Zašto volim(o) Sa(n)jam knjige u Istri?

Nakon Sajma knjiga u Puli, osjećamo se nadahnuto. Odmak od svakodnevne rutine, drugačiji pogled, drugo okruženje, prostor, ljudi, koji uvijek dobro dođu. Tako se bolje sagledava gdje smo, što radimo, kamo idemo, a vidimo to bolje iz pomaknute perspektive i drugog okruženja. 

Sa(n)jam knjige u Istri razlikujemo  od drugih sajmova po tome što obraća pažnju na knjižničare i prema njima se odnosi na drugačiji način od ostalih sajmova knjiga, ne kao na nužno zlo, nego kao na dostojanstvene partnere u lancu knjiga. Naime, jedan dan trajanja Sajma uvijek je posvećen  knjižničarima. Knjižničari imaju povlasticu imati posebno mjesto i vrijeme na Sajmu posvećeno nabavi knjiga za knjižnice, ali i prisustvovati atraktivnim programima posvećenima samo knjižničarima ili programima namijenjenima najširoj publici kao što je predstavljanje autora i knjiga. Uz kupovinu najnovijih, ali i već poznatih naslova, knjižničari imaju priliku posjetiti izložbe organizirane u sklopu sajma i družiti se s kolegama knjižničarima.  Privilegij je biti u koncentriranom okruženju autora, nakladnika, knjižara, novinara, stručnjaka i znanstvenika. Na sajmu se uvijek otvaraju važne aktualne teme. 

Programi, od kojih spominjemo samo najpoznatije, raspoređeni su u sljedeće kategorije: program glavne teme Sajma Nemiri  imao je nekoliko okruglih stolova, zatim su tu Doručak s autorom, Suton uz knjigu i Histrokozmos koji obuhvaćaju programe s autorima i knjigama za odraslu publiku. Hop i Pop lektira obuhvaćaju programe za srednjoškolce, dok Librić na Sajmu ima programe za djecu. Filmski programi okupljeni su pod nazivom Hollybook, a Sajam je redovito popraćen i izložbama. Ove godine su to bile: Sajam na oko (1995. - 2025.), postavljena u izložbenom prostoru Sveta Srca te Perspektive - mladi umjetnici Istre, postavljena u Gradskoj galeriji Pula. 

Susreti uživo pružaju uvid u neke kontekstualne informacije iz prve ruke, ukazuju na vrijednosti pojedinog naslova i vrijedne autore stavljaju na svjetla pozornice. Slušanje svjetski prepoznatih autora oplemenjuje i podsjeća na to koji je privilegij biti na Sajmu. 

Osim toga, ovdje se posebno želimo zahvaliti ljudima s kojima neposredno radimo, u lovu na nove knjige svih autora koji sudjeluju u programima Sajma i već poznate naslove koje dokupljujemo jer su traženi ili uništeni. To je ekipa djelatnika prodaje, koja radi cjelodnevno, u izazovnim uvjetima u Domu hrvatskih branitelja. Međutim, unatoč svemu, intenzivno se i uspješno radi tijekom desetak dana trajanja Sajma. Stabilnu konstantu koja održava kontinuitet i kvalitetu tog dijela posla ove godine činile su Vlatka Balinčić, Lara Osman Grganja i Manuel Manzin.  U svemu sudjeluju i studenti pa se i njima ovim putem zahvaljujemo. 

Naravno, Istra je poveznica koja spaja istarske autore sa svjetskim autorima koje Sa(n)jam knjiga u Istri uspijeva privući i ugostiti. Iza toga stoji veliki organizacijski trud, odlična programska ekipa i sjajni moderatori. Nije lako dogovoriti gostovanje autora. Na primjer, svakako najznačajniji gost ovogodišnjeg Sajma trebao je biti novopečeni nobelovac László Krasznahorkai, koji je nažalost otkazao svoje gostovanje zbog zdravstvenih razloga.  Nije lako niti uvijek biti zanimljiv u predstavljanju knjiga i privući publiku, to je predstava uživo bez isprobanog scenarija, a tijek je nepredvidiv. Neki su govornici više, a neki manje karizmatični, ali svi su autentični, jer tu nema glume, nema prevelike pripreme. A moderatori su, pored autora kao glavnih zvijezda, ključni, jer određuju dinamiku susreta, kako svojim pitanjima tako i komentarima kojima usmjeravaju tijek predstavljanja. Zato našu iskrenu pohvalu zaslužuju moderatori Aljoša Pužar i Emir Imamović Pirke koje smo imali priliku pratiti ove godine. Svaki na svoj specifičan način posebno doprinose kvaliteti i zanimljivosti promocije knjiga i autora. Aljoša Pužar studiozno pristupa svojim gostima, uz sjajan kulturološki okvir postavlja dobro osmišljena pitanja koja se tiču širokog društvenog konteksta. Emir Imamović Pirke svojom iskrenošću, duhovitošću i jednostavnošću moderira susrete na svoj zanimljivim, dinamičan,  veseo i opušten način. 

