Stavite nam dotu na crno, Turniću: Nora Verde o „zajebanoj“ knjizi, bacanju torte i klasnom nomadstvu

Sportske hlačice, Puma majica i Kozel. Pozdravlja nas, smiješi nam se, uzima mikrofon, željno pozdravlja Krnjevo, prelazi cestu, otpušta sportsku kombinaciju i započinje svoj longue durée na obližnjem stablu. Pored njega, na pješačkom prijelazu Cammeo parkiraju znojne mrlje jedne bijele košulje, ispeglane crne hlače i dim cigareta koje bi voljele biti Kolumbo. Pozdravlja ga, ne smiješi mu se, odlazi prema kockarnici. Pri ulasku se sudara s obrubljenom tamnoplavom Lacoste polo majicom, slim trapericama i VISA Classicom. Da, bankomat se nalazi nekoliko metara dalje, gospodine.

Nije sigurna u ono što nam želi poručiti, ali kima glavom da je scenski nastup na Turniću došao svojem kraju. Druga sezona Knjige na nezgodnim mjestima sada može i službeno započeti.

Držeći vrata otvorenima, voditeljica smjene (uniforma, aparatić za zube, 29,30 kn/h) nadgledava ostatak koreografije. Sportaš završava sa stablom, briše ruke o Kozel, prepušta ga ulici, odlazi u pekaru te – korakom čovjeka kojeg je prestala boljeti glava – ulazi u kockarnicu. Taksist već izlazi, šansa je bila 50% da ostane, ali kuglica je završila u crnom. Jedino se bankomat ne da, ali kreditna ima iskustva, a i talent za pregovaranje te ubrzo vraća mladića voditeljici; djevojci kojoj pred samo zatvaranje pogled pada na nas. Nije sigurna u ono što nam želi poručiti, ali kima glavom da je scenski nastup na Turniću došao svojem kraju. Druga sezona Knjige na nezgodnim mjestima sada može i službeno započeti.

A započela je razgovorom između moderatorice Dunje Matić Benčić i autorice Nore Verde ispred MaxBet kladionice na Turniću. Prije nego što smo odlučili staviti dotu na crno, odlučili smo prvo porazgovarati o Mojoj doti (Oceanmore, 2021) čiji je prijem ugodno iznenadio autoricu koja sama priznaje kako joj još uvijek „nije do kraja jasno što se dogodilo“ te kako joj izmiču „jedna do dvije ključne kockice“ kako bi shvatila nastali žamor po izlasku:

„Nisam htjela napisati crowd pleaser, neku populističku knjigu, ali Moja dota je ispala popularna i topla. Ja sam samu sebe iznenadila s time jer u principu sam više htjela napisati zajebanu nego toplu knjigu, a sad kako što mi vidimo... U književnosti su na cijeni zajebane knjige, a ne tople, ne želim biti lezbijski Coelho.“

"Meni se činilo presudnim da konstruiram svoj literarni tekst o temama koje zadiru u društveno-ekonomske odnose u osamdesetima koje se često promatraju kao nostalgične."

Iako možda izostaje željena oštrina, naslov vari pitanje klasnog srama koje zadnjih godina nastoji biti osvijetljeno iz različitih kuteva, Samo podcrtavanje toga izuzetno je važno s obzirom na to kako su prije u principu književnost i umjetnost bile rezervirane za višu klasu. Ipak, zahvaljujući proboju autora iz drugih klasa događa se demistifikacija „polja kulture koje je uvijek bilo fascinirano vlastitim uzorima, velikim kanonskim piscma, srednjoklasnim društvenim građanskim bračnim odnosima.“ Taj proboj, prema riječima provokacije, "nije mišljena kao provokacija nego kao iskustvo, dijeljenje tog iskustva, govorenje istine.“ Moja dota promišljenu teoriju donosi u praksi:

„Apsolutna sam bila svjesna toga što radim. Imam pravo pisati o čemu hoću i meni se činilo presudnim da konstruiram svoj literarni tekst o temama koje zadiru u društveno-ekonomske odnose u osamdesetima koje se često promatraju kao nostalgične, vrijeme kada smo svi bili isti, radnička klasa. A nije bilo baš tako, bar nije bilo tako u velikim gradovima krajem osamdesetih.

Specifična je situacija u kojoj sam odrasla. Odrasla sam prilično siromašna u kvartu koji je bio pun bogatih klinaca; na Firulama u Splitu gdje su igrali tenis, svirali klavir... Svi oko mene i ekipa s kojom sam se ja družila su sve bila neka srednjoklasna ili višesrednjeklasna djeca. Znači, ja sam stalno bila obilježena time, i naravno da književnost koju ja pišem će biti obilježena time, bijesom zbog toga, i sramom, i ljutnjom, i osjećajem krivnje što izlazim iz svoje klase i što odlazim.

"Ja sam stalno bila obilježena time, i naravno da književnost koju ja pišem će biti obilježena time, bijesom zbog toga, i sramom, i ljutnjom, i osjećajem krivnje što izlazim iz svoje klase i što odlazim."

Ja nisam nigdje doma. Nisam sad „jadna ja žalimo me“, ali u svojoj klasi nisam prihvaćena jer se ne izražam rodno kao žena, ne poštujem patrijarh, oca familije ili tkogod je u tom trenutku od muškaraca in charge, bavim se, odbijam fizički rad u polju, čitam knjige... Tu dolazi do clasha između mene i njih. A tamo u klasi u kojoj se uspijevam probiti sam također uljez.“

Unatoč bijesu, ljutnji, frustraciji, Moja dota nije doživljena kao čisto ljuta knjiga nego samo kao zajebano topla knjiga. Čini se kako vrijedi otvoriti mogućnost činjenici da je čitatelj spoznao autoričin uspjeh u namjeri da propiše o stvarima kojih ju je dotad bilo previše sram:

„Uspjela sam otvoriti najgore teme. Neće biti više toliko puno stvari koje sam potiskivala. To je neka vrsta psihoterapije. Ima puno stvari koje sam potiskivala u književnosti, književnim krugovima. Uopće se nisam usuđivala pisati o njima. I sad sam ih napisala i nastavit ću dalje.“

Iako sada na kraju Norijade imamo sretan završetak, spisateljica priznaje kako joj je trebalo puno vremena prije nego što je o mogla pisati o svemu što joj nisu dali tijekom odrastanja. A i kada je započeo, proces pisanja nije bio blagonaklon prema njoj:

„Ja i dalje imam imposter sindrom. On i dalje nije nestao. On je nama koji smo živjeli u disfunkcionalnim obiteljima, i koji nismo dobivali onu nježnost i podršku kakvu bi djeca trebala dobivati by the book, nekako štogod da napravimo, mi se tome i dalje čudimo čak i kad to napravimo sjajno.“

Ako si iskrena prema sebi, onda ćeš to maknuti, ili popraviti, ili baciti. Bude ti teško baciti priču, ali svima je to iskustvo. Kao kad radiš neku tortu. Skupa torta, puno ste se istlačili, cijelo popodne se znojili i na kraju se sve raspalo. Ne možete to servirati gostima (*Ili ste pojeli, ali je ostao gorak okus).

Tako se tijekom pisanja knjige sindrom prelijevao u trenutke kada je govorila bože, što je ovo ili dane kada si je morala priznavati da nije loše složila priču. Ipak, nije to nov osjećaj za književnicu koja iza sebe ima već tri romana (Do isteka zaliha, Posudi mi smajl i Moja dota) te zbirku priča (O ljubavi, batinama i revoluciji). Sama za sebe kaže da impulzivno kreće u raspisivanje priča koje tek raspisane postaje predmetima rasprave onoga što bi „možda mogla i možda trebala razviti“:

