Za čitanje smo izabrale roman „Drago dijete” njemačke autorice Romy Hausmann.

Roman „Drago dijete” potresan je, emotivan, strašan, sve odjednom. Kombinacija je psihološkog trilera i svojevrsne obiteljske drame, mučne, zapletene, pune različitih obrata, šokantne.

Priča je to o majci dvoje djece koja bježi iz kolibe zabačene u šumi gdje ih je zatočio njen suprug, odnosno otac djece. Bez struje, vode, kontakta sa vanjskim svijetom, otac kontrolira sve, čak i dotok zraka u kolibu. Živi se po točno određenom rasporedu, njegovom rasporedu. Kako žena kaže, „On je stvarao dan i noć. Poput Boga.“. Iz djelića misli majke i kćeri saznajemo jezive okolnosti u kojima su živjele. 

„Prvog dana gubim osjećaj za vrijeme, čast i jedan kutnjak. Zato sada imam dvoje djece i mačku. … Imam i muža. … Pod njegovim zagrljajem pulsiraju ozljede, koje se protežu od gornjeg dijela mojih leđa prema dolje, kao da svaka od njih ima vlastiti rad srca. … Tu i tamo mi se zacrni pred očima… Tada pokušavam samo disati.” ( Lena, str. 3.) 

Iako bijeg iz zarobljeništva zvuči kao sretna vijest za majku i djecu, nažalost to nije tako. Ovaj psihološki triler ponovno počinje ondje gdje drugi završavaju. Postavlja se pitanje je li majka zaista "Lena", žena koja je bez traga nestala prije 14 godina. Svako malo na svjetlo dana izlaze nove, zbunjujuće činjenice. Teško je rasplesti mrežu istina, dječje mašte i tragova koji se međusobno pobijaju... 

Roman je ispripovijedan s gledišta više likova – žene za koju pokušavamo dokučiti je li Lena, njezine kćeri Hanne i Leninog oca Matthiasa koji nastoji shvatiti dijelove priče koji se ne uklapaju u cjelinu.

Roman „Drago dijate” prava je studija ljudske psihe, ali kroz lik Lene, odnosno Jasmin, i istinska oda jakim ženama koje ne odustaju već se uporno bore za sebe, do zadnjeg atoma snage.

Ova teška, psihološka priča „podijelila” nas je u dva tabora. Neke od nas, iako ljubiteljice krimića nisu bile zadovoljne pročitanim. Neke su ovako tešku temu jedva iščitale, dok su neke i u njoj našle ljepotu književnosti.

Sandra je sklonija krimićima s „krvi do koljena i inspektorima koji sve rješavaju” a ovo joj je pomalo „išlo na živce” jer je „previše toga već čitala”.

Tatjani T. ovaj roman ne sliči na „pravi krimić”. Ima dojam kao da je pisan za film, seriju.

Lidiji, iako voli psihološke trilere, ovo je štivo bilo malo pretjerano, senzacionalistički. Smetalo joj je stalno izmjenjivanje likova nositelja priče, dijelom i zbog tehničkih problema u čitanju e-knjige.

Za Gordanu je ovo bila „smjena likova koji nisu razrađeni”, „psihološki triler bez puno psihe”. Ne preferira ovaj žanr. Smetalo joj je prelaženje među likovima. Kako kaže, finale je dinamičnije ali sve skupa „nije joj se dopalo”.   

Slavica Z. nije fan krimića, „ovo joj je prvi i zadnji”. Dok je čitala, kako kaže, „va prsih ju je bolelo, danima ni mogla sebi doć”. Ovo je prestrašno, „hita ju va depresiju”.

Jadranka F. je ljubiteljica krimića, čak joj je i draži ovaj stil „ne tipičnog” krimića. „Jezovitiji” je od klasičnog krimića. Kako kaže, roman je „spisateljski jako dobar, likovi su ljudski, plastični, jako dobro prikazani”.

I Slavica J. voli krimiće. Smatra da likovi nisu detaljnije prikazani jer je „sama tema strašna i obuzme te”. Vrlo joj je dojmljiv prikaz Jasminog straha. Ima i zamjerku - čini joj se nelogično da 14 godina nitko nije primijetio zlostavljačeve aktivnosti.

