dogoditi.“

Nastavljajući na tu, ključnu misao cijelog susreta, Marija Ott Franolić je ponudila zaključnu misao susreta:

"Nemojte dopustiti digitaliji da vas uvuče u tu brzinu i prazninu. Nemojte dopustiti školskoj lektiri ili navikama da vam kažu da je čitanje samo kad čitate nešto visoko intelektualno ili jako važno kao što je „Rat i mir“.

Imate pravo čitati štivo koje god želite, tempom kojim god želite. Možete čitati tekstove polovično, možete knjigu čitati u zaključiti da vam se ne sviđa, pa je ostaviti. Meni je trebalo dugo da shvatim da nitko neće znati ako ne dođem do kraja. 

"Imate pravo čitati štivo koje god želite, tempom kojim god želite."

Marija Ott Franolić

Jako je važno, s obzirom na naš školski sustav i na način na koji smo navikli čitati, razmišljati o tome da je normalno opetovano čitati.. Djeca jako vole da im se stalno čita ista slikovnica, i postoji razlog za to: osjećaju sigurnost.

Isto to vole i odrasli. Ali smo ušli u mod popisa: ovo sam pročitala, idem dalje! Dubinsko čitanje je uživanje u tekstu koji već poznajemo, ali ga sad upoznajemo s neke druge strane jer se ne bavimo sadržajem. To je jedna posebna vrsta uživanja u tekstu."

Kao što su rekli: nismo razmišljali o kraju, a došli smo do njega!

Poslušajte snimku susreta ovdje: