„Agnesina ispovijed” Hannah Kent: Nedopričljivo rođendansko putovanje na Island

Ovo je književna fikcija utemeljena na stvarnim događajima, kako kaže autorica H. Kent. Roman je plod višegodišnjeg istraživanja crkvenih knjiga, župnih arhiva i popisa stanovništva. Ideja se rodila nakon što je autorica boravila na Islandu, na studentskoj razmjeni, saznavši za tužnu priču o posljednjoj ženi nad kojom je izvršena smrtna kazna daleke 1830. godine. Imala je samo 34 godine.

11 članova odazvalo se rođendanskoj raspravi. U startu odmah zahvala Hani i Maji koje nisu mogle doći, ali su poslale ocjene.

Svaka čast Biljani koja je došla do 200. stranice i ocijenila peticom sve kategorije. Krasno lirski pisano štivo podsjetilo ju je na ženski dio obitelji i njihovu prošlost u kojoj su bili siromašni, grubi, a istovremeno i nježni. „Baš me zanima kako bi na to reagirala moja baka, vezano uz opise vjere.“

Ivani M. ovo je bio zanimljiv izazov. „Čitajući roman sve sam si to mogla i zamisliti.“ Bojala se da se Agnes neće „otvoriti“, ali srećom nije bilo tako.

Mileni se svidjela priča koju je autorica detaljno istražila, žensko pitanje, pogotovo onih koje se ne uklapaju. „Dojmljivo, mračno, pravi hard prikaz zime.“ Istaknula je i svoj najdraži citat: „Slijep je čovjek bez knjige.”

Tea je ovo nazvala djelom „potencijalno nepravedno osuđene žene na smrt“. Zanimljivo, vrhunski i poetski napisano, istovremeno sirovo i surovo. Likovi su prikazano na način „kao da čitaju vlastite dijaloge“.

Dijana, kojoj je ovo bilo prvo izlaganje, ocijenila je odličnim oslikano žensko pitanje koje ju ipak nije uvuklo, čak joj je prvih 100 strana bilo i dosadno. Likovi joj nisu dovoljno psihologizirani, smatra da se moglo više, pogotovo u pogledu žena. Puno je čitala o Islandu, gdje bi voljela i otputovati. Istaknula je i činjenicu da su Islanđani do kraja 18. stoljeća svi bili pismeni.

Senka je fascinirana mladom autoricom koja iz jedne tople pitome Australije piše o hladnim planinama Islanda. Likovi nisu pretjerano opisani, ali to nadoknađuju dijalozima. Istaknula je i jedan od dojmljivih citata koji opisuje naslovnicu knjige:

Franko je, nakon razočaravajuće „Glazbe prašine”, oduševljen ovom tužnom i hladnom pričom. Jedino što ga je iritiralo islandske su riječi, no i on je poželio posjetiti tu daleku zemlju. Njegov citat izabrala sam kao naj-citat cijele rasprave:

„Kad sam završio s čitanjem, zagrlio sam knjigu.“

Tina Orbi pročitala je samo 50-ak stranica, pa nije ni dala ocjene, obećavši da će knjigu ipak pročitati do kraja.

Ivana S. dala je knjizi sve petice; nije bilo puno opisa, a ona ih inače ne voli. Sporo, ali nikako dosadno, s toplim likovima u hladnom okruženju. Knjigu je ranije čitala, a sad si je priuštila audio verziju. „Bilo mi je super i po mjeri.“

Ina: „Ova knjiga je kao voda – uvuče te u tok i plutaš.“ Najviše joj se svidio lik Margret, Agnes joj se uspjela uvući pod kožu, a muški likovi nikako. „Natan je katastrofa, doktor sebičnjak pa da nekome pomaže... treba ga išamarati!“ Odličan joj je prikaz iskrene boli na stratištu.

„Ostavili su me samu bez ikakva svjetla i nisam nikako mogla brojiti sate, nikako nisam mogla razaznati dan od noći. Sada mi društvo prave samo okovi na zapešćima, zemljani pod, rastavljen tkalački stan, napušten u kutu, staro slomljeno vreteno.“

Bio je ovo roman u kojem od samog početka znaš što će se dogoditi na kraju, nema efekta iznenađenja, ali te itekako vuče želja za svakom novom rečenicom Agnesine ispovijedi – njenim osjećajima i strahovima. Ne možeš ostati imun na mladu ženu koja, u trenutku kad shvati da živi svoje posljednje trenutke, zabija nokte u kožu đakona Tótija, izgovarajući svoje posljednje riječi:

Djelo nas se dojmilo, čak 6 članova dalo je djelu sve petice.

Ocjene u naše četiri standardne kategorije bile su ove: opći dojam 4,5; tema i ideja 4,5; stil pisanja 4,5 i karakterizacija likova 4,3. Ukupno je to: 4,5. Možemo zaokružiti i na 5, toliko nam je i godina.

Napustili smo naš dragi, topli „Staklenik“, razmišljajući o Agnes i zemlji u kojoj je „vjetar poput vuka, ujeda za pete“.