Jasenku je roman podsjetio na „Sobu”. Privukao ju je upravo zbog toga jer počinje od kraja. Dojmili su je se likovi, posebno Lenin otac koji sve proživljava teže nego majka. Za nju je ovo bilo napeto, interesantno štivo.

I Jadranka C. ističe lik oca koji je u dobroj namjeri i neznanju radio najgore otkrivajući informacije samom zlostavljaču. Inače, kaže da je o zlostavljanju djece „čitala sada i nikad više”. 

I Tatjana LJ.M. je rekla da nema šanse da čita o zlostavljanju djece. Ipak, na Jasenkinu preporuku da „nije jako strašno”, pročitala je roman i na iznenađenje svoje i svih nas, knjiga joj je „sjela”! Eto, zato postoje čitateljski klubovi ! Bravo za Tatjanu, bravo za Jasenku! Iako nije za čitanje pred spavanje, kaže da je „sjajno, fino isprepleteno štivo, autorica kao pauk širi mrežu, ali drži konce u rukama”. Ističe Leninu nikad izgubljenu nadu.

„Mogu preplaviti sobu suncem. Mogu skinuti zvijezde s neba. A jednog dana, to znam, moja djeca sve to neće vidjeti samo kroz moje oči i moje priče. Jednog dana izaći će kroz ova vrata, van u svijet. To je nada, i u mojoj je moći da je nikada ne izgubim. Nemaš nas, ne zapravo. Ovo je tvoj zatvor. Ne naš.“ 

Hvala Nelki na poslanom osvrtu. Iako nije ljubiteljica ovog žanra, hvali roman kao „opsežan, složene radnje, izvrsno strukturiran”. Iako, kako kaže, „prvih 20-30 stranica nije bilo ni približno dovoljno da shvatim i povežem tko je tko, ali je i to, na neki način, čitavoj priči dalo dodatni čar”. Smatra da je autorica izvanredno oslikala glavne protagoniste, naročito lik 13-godišnje Hannah, te lik djeda Matthiasa. Žali što nije detaljnije obradila i lik Haninog mlađeg brata Jonathana te Jasmin Grass i bake Karin, koja je nekako ostala na margini priče.

Iako nisam ljubiteljica ovog žanra, meni ( Milena ) se roman dopao. Brzo sam ga čitala, naprosto me gurao svojom radnjom. Stil je bogat u dočaravanju misli, osjećaja. Atmosfera straha izvrsno je dočarana. Autorica je jako dobro prelazila mislima, sjećanjima Lene, jako uvjerljivo je pričala kroz Hannu, odlično je dočarala njenu psihu. 

„Ali ona je jednostavno moja mama. I kad mislim na nju, znam da je volim. Ljubav, to je vrlo slično kao sreća. Osjećaj koji je jako topao i koji u čovjeku potiče smijeh, tek tako, iako nitko nije ispričao vic.” (Hannah, str. 16.) 

Nedostaje mi više karakterizacije lika zlostavljača, novinara Rognera, više o njegovu životu i što je utjecalo na njegova nedjela. Zbunjivala su me slična imena – Karisten i Karin, policajci Gerd i sl. Dojmila me se misao o ljubavi kao motivaciji:

"Teško je to podnijeti, ali vjerojatno je jednostavno tako. To je ljubav. Posve svejedno koliko bolesna, uvrnuta i pogrešno shvaćena, ona i dalje ostaje ljubav. Ljubav koja nas pokreće. Koja nas čini monstrumima, svakog na svoj način."(str. 314.)

U skladu s komentarima, roman „Drago dijete” ocijenile smo ocjenom vrlo dobar ( 3,8 ).

Naš sljedeći susret je u utorak, 30. 04. 2024. u 19 sati  kada ćemo razgovarati o romanu „Ova djevojka je drukčija” američke autorice J. J. Johnson.

Za čitanje u svibnju 2024.,  izabrale smo „Kad smo vjerovali u sirene”, roman američke autorice Barbare Samuel. 

Ostali Sandrini prijedlozi bili su:

- Ji-young Gong "Naše sretno vrijeme"

- Annette Bjergfeldt "Pjesma nad pjesmama iz ulice Palermo"

- Ellen Marie Wiseman "Što je ostalo iza nje"

- Sorj Chalandon "Zanimanje oca".