Robert Međurečan o pristupu povijesnom romanu, desetogodišnjem čuvanju ideje i izdaji

Književni susret, podcast, panel, nije bitno, ali ako ih vodite s prijateljem, uvijek postoji bojazan da ste se potencijalno precijenili. Nije teško upasti u zečju rupu u kojoj mislite da, kada ste zajedno, imate najbolje fore, najbolje ideje, rješenja za sve probleme. Drugim riječima, gdje su ljudi da vas sada čuju! Pa onda stvarno pokrenete podcast ili moderirate susret pa shvatite da to možda nije baš tako. Međutim, može biti i da ste apsolutno u pravu. Nećemo reći da ste se podcijenili, ali kroz jedan spontani, iskreni dijalog pokažete da stvarno postoji niz razloga zbog kojih je to moralo biti tako i nikako drugačije.

A tako, i nikako drugačije, bez persiranja, iskreno i zabavno morao se odviti i novi susret u sklopu ciklusa „Radno čitanje vol. 2“ na kojem su Robert Međurečan i Zoran Žmirić predstavili Međurečanov nagrađivani roman „Tako neka bude“ (Sandorf, 2025).

„Mi si nećemo persirati, nemojte zamjeriti. I za to postoji niz razloga“, istaknuo je odmah na početku Zoran Žmirić, ukazujući na to da su njih dvojica „braća po oružju, braća po gitarama, braća po jednakom pogledu na svijet, braća po peru“. Ovoga puta razlog njihova susreta bio je roman „Tako neka bude“ koji svoje čitatelje vodi u Judeju pod Tiberijevom vladavinom, gdje pratimo Eleazara, lovca na glave proroka i pobunjenika protiv Rima. Književna kritika objeručke je dočekala novi Međurečanov roman, što dokazuju i osvojene nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za najbolju proznu knjigu te „Janko Polić Kamov“ za najbolju knjigu u 2025. godini.

S obzirom na nagrade i sijaset pozitivnih kritika, logično je bilo uroniti u sam proces rada na tekstu te postaviti pitanja o tome što se sve mijenjalo do samoga kraja:

„Što se nije mijenjalo! Ja volim mijenjati tekst, volim ih isprevrtati. Želim dobiti najbolju kombinaciju. Priča je zamišljena suvremeno, ali kada sam ispisao kroki, nije mi bila dovoljno dobra. Nedostajalo mi je simbolike. Pisao sam o bogatom čovjeku koji odlazi boriti se s radikalnom skupinom boraca protiv Amerike, današnjeg Rimskog Carstva.

Vidio sam da to nije dovoljno za priču. I onda sam priču prebacio u prvo stoljeće u Judeju, gdje je priča profunkcionirala u pravom smislu jer sam dobio simboliku svega što sam htio ispričati. Svi smo iz istog kršćanskog kruga, utopljeni smo u njemu: razumijemo što znače spasenje, žrtva, krivnja, iskupljenje... Dobio sam suvremenu priču koja je fino sjela pod kulise 1. stoljeća poslije Krista. Odmah sam shvatio da je to – to! Samo je onda trebalo ispisivati tri godine.“

Nakon njegovih prethodnih djela koja se uvelike naslanjaju na suvremenost i iskustvo njegove generacije, „Tako neka bude“ čistokrvni je povijesni roman. Žmirić ističe da je „knjiga puna detalja, što daje na autentičnosti, pored fantastične priče koja je de facto triler koji ima svoje page turnere, ili kako se to lijepo kaže po grobnički“. Drugim riječima, Žmirić podcrtava da je tijekom čitanja romana imao „osjećaj da stojim iza lika i da preko ramena pratim radnju, toliko je sve uvjerljivo“. Promjena povijesne pozornice bila je pravi istraživački pothvat za Međurečana, koji je publici pobliže objasnio svoje poglede na povijesni roman:

„Kad sam shvatio da to funkcionira, pitao sam se kako mali Robi zamišlja pisati povijesni roman: što ja zapravo znam o tom vremenu? Osim onoga što znamo iz Biblije. Ali Biblija nije povijesna knjiga.

Hoću li pisati kao Aralica? Neću. Znači, nikakvi imperfekti, aoristi i opisi od nemila do nedraga. Upravo suprotno! Pisati suvremenim rječnikom, u kratkim rečenicama, pripovjedno, kao da pričaš priču. Treba paziti da se ne koriste suvremene riječi.