Tema ovogodišnjeg sajma bili su Nemiri. U svom uvodniku Emir Imamović Pirke ističe da nemir ima posebno važnu ulogu za umjetnika:  „Stvaralački nemir nije prepreka, nego pokretač. To je unutarnji osjećaj koji govori da ono što umjetnik vidi ili osjeća mora dobiti oblik – kroz riječ, zvuk ili pokret. Bez nemira ne bi bilo napretka ni originalnosti. Umjetnik rijetko stvara iz mira; on stvara iz pitanja, sumnje i potrebe da izrazi ono što ne može ostati u njemu.  Van Gogh je slikao iz duboke unutarnje napetosti. Kafka je svoje tjeskobe pretvorio u književnost, a suvremeni umjetnici poput Marine Abramović koriste nemir kao temelj ideje i performansa.“ 

U sklopu Dana knjižničara bile smo na nekima od programa koje ćemo ovdje ukratko predstaviti:

Dacia Maraini, rođena 1936., u godinama koje odlično nosi, autorica u nas nedavno objavljene knjige Dragi Pier Paolo posvećene Pasoliniju, u razgovoru s Aljošom Pužarom podijelila je s publikom svoju dojmljivu životnu priču. Njezin je otac kao antropolog dobio stipendiju u Japanu pa se cijela obitelj tamo preselila krajem  '30-ih godina prošlog stoljeća. U vrijeme Mussolinija svi su Talijani u inozemstvu bili pozvani da potpišu suglasnost i potporu fašističkoj vladavini. Obzirom na to da se kao antropolog njezin otac nije slagao s tvrdnjom o postojanju i izdvajanju nacija te je kao znanstvenik tvrdio da DNA nacije ne postoji i da nema čistih nacija, već postoje samo rase koje se mogu izdvojiti svojim specifičnostima, nije potpisao pristajanje uz Mussolinijevu vladavinu. Zbog toga je cijela obitelj, uključujući tri malene kćeri, odvedena u japanski logor, gdje je živjela na rubu gladi. Kako bi spasio svoje djevojčice od umiranja, jer su zapovjednici logora bili nesmiljeni i prema djeci, a ona s političkim zatvoreništvom zapravo nisu imala ništa, iskoristio je svoja antropološka znanja. Odrezao je vlastiti prst i bacio ga pred noge zapovjednika logora jer je znao da to u japanskoj tradiciji znači da neprijatelj ima obavezu. Tu je obavezu zapovjednik logora riješio tako da je obitelji darovao kozu, koja je djevojčicama spasila život jer ih je prehranila svojim mlijekom. Dacia Maraini počela je pisati rano, kao mlada djevojčica, jer je bila okružena knjigama i intelektualcima. Njezini su roditelji bili spoj različitosti aristokratske sicilijanske i firentinske radničke obitelji. Njezina je baka bila operna pjevačica kojoj nisu dopustili da nastupa jer se to smatralo nedoličnim zvanjem za žene, ali je kao Engleskinja i snažna žena ostavila snažan utjecaj na malu Daciu. U svom umjetničkom radu Dacia Maraini ističe ljubav prema drami i teatru zbog toga što se neke stvari mogu izraziti samo kroz formu drame, nikako drugačije.  Zato je osnovala Magdalenin teatar  (Teatro della Maddalena), teatar isključivo za žene, u kojem su se slobodno mogle izražavati dramaturginje, redateljice i glumice, što inače nije uvijek bilo ni lako ni moguće. Sama je napisala više od šezdeset drama koje su se izvodile u Italiji i inozemstvu, od kojih su najpoznatije Manifesto dal carcere i Dialogo di una prostituta con un suo cliente. Prijateljevala je s velikim talijanskim piscima i pjesnicima, bila je partnerica Alberta Moravie koji je bio poticajno društvo i izuzetno dobar slušatelj. Na  talijanskoj i svjetskoj književnoj sceni najpoznatija je ipak po svojim romanima Isolina i La lunga vita di Marianna Ucria.

