Saša Ceci i Luka Čičin-Šain o ulozi znanosti, pandemijskim lekcijama te važnosti knjižnica

Knjigu Strast prema neznanju (Fraktura, 2022) slovenska teoretičarka Renata Salecl zaključuje primjerom iz osobnog života. Tijekom pandemije se jedan od njenih prijatelja isprofilirao kao najbolji pratitelj tijeka događanja, otkrića i zaključaka znanosti, kao i zaštitnih mjera i procedura.

Pretpostavka je bila kako nastoji najbolje što bolje razumjeti bolest pred sobom, ali svojoj prijateljici, autorici, priznaje da “on ne čita te vijesti zato što želi razumjeti o čemu je riječ, nego zato što očajnički traži dokaz da pandemija nije stvarna.”

Zadnje dvije godine koronavirus (COVID-19) do isteka trajanja svakog markera pri ruci je podcrtavala pojmove neznanja, ignoriranja ili negiranja. Međutim, istaknuti primjer pokazuje kako nam oni ne moraju uvijek dolaziti u očekivanom formatu, bilo strateškom poricanju, bilo zavjereničkom gaženju. Ponekad je cijela stvar gorča jer pojedinci jednostavno žele izbjeći traumu onoga što se pred njima događa.

Time je koronavirus ukazao i na kompleksnost i težinu posla svakog promotora ili popularizatora znanosti koji su morali uživo pratiti i prenositi tijek zbivanja na znanstvenom polju u želji (i nadi) da mogu pomoći svima onima koji su ustuknuli pred nepoznatim. O tome kako se svaka riječ vagala za vrijeme pandemije najbolje su mogli reći znanstvenik i promotor znanost Saša Ceci te gost iznenađenja, virusni imunolog Luka Čičin-Šain u sklopu programa OK knjižnica, OK zajednica.

Surfanje internetom, ali uz knjižničara

“Ako imamo internet, što će nam knjižnice?“, otpočeo je susret prvim važnim pitanjem Saša Ceci, ali je ubrzo uslijedio i prvi važan odgovor. Unatoč tome što su danas svi naslovi dostupni nakon samo nekoliko klikova, pravi problem nalazi se u činjenici što nam u snalaženju i probiranju tih naslova neće pomoći ni Google, ni Facebook, ni YouTube; “dakle, nitko nam neće pomoći da se spasimo od dezinformacija, laži, krivih vijest, krivo prenesenih vijesti itd.” S druge strane, “knjižnice i dalje imaju tu misiju” što ih čini jednim od društvenih temelja.

Štogod temeljimo na znanosti, bit će najbolje što može biti od onoga što mi radimo.

Naravno, internet nije isključivo negativan. Fizičar tako vuče paralele sa znanošću s obzirom na to kako je “najbolja, najbitnija, najkorisnija stvar s internetom da nismo sami na njemu.” Slična stvar je sa znanošću koja svoj uspjeh duguje ljudima koji na dnevnoj bazi pristaju propitivati i provjeravati jedni druge, znajući kako “štogod temeljimo na znanosti, bit će najbolje što može biti od onoga što mi radimo.” Greške su sastavni dio posla te Cecija raduje činjenice što kada se rad objavi, netko ga čeka isprobati i testirati zaključke i hipoteze. Upravo u tome se nalazi ključ znanosti jer moraš izložiti rad, netko ga mora pogledati i posljedično testirati. Ako imaš grešku, ispravit ćeš jer si znanstvenici, na kraju dana, time samo pomažu.

Popularizacija i promocija znanosti

A ne pomažu jedino članovima svoje zajednice, već općenito svima. Ako izbacimo Sheldon Cooper/Paul Dirac situacije, “svi znanstvenici imaju poriv” uključiti se u popularizaciju ili promociju znanosti. Međutim, postoji važna razlika između popularizacije i promocije znanosti. Prvo je zabavnog, ugodnog karaktera kada nastojiš znanost približiti na način da sebi daš odgovor na pitanje ako možeš li objasniti šestogodišnjaku, primjerice, gravitaciju.

Ipak, u svojem javnom djelovanju Ceci se opredjeljuje više za promociju znanosti gdje “nekad moraš doći i reći ljudima da su u krivu i to nitko ne voli.” To je izuzetno važno s obzirom na to kako, govori dalje, se sve češće događa da znanost biva napadnutom, ili da se vezuje uz razinu mišljenja gdje ljudi ponekad pokazuju preveliku samouvjerenost kada je riječ o nečemu s čime se nisu ekstenzivno bavili.

