"Boja purpura" Alice Walker: ljudski je suosjećati i vjerovati u sretne završetke

Kao motivaciju za odabir ove knjige okrivit ću film. Nastao davne 1985. jedan je od najvećih oskarovskih gubitnika u povijesti. Od 11 nominacija osvojio je ravno - nijedan. Nekad se dogodi godina gdje su dva jaka filma u konkurenciji, jedan slavi, drugi tuguje. (U ovom slučaju konkurencija je bila Moja Afrika, a možda najbolji primjer za to je godina u kojoj je Forrest Gump odnio sve važno, a Iskupljenje u Shawshanku ništa).
Film Boja purpura ostavio je na mene snažan dojam u neko davno doba pa sam željela zajedno s mojim članicama pročitati knjigu i porazgovarati o njoj.

Knjiga se uglavnom svima dopala u rasponu od "nije loša" do "divna, potresna, posebna".
Mučna i teška tema o životu crnkinja početkom 20. st. u Americi koje se u najranijoj dobi susreću sa silovanjem, incestom, fizičkim zlostavljanjem, teškim radom gdje svaki pokušaj borbe za samu sebe završava u najboljem slučaju obilježavanjem u društvu sebi ravnih pa sve do teških zatvorskih kazni i prisilnog rada - srž je ove knjige. Dva su snažna ženska lika u romanu koja se odlučuju na takav život, pun borbe, osuđivanja i neizbježnog nasilja (u filmu izvrsna, neprepoznatljiva Oprah Winfrey kao Sofia).

Sve to ispričano je u epistolarnoj formi. U pismima divna Celie piše najprije Bogu, a kasnije izmjenjuje pisma sa sestrom Nettie koja živi kao misionarka u Africi.
Naravno da smo suosjećale s Celie. Bila nam je posebna, u svemu je tražila nešto dobro i apsolutno smo navijale za nju u njezinoj životnoj borbi prema osamostaljenju. Puno je tu odnosa među likovima na koje smo se osvrnule, svakoj je od nas neki trenutak ostao u sjećanju kao važan i emotivan, onaj koji označava prekretnicu u romanu.
Ono u čemu smo se složile, a jedna od nas izvrsno sažela u misao "gdje bijeli čovjek kroči, tu trava više ne raste", odnosi se na dio knjige koja se događa u Africi, u narodu Olinka. Saznajemo o njihovom načinu života, o običajima i o njihovom polaganom, strašnom uništavanju od strane kolonizatora. Taj dio romana najveća je razlika u odnosu na film gdje se ta tema jedva dotiče. Nama je bio jako zanimljiv i iznimno važan.

Najviše je rasprave izazvao jezik ove knjige, točnije prijevod. Iako nikoga nije spriječio u čitanju, definitivno je svima na početku bio nešto čemu smo se morale prilagoditi. Je li prijevod dobar? Da bi odgovorili na to pitanje potrebno je ispred sebe imati original i dovoljno znanja engleskog jezika za bilo kakvu ozbiljniju kritiku. Vjerojatno može i bolje.
Možda se najveća zamjerka odnosi na činjenicu da nemamo izbora s obzirom na siromašan broj izdanja, a samim time i različitih prijevoda.

Ono što se svima dopalo je svojevrsni "happy end". Ako je to uopće moguće tako nazvati nakon sustavnih silovanja, oduzimanja djece, fizičkog zlostavljanja, tuge, samoće i svijesti da nitko nikada nije i neće odgovarati za svoje zločine. Da, susret sa sestrom čija ju je ljubav održala na životu i prvi susret s već odraslom djecom - to je sretan kraj za Celie. Hrabru Celie, punu ljubavi i oprosta, strpljenja i volje. Zavoljele smo Celie u ovom romanu. Pa kako i ne bi? Ljudski je suosjećati i vjerovati u sretne završetke.

Zato u 2024. ulazimo u blagdanskom duhu uz knjigu koja je apsolutni kliše, ali nekad je i to potrebno. Ako nam razgovor o knjizi bude zapinjao, jest ćemo kolačiće i izmjenjivati recepte.

Na kraju ove godine mogu samo izraziti zahvalnost svima koji su me ohrabrili i pogurali u ovoj mojoj ulozi voditeljice čitateljskog kluba. Nije to ni toliko teško kad imaš odlično društvo i izvrsne sugovornike.

Želim da nam u 2024. bude jednako lijepo, zanimljivo i čitateljski bogato.

Najbolje ste - Najbolje godine!