Povijesni vrtuljak na Brajdi: Tvrtko Jakovina o javnom angažmanu, sveopćem gubitku ambicije i dijabetičarima na Malti

„Najgore vijesti zasigurno su sve što smatramo starim vijestima. Povijest je u redu. Međutim, ako je to u prošlosti, a još nije postalo povijest, nemoj nikada govoriti o tome. Ljudi će krenuti, „O Bože, to je bilo prije tjedan dana, što nije u redu s tobom?“

Seinfeldovoj šali, za naše prilike, nedostaje samo jedna replika: „To je bilo prije 80 godina... Prošli tjedan smo tek počeli o tome pričati!“ Zar vrtuljak loših fora, crnohumornih stvarnosti te drugačijih prošlost nikad ne staje za života jednog povjesničara? Tvrtko Jakovina uspio je, barem nakratko, zakočiti te ubaciti riječkog povjesničara Marka Medveda na svoj vrtuljak u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima kako bi ukratko porazgovarali o povijesti.

Nalazeći se istodobno pred boćarima, pod slučajnim balkonima, a onda i publikom s uhvaćenom kartom, povjesničarski duet otpočeo je raslojavanjem javnog angažmana njih samih. Iako priznaje kako teško odbija pozive, posebice ako ima slobodnog vremena, Jakovina će prvi kazati kako pitanje javnog angažmana ne smije nužno biti povezano s pitanjem slobode: riječ je o obavezi: „Nekako je logično da progovorim o onome o čemu znam više ili bih trebao formacijski znati više, pa bi bila i dužnost da o nečemu i kažem što mislim. Ne bih rekao da je to puno drugačije od liječnika koji zna obaviti neku operaciju, i ako dobije pacijenta, onda mislim a da to mora učiniti bez obzira ako mu je smjena gotova ili bi radio nešto drugo. Otprilike mi se čini da je to zadaća, ne onih koji su javni intelektualci, već svakoga intelektualca, pogotovo svakoga tko radi na nekom mjestu koje možda nije 100% jedinstveno u zemlji, ali takvih mjesta ili stručnjaka za određene stvari nema jako puno. Čini mi se da bi bilo normalno kad bi mnogi o određenim stvarima progovarali.“

Razloga tomu je više: jedan istaknuti je taj da ono što povjesničari velikim dijelom pišu ne čita zaista nitko, najčešće. A ako se raspisuju članci, „mislim da to ne čita apsolutno nitko.“

„Popularizacija može biti jako dobra, ali ne mora biti jako točna.“

Granice pamćenja i dalje

Javna povijest, interpretacija baštine, popularizacija znanosti... Niz pojmova vrti se, kako u znanstvenim, tako i javnim krugovima te treba zagrebački povjesničar upozorava kako s javnim istupima treba biti oprezan. Sjetivši se Večernjakovog priloga o kralju Tomislavu, a onda i zaigranog britanskog popularizatora u Financial Timesu s Himmlerovim ubojstvom, zaključak se za duet na vrtuljku ponudio sam: „Popularizacija može biti jako dobra, ali ne mora biti jako točna.“

Kod spomenutih pojmova uvijek je aktualno pitanje materije, samih izvora, a gost će prvi kazati kako smo mi prepuni izvora koje je izuzetno jednostavno protumačiti jednostrano, posebice što dalje u povijest zamičemo. Ipak, u centru razmišljanja našla se metodologija iza raspisivanja biografije s obzirom na to kako je Jakovina nedavno objavio biografski naslov Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta. Kako bi progovorio o dugogodišnjem procesu iza knjige, gost se prvo prisjetio trenutnog istraživanja vezanog za Ivana Bukovića. Nekadašnji jugoslavenski političar (ministar!) tijekom 40 godina političkog djelovanja je uredno vodio dnevnik. U istom dnevniku pronašao je detalje iza jednog, minornog odlaska slavonskog partizana koji mu je prvotno ispričao Lončar. Problem? Tada ih nije mogao provjeriti, ali sada, uz pomoć Bukovićevih bilješki, uspio je ustanoviti autentičnost tih informacija:

„Biografiju ne možete napraviti bez dnevnika osim ako ne pišete o nekom princu ili članu kraljevske obitelji. O njemu pišu mnogi drugi pa onda imate mogućnost to slušati. Pišete o čovjeku koji je važnim postao u jednom trenutku te onda o njegovoj mladosti, školovanju ne možete pisati a) ako nema puno živih svjedoka što u slučaju Budimira Lončara (98 godina) nije bio slučaj, b) ne možete to napraviti on nije vodio dnevnik što se nije događalo nego ste se mogli osloniti na sjećanje. Sjećanje može biti problematično.“

"Da sam pisao knjigu poput Treće strane, onda tu nema puno osobnoga, ali ovdje je trebalo biti osobnoga: odnosi, supruga... To je mogla biti opasnost s njegovim sjećanjem, ali bez toga ne bi bilo knjige. Ta biografija ne postoji ako nemate živoga čovjeka."