Jedan od onih sa sličnim iskustvom je i Luka Čičin-Šain koji se u tom trenutku priključio na pozorničkoj fotelji, nadodajući kako “imamo u sebi crtu da precijenimo što stvarno znamo.” Za sebe tako ističe kako, iako je stručan po pitanju virusa, to ne znači kako je stručan po pitanju automobila gdje gledanjem preko ramena i tvrdnjom ja se ne slažem s tvojim mišljenjem može jedino pogriješiti:

“Stvar je vrlo jednostavna: u onom području gdje je netko drugi stručnjak, tvoje mišljenje nije toliko važno kao njegovo mišljenje.”

Upravo zbog toga treba u nekim trenucima iskazati kičmu, ističe imunolog. Istodobno govori i da “svi moramo imati razumijevanja za ljude da možemo shvatiti da se ponekad i mi zaletimo; nitko nije bez greške.” Konačno, zaključuje Čičin-Šain, sustavi obrazovanja, kao i druge prosvjetne institucije pružile su podlogu da se svaki od nas izuči bolje na drugom području te onda da, ovisno o problematici, pitamo upravo one koji su o tome imali prilike više posvetiti vremena.

Nadopunjujući rečeno, Ceci podcrtava kako “smo pomoću znanosti uspjeli razumjeti strašno puno o tome kako svijet funkcionira”, do mjere da možemo, kao Alf, na pitanje kako automobil (ili svemirski brod) reći kako samo okrenemo ključ. Razmatrajući svoju ulogu u cijelom tom procesu, fizičar staje iza Saganove izjave kako “smo mi način na koji je svemir postao svjestan sebe” čime, jednostavno, stremi tome da pokušava prenijeti ono što smo naučili o svijet i kako se možemo boriti protiv njega. Ljudski, jednostavnim jezikom za sve.

Pandemijske lekcije

Iz publike se u tom trenutku povuklo i pitanje autoriteta: kako javnost može znati da je fizičar u poziciji da govori o koronavirusu? Legitimno pitanje na svoja leđa preuzeo je imunolog, vraćajući se na važnost suradnje unutar znanstvene zajednice. Čičin-Šain ukazuje na to kako njegov sugovornik napisani tekst nije isisao iz malog prsta, već kroz razgovor s ljudima iz tog polja gdje je “mogao dobiti kvalitetnu informaciju te stvoriti mišljenje.” Time ne pomaže samo javnosti, već i njima s obzirom na komunikacijske prepreke na koje nailaze. U konačnici, ako Ceci govori o njegovoj problematici, a on, zajedno s kolegama, klima glavom, “onda znači da ima smisla.“

Uvijek ćemo imati znanstvenika, ali nama nedostaje ljudi u javnosti koji stvarno vole znanost.”

Vezano na to, ističe naslovni lik prethodnog pitanja, “uvijek ćemo imati znanstvenika, ali nama nedostaje ljudi u javnosti koji stvarno vole znanost.” Pritom nije riječ isključivo o komunikatorima, niti je cilj toga privući više ljude na studij, već o tome da većem broju ljudi približimo i objasnimo fenomene, a onda gledamo kako ih on sam može razjasniti u nastavku; “da osjeti koliko je fora da mi to možemo objasniti” te da su svi ti fenomeni međusobno povezani.

Kao što su međusobno povezane lekcije koje je znanstveni duet imao prilike usvojiti tijekom pandemijskih godina. Prva lekcija, prema Čičin-Šainu, osobne je prirode s obzirom na to je ustvrdio da bi ponovio svaku od svojih javnih radnji jer je to “nešto što moraš napraviti”, posebice ako osjetiš da si moralno ili etički u pravu. Štoviše, podcrtava imunolog, nužno je ustrajati u tim trenucima, bez unutarnjih kompromisa i kalkulacija: “Ako znaš da je nešto istina, kaži istinu.”

Ceci ističe kako je u svojim tekstovima jednostavno nastojao znanstveni konsenzus “prevesti na ljudski jezik”

A znanstvena istina, govori Ceci, promijenit će se u trenutku kada dođu novi podaci i znanje, ali je važno znati da su oni, u tom trenutku, s tim znanjem, nastojali ocrtati situaciju na najbolji mogući način. Pri tome Ceci ističe kako je u svojim tekstovima jednostavno nastojao znanstveni konsenzus “prevesti na ljudski jezik”, ali tako da je, prije objave, slao nazad kolegama da mu otvoreno kažu ako je pogriješio te, ako je, što treba ispraviti.