„Samu sebe dovedeš do toga da počneš čarati oko nekog motiva koji ti se čini super uspješnim. Nitko o njemu nije pisao, i više ni sam ne znaš pišeš li ti iz unutarnje potrebe, ili što te već ponijelo u tom smjeru. Poslije ako imaš autokritike i poslušaš neke ljude oko sebe koji ti kažu „alo ovo ne funkcionira, odakle ovo sada ne, komunicira mi s tvojim prijašnjim radom, ne vidim odakle ti ovo, zbog čega je dio knjige, zašto je tu..."; ako si iskrena prema sebi, onda ćeš to maknuti, ili popraviti, ili baciti. Bude ti teško baciti priču, ali svima je to iskustvo. Kao kad radiš neku tortu. Skupa torta, puno ste se istlačili, cijelo popodne se znojili i na kraju se sve raspalo. Ne možete to servirati gostima (*Ili ste pojeli, ali je ostao gorak okus).“

Ta misao je profesionalnom piscu prva točka dnevnog reda. Ipak, profesionalizacija, kako književnosti, tako i umjetnosti, ostaje još uvijek u domeni izvedene šale za obiteljskim stolom. Ipak, Verde ističe kako nema razloga da „ja njih jadne krivim“ s obzirom na to kako jednostavno „nemaju iskustvo zarađivanja novca književnošću i umjetnošću.“ Uostalom, kako kaže, „ja ga nisam imala dok mi se nije desilo.“

Ipak, profesionalizacija, kako književnosti, tako i umjetnosti, ostaje još uvijek u domeni izvedene šale za obiteljskim stolom. Ipak, Verde ističe kako nema razloga da „ja njih jadne krivim“ s obzirom na to kako jednostavno „nemaju iskustvo zarađivanja novca književnošću i umjetnošću.“

„Kad sam počela pisati kao freelancer, stvari koje samo ja biram pisati o književnosti, kad sam shvatila koje su reperkusije toga, i kako zna biti zeznuto. Kako sebe dovesti do te discipline da počnem pisati kada se meni nužno ne piše; kad ja nužno ne bih pisala: lijep je dan, prevruće je (*nekad je i toga bilo), svi idu u kino, na koncert... Sto planova, svi me zovu, inbox pun poruka, a ja moram završiti neku priču za neki natječaj koji je rok za dva dana.

Ne samo zato da bih je ja poslala na taj natječaj, nego je tamo neka nagradna lova i meni ta lova treba jer ja živim od toga. I onda sam počela to raditi i počela stvarno dobivati novce za život od toga, a to je rad. Stvarno zajeban rad, ali ljudi nemaju to iskustvo jer se rijetko usude profesionalizirati na taj način jer misle „uništit ću se, ovo je hobi, šta će se s njim dogoditi ako krenem s ovim profi, zamisli, ajde ti radije radi to sa strane pa da imaš nešto sigurno.“ To je ona rečenica i nije to loš izbor. Nitko nije lošiji pisac zbog toga.“

Kao što nitko nije lošiji pisac ako se uhvati osamdesetih ili devedesetih godina, ili konkretnije, vremena raspada Jugoslavije. Spisateljica u hvatanju tih tema za rep ne vidi ništa sporno s obzirom na to kako je "očekivano da pisci u srednjim godinama promišljaju svoje formativne godine, mladalaštva, odrastanja." Istina, bilo bi lijepo jednog dana prevazići sjećanja na stara vremena, ali...

"Ali ja nisam to prevazišla! Knjiga koju ću sad pisati bit će ulaz u devedesete. Ja imam potrebu to ispričati, svoju priču o tome, svoju priču o Splitu koji nije Split lakoglazbenih nota nego je Split nekakve alternativne scene, male, ali ponosne."

A potrebu da ispriča još priča ima i Knjiga na nezgodnim mjestima koja se 7. srpnja u 20 sati druži s autorom Dinom Pešutom u pothodniku ispod autoceste na Krnjevu.