Nastojeći pokazati koliko sjećanje može biti problematično, povjesničar je izložio lepezu osoba s kojima je imao prilike porazgovarati kako bi, najjednostavnije, pokazao kako se sa svakim od njih pamćenje poigralo. Primjerice, Stjepan Mesić „htio je pričati o dnevnim stvarima i sjećao se površno prošlosti, u makro potezima.“ Jedan drugi diplomat naoko je promiješao redoslijed događaja, vjerujući kako je upravo on 1957. godine Amerikancima predložio da na Zagrebačkom Velesajmu predstave – supermarket! Suočen s drugom stranom priče, kako su supermarketi, na čelu američke vanjske politike, u drugoj polovini pedesetih godina odavno zagrabili za dijelovima istočne Europe, diplomat je posustao i odustao od autorizacije intervjua. Ili primjer glumice Julie Newmar, ljubavnice Budimira Lončara koja je zaboravila na svojeg „Brunu“... Svaki od sugovornika unosio je nešto novo u priču, ali najvažnijim se pokazala činjenica što se Lončarevo pamćenje oduprlo vremenu te je Jakovina imao priliku u više navrata provjeravati zapisano i otkriveno. Uostalom, Jakovina je znao da su to sve čari biografije:

„Bila je to biografija, htio sam u nju uvrstiti i ljude s kojima se družio, privatne epizode, atmosferu gdje mi dokumenti ne mogu u svemu biti od koristi. Da sam pisao knjigu poput Treće strane, onda tu nema puno osobnoga, ali ovdje je trebalo biti osobnoga: odnosi, supruga... To je mogla biti opasnost s njegovim sjećanjem, ali bez toga ne bi bilo knjige. Ta biografija ne postoji ako nemate živoga čovjeka.“

Zar možemo biti najbolji?

Spomen Treće strane dovodi nas i do neminovnog razgovora o nedavnoj prošlost: Jugoslaviji. I dok su se pitanja iz publike s malo, puno ili nimalo stida šuljali do vrtuljka (gdje im je bila demokracija! Što znači danas biti prozvan fašistom u Rijeci!) fokus povjesničara preselio da na jedno od pitanja koje obično pronalazimo u zavežljaju nostalgije: o društvu znanja jučer i danas. I dok je Jakovina istaknuo kako bi mogli lako pričati o avionima, podmornicama, frižiderima na putu za afričke zemlje, u manjim stvarima nalazi se još bolnija poanta. Tako se gost dosjetio borbe protiv dijabetesa, tadašnje bolesti političara. I dok interes nije bio upitan, a onda posljedično ni infrastrukturni ili znanstveni uspjesi, zec u šeširu kojeg tražimo nalazi se na Malti; jednoj od nesvrstanih gdje je cjelokupna borba protiv dijabetesa bila hrvatski know-how:

"Mi jesmo stvorili negdje mrežu znanstvenih institucija, ali nisam siguran da smo stvorili znanost i to je gotovo nenadoknadiv problem za nas."

„Taj dio je teško nadoknaditi. Tu je postojala jedna ambicioznost. U redu, okolnosti su se promijenile, velika zemlja postala je mala zemlja, ali znate li osjećaj da možete u nečemu biti jednako dobri ili možda najbolji? Jedan zagrebački izumitelj, Branko Breyer, rekao je da su kao izumitelji htjeli biti najbolji, ali najbolji na svijetu.

