"Boja magije" Terryja Pratchetta: pisac u raljama (ne)slučajnosti

"I believe in coincidences. Coincidences happen every day. But I don't trust coincidences."

- Garak

Kao i tisuću puta do sada još jednom se moram složiti s ovim mega-tzarom (bez zamjere, Rambo :).

Prije nego je moja čitateljska grupa odlučila predložiti i izabrati za čitanje 'Boju magije' Terryja Pratchetta, nedavno prije njegove smrti dogodilo se 11 sličnih slučajeva, svi otprilike u tome vremenskom periodu kada su poznanici i prijatelji dobili odjednom snažnu potrebu upoznati se s djelima toga pisca, ili ih još jednom pročitati.

Npr. tri čovjeka su mi se javila u to vrijeme s pitanjem: ''E, stari koji je ono pisac što mi godinama preporučuješ da ima potpuno spaljene fantasy romane, nešto s diskom...''.

Bez obzira može li netko probaviti Pratchetta ili ne, neupitno je da je napravio ogroman posao i ostavio popriličan otisak u općoj i pop-kulturi ovoga našeg malog diska u svemiru. Videoigre, glazba, filmovi, knjige, stripovi, njegova djela i likovi bili su dodatni izvor inspiracije mnogim umjetnicima koji su stupili na scenu poslije njega i na njegovim su ramenima mnogi stajali i stoje, a i stajat će, kako bi dobili novu perspektivu kod vlastitoga stvaralaštva.

'Boja magije' meni je bio neprobavljiv roman kada sam bio klinac i našao ga u dječjem odjelu knjižnice. Za svaku pročitanu rečenicu imao sam tri pitanja, nisam znao o čemu se uopće radi, o kome se radi, je li to roman ili samo kup nabacanih riječi bez forme i svrhe. Tek dosta kasnije, s nekih 15-16 godina, ponovno sam se sjetio toga romana i ovaj ga put nisam mogao ispustiti iz ruku. U biti, zahvaljujem dosta toga tom romanu, nakon toga romana prvi sam put mogao slušati progresivnu glazbu i jazz, rodio mi se kompletno novi ukus u filmovima i serijama. Naravno, poveznicu između tih promjena i 'Boje magije' napravio sam nekoliko godina kasnije, ali nije bilo sumnje da sam od toga dana mogao probaviti neke totalno drugačije formate u ostalim oblicima umjetnosti koji su me zanimali.

'Boja magije' kritika je društva, to je kritika znanosti, religije, mentaliteta, usađenih dogmi, humorističan roman, fantasy roman, ozbiljno neozbiljan i neozbiljno ozbiljan roman koji, kada ga čitaš, nisi siguran smiješ li se ti s njim ili on to tebe ozbiljno vuče za nos i zapravo se smije tebi. Kada bi nekome htio ukratko dočarati djela Terryja Pratchetta, samo bih mu pustio 'A. C. T – Mr. Landlord' (live verziju) ili 'Sparks – Dick Around' i bilo bi sve rečeno puno bolje nego što ja to mogu.

Čitajući taj roman, jednoga trena glasno sam se smijao, drugoga sam letio na Google pretraživati internet za značenje reference koju je podmetnuo u roman, treći put sam smrtno ozbiljno promatrao kroz što se sve u mom životu neka ciljano postavljena misao provlači i na što se sve odnosi, katkad sam samo uživao u tisućama detalja neke situacije koja se vrtoglavom brzinom odvijala u knjizi. Luda, beskompromisna vožnja koja je nastala ulijevanjem iskrenosti, hrabrosti i velike količine pročitanog i međusobno isprepletenog znanja o mnogim aspektima ljudske povijesti, sadašnjosti i ljudskog stanja u alkemičarsku peć, gdje je sve to zapečeno u ono što se naziva Discworld, i onda je sve što je trebalo napraviti bilo promatrati tu kreaciju i napisat tonu romana o njoj.

Definitivno nije knjiga koju bih preporučio, mislim da će vas samo iživcirati ako očekujete da vam da neku duboku moralnu po(r)uku na kraju ili bar neki normalan kraj ili bar reći što je u njoj gore, što dolje, a što lijevo i desno. Nemojte ju ni davati djeci jer neće upoznati heroje u koje će se moći ugledati niti će princ spasiti princezu od zmaja, nije lud. Zapravo ih neće naučiti ništa korisno o životu, eventualno će se početi pokušati baviti stvarima koje ih ispunjuju, pokazivati srednji prst svima koji im sole pamet i smijati se na onaj besmisleni užas od Montyja Pythona, dok će u isto vrijeme puštati da stvari idu svojim tokom i prestati pokušavati kontrolirati svaki aspekt svoga života, a i tuđih.

Jan Sohr