U sklopu teme Ljubljana bere odnosno Ljubljana čita predstavljena je knjiga eseja Skupljač strahova Gorana Vojnovića (1980.) u izdanju Telegrama, uz moderiranje Aljoše Pužara. Goran Vojnović dobro pristaje Sajmu jer povezuje Sloveniju i Istru, a priča jezikom koji naziva „naškim“ obzirom na bosansko porijeklo. To je knjiga prerađenih ili iznova napisanih kolumni koje su objavljene u novinskom tisku, a ocrtavaju njegova stajališta o aktualnim temama. Autentičan je po tome što ne želi i ne može izbrisati svoju osobnu povijest koja se  ne uklapa uvijek u novonastale narative koji su namjerno izbrisali ne tako davnu prošlost. 

Gost pulskog sajma bio je i Antoni Libera (1949.), poljski pisac, prevoditelj i kazališni redatelj. Poznat je po prevođenju Samuela Becketta kao i po režijama brojnih Bekettovih drama  u Poljskoj i inozemstvu. Njegov roman Madame (1998.) nagrađen je brojnim priznanjima u Poljskoj i preveden na 25 jezika, a u Hrvatskoj je prvi puta preveden 2025. i objavljen u izdanju Frakture. Ukratko, roman govori o mladom junaku koji pohađa školu u vrijeme olovnih godina u Poljskoj i zaljubljen je u madame, hladnu i distanciranu profesoricu francuskog u koju je zaljubljena polovina škole, a druga je njome fascinirana.  Autor s radošću opisuje vrijeme u kojem se svira, glumi, piše, čita, raspravlja o knjigama na način koji je danas nezamisliv i daje nam sliku bujnog života ispod socijalističkog sivila. 

Na predstavljanju je istaknuta činjenica da se u Poljskoj masovno učio, znao i koristio francuski jezik te je bio simbol zapadne kulture i prosperitetnog intelektualnog života. Antoni Libera se distancira od stajališta vlastitog lika o kulturnim, književnim, filozofskim i ideološkim temama i još uvijek, skoro 30 godina nakon objavljivanja romana, ironijom, igrom i tajnovitošću krije u kojoj su mjeri to i njegovi vlastiti stavovi. Čitateljima ostavlja da to sami proniknu. Možda zato da samog sebe zaštiti na uvijek skliskom terenu ideološkog otkrivanja karata, a možda zato da književnosti ostavi prostor umjetničke vrijednosti kroz dozu igre, tajnovitost i magije.  

U Pulu je došao i rođeni Puljanin odnosno Puležan Sergio Segio (1955.).  U razgovoru s moderatorom Aljošom Pužarom naglasak je stavljen na njegov aktivistički rad u području ljudskih prava, trenutačnu situaciju koja po tom pitanju nikad nije bila lošija i koju prati u svojim redovnim Izvješćima o globalnim pravima. Neizostavno je bilo spominjanje ratova u Gazi i Ukrajini, ekonomije šoka, narkokartela i Trumpove Strategije nacionalne sigurnosti SAD-a koja šokira tvrdnjom da će europska civilizacija nestati za 20 godina.

Na sajmu se mogla nabaviti njegova knjiga Miccia Corta: una stroia di prima linea u izdanju talijanskog nakladnika Milieu, a jedan primjerak nabavili smo i za našu knjižnicu. S distancom od 35 godina i bez cenzure autor opisuje poznati slučaj napada na ženski zatvor u Rovigu s ciljem oslobađanja političkih zatvorenica (jedna od njih bila je autorova partnerica). Naime, Sergio Segio bio je suosnivač militantne organizacije ekstremne ljevice pod nazivom Prima linea, zbog čega je proglašen teroristom i odslužio je svoju kaznu. S puno detalja i bez nostalgije u knjizi je ispričana priča koja suvremenim generacijama objašnjava kako su razmišljale tisuće mladih '70-ih godina u Italiji tako da pobjedničku priču mogu proširiti pričom sa suprotne strane. 