U redu, ne može to svugdje i u svim stvarima, ali ako imate taj tip ambicije, onda možemo neke stvari napraviti, bez obzira kako mali bili.“

Ako je pitanje dijabetesa naoko mikro razina, djelovanje u najvišim, globalnim političkim tijelima je makro razina. Međutim, Jakovina pokazuje i kako se ovdje vidi kako smo ostali kratki sa znanjem, čak i onim bazičnim. Tako, bez dlake na jeziku, ustvrdit će se kako Hrvatska danas nije mjesto za saznati nešto o trenutnoj situaciji u BiH ili Crnoj Gori, našim susjednim zemljama:

„Mi nemamo eksperte za te zemlje. To su prostori gdje smo mi trebali njegovati ta znanja ako već znanja o rogu Afrike, Bliskom istoku nisu više bila važna, ako više nemamo industriju koju tamo možemo izvesti, ako više ne školujemo stjuardese ili izvozimo šoping centre u Mali ili frižidere u Ugandu td. Ako to već ne radimo, možda smo se mogli kalibrirati drugačije. Međutim, to je propušteno. Mi jesmo stvorili negdje mrežu znanstvenih institucija, ali nisam siguran da smo stvorili znanost i to je gotovo nenadoknadiv problem za nas.“

Pitanja odmaraju, odgovori ne kucaju

Odzvanjanje proglašene presude uglavljuje kružnu putanju, povratak na početak stvari: javni angažman. Naime, nenadoknadivih problema ima u izobilju; znači, i u historiografiji. Razmišljajući o nerazriješenim pitanjima dvadesetog stoljeća, Jakovina će prvo podcrtati krivicu svojih kolega:

"Nema historiografije koja to može pomiriti i ujediniti. Tko otvara ta pitanja, izlazi iz te kutije i zbog toga nema historiografije koja će te stvari objasniti na adekvatan način."

„Povjesničari na određena pitanja nisu odgovarali niti od 45' do 90' godine, a pogotovo ne od 90' do 2022. godine. Kada imate situaciju da historiografija na 1011 pitanje ne odgovara, ne koristi mogućnosti lakšeg putovanja, lakšeg pristupa i otvorenosti arhiva, ogromne historiografije... Stvorili smo mrežu mjesta gdje se stvari iz prošlosti izučavaju što je za zemlju s manje od četiri milijuna stanovnika enormna; dakle, hipertrofirana. Deset sveučilišna, ogromni broj instituta, a nismo stvorili historiografiju. Naša historiografija je manje u dijalogu nego što je bila ranije.“

Ipak, njima želju za sudjelovanjem slabi, ali i želju za nedjelovanjem jača, atmosfera u društvu. Jednostavno, „prošlost je politička stvar.“ Frapantan primjer? Jakovini studenti na povijesti 20. stoljeća u velikoj većini su dečki što dovoljno o tome za što zadnjih sto godina loših vijesti služi: ili borbu, ili skakanje u druge krugove koji sa znanošću imaju rijetka preklapanja. Sve je to odraz društva koje još uvijek krenulo u kritičko sračunavanje vlastite prošlosti:

„U društvu se bori oko prošlosti, bila prošlost iz 95', ili iz 48', ili iz 41./45.. To su sve politička pitanja i mi ni jedno od tih pitanja nismo historicizirali na način da ona ne dijele nego da se tu otvori rasprava. Ta rasprava je po mojem mišljenju danas dalje jer nema rasprave ni u stručnim krugovima.“

Nekima je uspjelo izaći iz nezdravog vrtuljka; Španjolci su pokazali kako su pomaci mogući, kao i micanje niza rasprava iz domene politike. Odličan primjer odrađenog puta predstavlja selidba Franca koja je prošla razmjerno lako, ali „morate stvarati atmosferu u društvu koje će na tome raditi. To je manje stvar povjesničara, a više stvar ukupne atmosfere; međutim, ako imate taj tip vođenja države, tip nacionalizma kakav se kod nas njeguje, onda na tome inzistirate jer to je sama srž toga što radite.“

Povjesničarski vrtuljak tako se u previše navrata zna zaglaviti u samo nekoliko tjedana 20. stoljeća oko kojih nitko ne pokazuje previše interesa za usustaviti. I dok je publika ispuštala uzdahe i kimala glavom, Jakovina je dotaknuo i kritičnih mjesta, mjesta gdje dolazi više talijanskih doli hrvatskih đaka: Jasenovca. Jedno je to od mjesta kojih se ne bismo doticali da isti ne predstavlja mjesto „jedino moramo progovoriti pa onda tu jedino progovaramo.“ A i kada o njima progovaramo, pitanje je koliko u tome znanosti s obzirom na to kako se trenutno taj tip podjele u društvu njeguje:

"To su sve politička pitanja i mi ni jedno od tih pitanja nismo historicizirali na način da ona ne dijele nego da se tu otvori rasprava."