Time Saša Ceci otvara drugu lekciju, medijske prirode. Naime, promotor jasno zamjera medijima što su dopuštali da se situacije gdje se u javnom prostoru dovodio znanstvenik koji je zastupao mišljenje velike većine, a onda i znanstvenik-zastupnik velike manjine, dajući sliku demokracije u znanosti. Međutim, znanstveni konsenzus “nije demokracija pa da glasaju znanstvenici, znanstveni konsenzus nije da je 100% znanstvenika reklo tako jer 100% znanstvenika nikad nije reklo da je nekako i to je super za znanost.”

Nužno je ustrajati u tim trenucima, bez unutarnjih kompromisa i kalkulacija: “Ako znaš da je nešto istina, kaži istinu.”

Problem je kada njih sto kaže jednu stvar, a samo jedan drugo te se onda dogodi da “kolega priča o geofizici, a drugi o ravnoj zemlji.” Jednostavno, pozivanje onih koji su već uhvaćeni u širenju laži je “prokleto neodgovorno”, ali to ne zamjera isključivo novinarima, već i znanstvenoj zajednici koja je propustila pozvati na odgovornost te pojedince.

Čičin-Šain je blaži prema medijskim radnicima, ističući kako su se, iz njegovog iskustva, trudili shvatiti što je pokušavao kazati tijekom zadnjih godina, a onda i kvalitetno prenijeti. Posebice ističe cijenu medijske pogreške gdje, ako im se ista dogodi, može doći do toga da se struka, ali i javnost okrene protiv njih, a nijednom mediju to nije na agendi. Jednostavno, govori imunolog, “novinar HTV-a nije u poziciji da zna pričam li o nečem kvalitetnom ja ili netko drugi” jer nisu stručni za to područje, a ljude su, u konačnici, pozivali prema poziciji ili autoritetu stečenom u prethodnim godinama.

“Kao da idete orati kroz hrastovu šumu!“, usporedio je težinu nezahvalnog zadatka koji od uključenih zahtijeva strpljenje, toleranciju te razumijevanje jer moramo biti svjesni da, ako smo suočeni s formiranim mišljenjem, “prvo trebaš iščupati drveće iz korijena.”

Konačno, zadnja lekcija, kako za fizičara, tako i za imunologa, predstavljaju odnosi s ljudima. Za Čičin-Šain utjelovljenje te lekcije tako predstavlja težina promjene formiranog mišljenja. “Kao da idete orati kroz hrastovu šumu!“, usporedio je težinu nezahvalnog zadatka koji od uključenih zahtijeva strpljenje, toleranciju te razumijevanje jer moramo biti svjesni da, ako smo suočeni s formiranim mišljenjem, “prvo trebaš iščupati drveće iz korijena.” Unatoč tome što priznaje kako još nije naučio kako pomoći ljudima kada su u krivu, imunolog svoj miran dijalog na društvenim mrežama objašnjava time što mu je jedino važno da “s tom osobom pokušam pokušam shvatiti što je istina.”

Ako se vratimo na početak, na Saleclinog prijatelja, shvatit ćemo kako to nije jednostavan posao: to je mukotrpan proces koji traje i traje i traje dok ne dopremo do strahova i korijena stavova. No, zaključuje Ceci, znanstvenicima to nije nepoznato jer “mi postojimo u nesigurnom svijetu koji nas prečesto iznenađuje i prečesto ispadamo glupi.” Hipoteze se raspadaju, spoznaje se urušavaju, pokusi govore druge brojke, a znanstvenici? I oni zaplaču jer što drugo napraviti u trenutku kada pomisle da ne razumiju svijet? No, za razliku od teoretičara zavjera, “znanstvenik mora prihvatiti kada je u krivu“, ali to neće reći hladno, već s knedlom u grlu jer su mjeseci rada otišli u vjetar. A upravo tu poruku, govori Ceci, nastoji prenijeti svima onima koji se boje propitati identitet ili vjerovanja zbog kojeg su žrtvovali dio života: znamo taj osjećaj, ljudi smo.

Ispravit ćemo.