Bilo mi je bitno da taj jezik bude jednostavan, prohodan za modernog čitatelja. Koristio sam se suvremenim metodama pisanja, onako kako pišem inače.“

Kada je to razriješio, trebalo je i shvatiti što znači stvarati ondašnju Judeju. Ističe da mu je upravo potraga za povijesnim detaljima bila najteži zadatak, ali i da su mu mnogi pomogli u tome da odgovori na mnogobrojna pitanja o judejskoj svakodnevici koja ne bi mogao riješiti samo listanjem udžbenika. Ponavlja koliko je presudna bila odluka da radnju smjesti u Judeju u prvom stoljeću prije Krista, koja mu je donijela „jasnu simboliku“ ili, drugim riječima, jasnu „borbu dobra i zla“ u kojoj se otkriva što znači „biti dobar i bez potrebe da naplatiš svoju dobrotu“. Da je uistinu ostao pri prvotnoj ideji, ona bi „bila dovoljno dobra za Netflixovu emisiju. I to osrednju“.

Ideju za roman čuvao je dugi niz godina, čekajući trenutak kada će osjetiti da ju je spreman raspisati:

„Kada sam napisao prvi roman, bio je to čisti punk. Uzmeš gitaru, imaš što reći, srce je puno, tri akorda i drljaj! Poslije shvatiš da to više nije dovoljno, nego da trebaš biti sofisticiraniji, treba ovladati vještinom sviranja i pjevanja. Imao sam dobre učitelje koji su me tjerali da učim zanat jer je pisanje zanat. Držim se Mannove misli da su pisci ljudi kojima pisanje ide teže nego običnim ljudima.

Razmišljao sam o ovome romanu deset godina, ali nisam bio spreman u zanatskom smislu riječi. Tek nakon „Domovine to go“ osjetio sam da to mogu.

Dok nisam ovladao zanatom, o tom sam romanu razmišljao već deset godina, ali nisam bio dovoljno spreman. U zanatskom smislu. Ja sam još tad imao priču. Ali me je bilo strah reći: to ću zeznuti. Nisam još dovoljno jak. Tek nakon „Domovine to go“ osjetio sam: sad mogu. Tuf. Samo ta vještina. Ništa drugo.“

Nije samo vještina bila pod znakom upitnika. Odabrana priča, kao i kulise, kod Roberta su budile sumnje u to kako će reagirati šira javnost: „Dvojba je postojala jer sam zadirao u nešto što je velikom broju ljudi sveto“. Ipak, objašnjava kako ga je u svemu tome vodio pogled na način na koji se formira kanon („Kanon je zadana priča...“), što se ponajviše otkriva u motivaciji da odabranoj priči pristupi upravo onako kako je i htio od početka: „Bilo mi je važno pronaći priču koja stvara kanon, priču iz koje je kanon potekao.“ A pomogla je i supruga Antonija, koja ga je vraćala na put svaki put kad bi se zapitao. U konačnici, reakcija na roman bila je – odlična. Neovisno o tome na kojoj se poziciji nalazio na spektru, bio to susjed Franjo, koji je roman čitao kao revolucionarno štivo, ili profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, koji je pitao za poneki dio kako bi ga podijelio na svojoj – propovijedi.

Iako se roman dotiče mnogobrojnih tema i motiva, ključnim se ispostavlja pitanje izdaje i izdajnika, pri čemu knjiga čitatelja pita je li izdaja pod mučenjem uistinu izdaja. Pritom je Međurečan jasan:

„Izdaja pod mučenjem je tehnički izdaja, ali moralno nije. Najvažnije se događa nakon svega, kada čovjek sam sebi slaže krivnju: izdao sam i preživio, a moji drugovi su poginuli. Izdaja je vrlo plošan pojam. Ili jesi ili nisi. A ništa na ovome svijetu nije crno-bijelo. Sve je samo ne crno-bijelo.“

Unatoč tome što iza sebe već ima zavidnu spisateljsku karijeru, Robert Međurečan pisanjem se bavi u trenucima kada ne radi u domu za starije: „Piše se kada se stigne. Inspiracija se mora izazvati.“ Dobivene nagrade donijele su mu zadovoljstvo i olakšanje, ali nije siguran je li zbog toga sada hrabriji ili je to samo stvar godina:

„Nemam vremena puno pimplati diplomaciju. Nakon ovog romana sam posložio sve teme koje sam mislio pisati. I uzimat ću samo najzeznutije te ću ih pisati sljedećih deset godina. Možda ih ne bih uzeo da je ovaj roman imao lošu recepciju. Možda bih ustuknuo. Sada više nemam što izgubiti te idem pisati iz dubine, kako god to izgledalo.“

Ako će izgledati kao „Tako neka bude“, nećemo se žaliti.

Cijeli susret možete poslušati ovdje!

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine  uz podršku MInistarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije. Autorica vizualnog rješenja programa je Elena Kiss.