„Nema historiografije koja to može pomiriti i ujediniti. Tko otvara ta pitanja, izlazi iz te kutije i zbog toga nema historiografije koja će te stvari objasniti na adekvatan način.

Hrvatski nacionalizam je u principu nacionalizam ustrašenih i on ne može podnijeti da kažete: stvari su se promijenile, ovo su stvari koje su prethodile i sada su ovakve stvari, mi se može hrabro odnositi prema onome što je dolazilo ranije... To ne dolazi u obzir.“

Što je rezultat svega toga? Zagrebački povjesničar ističe kako smo zbog trenutne društvene atmosfere primorani u nekim istraživanjima osloniti se na strane stručnjake, jedine koji neke stvari „bolje vide ili mogu vidjeti ili nemaju problema da postave određena pitanja.“ Unatoč institucionalnoj mreži, vrlo vjerojatno bi znanosti više odgovaralo kada bi se novac usmjerio prema najboljim projektima, a ne da velika većina projekata dobije sredstva; svi sretni, ali nitko zadovoljan jer je rezultat uvijek bila ista Jakovinina misao: „Dobili ste što ste dobili i s tim ste radili koliko ste mogli. Nije bilo pitanja što ste napravili i tako smo išli, nije bilo bune u znanosti.“

Deprovincijalizacija društva

Cijeli razgovor, pomalo logično, vodio je prema pesimističnom zaključku, zaključku koji odgovara na dva retorička pitanje samoga gosta:

1. „Kakva je to znanost ako ne možete neke stvari riješiti u desetak godina istraživanja?
2. Zar je normalno da vi imate trideset i nešto godina nakon rata i da ne riješite neke od glavnih historiografskih dvojbi?

I dok je kimanje publike neprimjetno prelazilo u vrćenje glavom, nadvivši nad sebe opasnost od istegnuća povjesničarskog kralješka, povjesničarski duet nastojao je zaokružiti razgovor koji bi samo volio kada bi odgovor na prvo pitanje bio sljedeći:

„Možda ih ne možete riješiti 100%, ali mislim da ih možete riješiti do određene točke pa reći da je to konsenzus istraženog: objavili smo 5-10 knjiga, stvorili projekte i to je više –manje riješena stvar.“

"U Hrvatskoj postoji 200 povjesničara koji su zaposleni kao povjesničari, koji imaju novac kao povjesničar i koji bi također trebali govoriti ako bili pitani."

Ipak, interesa nema, a bez interesa izostaje i potrebna volja kod onih koji bi mogli napraviti promjenu. Ponekad je teško uvažiti i potencijal za najmanjom promjenom; Jakovina tako je istaknuo važnost neslavno ugašene emisije Treća povijest, a onda i daleko manjih stvari kao što su članci, kolumne, analize o naoko nepotrebnim stvarima: Alžiru, Shakespeareu, Cercasu...:

„Čini mi se da se na taj način deprovincijaliziramo, mora netko biti ili moramo imati nekoga negdje tko o nekim stvarima može progovoriti. Pa tako mislim da mi moramo imati nekoga tko zna meritorno govoriti o npr. Shakespeareu, ili španjolskoj književnosti.

To je zadaća onoga tko o nekim stvarima nešto zna. Ja predajem svjetsku povijest. To je tema koje bih se dotaknuo sa studentima i čini se da mogu biti pozvan da nešto napišem; pogotovo ako stignem i mogu. To mi se čini da je zadaća svih.“

Dovodi nas to do konačne, najvažnije misli, a ona je da povjesničare ne možemo nabrojiti na prste jedne ruke; ima ih dovoljno da počnu otkopavati odgovore na sva ona pitanja koja se vješto kriju iza sintagmi kao što su doba ekstrema ili doba mjedi:

Nisu dva povjesničara u Hrvatskoj. U Hrvatskoj postoji 200 povjesničara koji su zaposleni kao povjesničari, koji imaju novac kao povjesničar i koji bi također trebali govoriti ako bili pitani. Kada sam vodio Treću povijest, ne jedanput mi se dogodilo da ljudi koji su formacijski na određenim mjestima i trebali bi govoriti o određenim stvarima, to nisu bili u stanju napraviti; to nisu htjeli napraviti. S tim da sam ja zubara pitao hoćete li govoriti o karijesu, nisam ga pitao hoće li govoriti o očima. Svoje sam kolege koji se bave određenom temom pitao ako bi govorili 40 minuta o toj temi. To se nije događalo i to je problem.“

Problem za koji ne treba nova šala. Imali smo trideset godina za to.