Pred polazak sa Sajma uspjele smo poslušati gostovanje Dragana Markovine (1981.) doktora povijesnih znanosti, publicista, kolumnista i pisca. Radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, a danas radi i živi kao freelancer u medijima diljem bivšeg jugoslavenskoga kulturnog prostora. Redoviti je kolumnist portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskih portala Peščanik i Velike priče. Autor je brojnih knjiga među kojima je Programirani zaborav,  objavljen 2024. u Beogradu koja je na sajmu i predstavljena. 

Markovina je u uvodu knjige napisao: „… ova knjiga pokušava u kratkim crtama i kroz osnovne informacije prikazati sudbinu jedanaest gradova i njihovih zajednica, koje jeste trajno obilježila činjenica povijesnih lomova i fizičkih podjela. To su Trst, Rijeka, Pula, Zadar, Knin, Mostar, Vukovar, Novi Travnik, Kosovska Mitrovica, Sarajevo i Beograd.“ U knjizi su gradovi Mostar, Vukovar, Novi Travnik, Kosovska Mitrovica i Beograd analizirani kao gradovi u kojima se nalaze velebni i upečatljivi spomenici arhitekta i jednog od beogradskih gradonačelnika Bogdana Bogdanovića, što u knjizi čini izdvojenu temu. Tu je i njegova priča o Beogradu iz kojeg je taj intelektualac bio primoran otići i u kojeg se nije želio vratiti, ali u kojem je pokopan na židovskom groblju, mjestu na kojem je i počela njegova priča s memorijalnim spomenicima i kompleksima. 

 Za nas je osobito zanimljivo da autor navodi da tek dva od promatranih gradova, Pula i Rijeka, pokušavaju sanirati podjele i lomove te o njima javno i institucionalno razgovarati. 

Na kraju navodi da je knjiga „… napisana…upravo s ovim naslovom, programiranog zaborava, baš zato da se on nekako poništi. Jer pamćenje je jedino ono što nas nekako drži živima i zbog čega svaki grad jeste priča i svijet za sebe.“

Markovina je rođen u Mostaru koji nije bio etnički podijeljen Neretvom kao što je danas. Bogdanovićev spomenik Partizansko groblje u Mostaru okupljalo je različite etničke i vjerske raznolikosti na nadgrobnim spomenicima. Pamtimo ga kao fantastičnu scenu za nastup poznatog Ansambla “Mostarske kiše” koji je djelovao je 70-ih i 80-ih godina 20. st. Danas se spomenik nalazi na pogrešnoj strani Neretve, propada i obilazi jednom godišnje. Nevidljiva granica izgrađena tijekom zadnjeg rata postoji u percepciji stanovnika i ona tu ostaje. 

Vezano uz Sajam općenito želimo ovdje istaknuti dojmljive parafraze i citate iz popratnih materijala Sajma. Tu je prije svega programska knjižica poput novinskog izdanja napravljena u suradnji s novinskim kućama kao posebno izdanje 24 sata, Expressa i Best Booka te mrežna stranica Sajma. 

Općepoznata činjenica jest da je Magdalena Vodopija najzaslužnija za stvaranje i kontinuitet Sajma koji traje već 31 godinu i slavi književnost, publicistiku, znanost, pisanje. U popratnim materijalima ona ističe da programska sloboda koju je Sajam stvorio, ne ovisi samo o novcu. Neizvjestan budžet i umijeće preživljavanja, izvođenje „akrobatskih poteza bez zaštitne mreže, kopernikanskih obrata i ostalih ludorija“ u svijetu je prepoznato kao „pulski model“. U suprotnom, Sajam vjerojatno ne bi bio kakav jest. U sadašnjem trenutku osobnih, tuđih i svjetskih nemira, Sajam je skup kreativnih nemira onih koji ga stvaraju. Magdalena Vodopija ne poriče da je razlog uspjeha domaćinstvo i gostoljubivost festivala i atmosfere koju Sajam stvara, ali i ljubav prema autorima i njihovim različitostima. 

Osvrt završavamo tvrdnjom Nataše Govedić koja  opreku općem senzacionalizmu i žutilu vidi u politici mira i razumijevanja : „Sa(n)jam knjige u Istri na takav način pristupa čitateljima“. Sukladno tome, dodatno je prepoznala i istaknula značaj i ulogu knjižnica, što potpisujemo i naglašavamo da se ne zaboravi: „Vrata knjižnice su otvorenija od mnogih drugih vrata i tamo smo dobrodošli.“