Emma Stonex: „Svjetioničari“

“Čuvar nikada ne napušta svoj svjetionik.”

Autorica Emma Stonex je istraživala djelo Tonyja Parkera “Svjetionik” te nekoliko memoara i antologija kako bi dobila ideju za pisanje ovog djela. Roman je napisala iz poštovanja prema nestalim svjetioničarima (nadahnuta događajem iz 1900. godine) i svi događaji u njemu su fikcija.  
Budući da sam na internetu naišla na par članaka o samom događaju (tko ih je pronašao, kako je to sve izgledalo…) i teorijama koje su se razvile tijekom godina, najprije smo razgovarale o tome. Do danas nije poznato što se zapravo dogodilo niti su pronađeni svjetioničari odnosno njihova tijela.

Za one koji žele znati više, o ovom je događaju 2018. snimljen film "Nestali" (Vanishing) s Gerardom Butlerom u glavnoj ulozi, a na internetu se mogu pronaći i članci koji su pokušali zabilježiti i rasvijetliti ovaj misterij.
Mišljenja o romanu su i ovoga puta bila podijeljena, međutim treba reći da su se svima svidjeli opisi prirode, kao i njene moći i nepredvidivosti.

Biljani je ovaj roman izgledao kao dobro posloženi krimić. “Svašta se događa kada si često sam, tako da mi je sve ispalo dosta realno.”
Tei Ž. je, kao supruzi pomorca, odlično opisan odnos tih ljudi s morem i svjetionikom, na jedan vrlo poetičan način. Na polovici romana taj intenzitet joj malo opada, ali je ipak stekla pozadinsku sliku karaktera samih likova. Posebno joj se svidio stil.
“Premda se život odvijao na njezinoj površini, Zemlja se ispod sporo kretala. Valovi su se kotrljali prema obali, neprekidno, strpljivo; lišće na bukvama treperilo je poput kineskih lepeza.”
I Ivanu S. je roman brzo uvukao u priču, nije joj bilo dosadno. O likovima je dobila puno opisa i odlično joj je opisana ta izolacija i samoća na svjetioniku. 
Milena se nije mogla pridružiti raspravi, ali joj zahvaljujem što je poslala osvrt i ocjene. Roman je čitala po drugi put i dopao joj se čak i više nego kad je prvi put čitala. Najviše joj se svidio stil pisanja i opisi mora kao i karakterizacija likova te njihovi međusobni odnosi. 
Idemo sada na one kojima se roman manje svidio. 
Ina je impresionirana jedino ulogom svih međusobno u zajednici, koji su “osuđeni” sami na sebe. Iako voli snagu mora, smetala joj je ta sumorna, komorna i vlažna atmosfera. Likovi su dobro opisani, ali joj se uopće ne sviđaju, pogotovo Bill kojem ništa ne vjeruje. Smatra da je autorica odala počast svjetioničarima, ali da ih je pritom uništila. 
Ivani M. se roman nije svidio. Sve je u njemu sumorno i depresivno, a likovi, iako dobro opisani, svi su joj redom odbojni. Imala je velika očekivanja, ali je zbog loše izvedbe cijele ideje, na kraju ostala razočarana.   
Sanja K. K. uopće nije dirnuta romanom, očekivala je dobar krimić, a na kraju se previše toga dogodilo gdje ponešto nije niti razumjela. “Onaj izbjeljivač u čokoladi mi je bio totalno bezvezan, da ju je barem Billy pojeo!” Najdraži lik joj je poetični Vince. 
Zoranu su na samom početku oduševili opisi mora i prirode, ali je nakon nekog vremena izgubila volju za čitanjem. “Likovi se uopće ne trude živjeti vlastiti život, sve je nepovezano i zapravo jedna obična papazjanija.” 
Dugo nisam čula za “papazjaniju”, izraz koji se najčešće koristi u Srbiji i znači tursko pirjano jušno jelo od mesa, ali označava i metež, šaradu, pomutnju… prevedeno po domaću, meni bi to bio paždroć. 😊
Kristina je žestoko kritizirala roman smatrajući da je autorica uzela od svega pomalo, vezano uz teorije kojima se objašnjava čitav događaj. Početak joj je bio lijep sa svim onim opisima, a onda kad je autorica počela “skakati” s jednog lika na drugi, sve je postalo sapunica. I likovi su joj postali dosadni pa je do kraja neke dijelove preskakala. 
Zahvaljujem Sanji D. koja je stigla kratko komentirati da nije baš impresionirana djelom.     
Zahvala ide i Petri koja je poslala osvrt i ocjene. Bilo joj je zanimljivo ući u samu priču, ispričanu na autoričin način. Svidjela joj se atmosfera života i rada na svjetioniku, to malo mjesto gdje su obitelji živjele, njihovo konstantno čekanje i iščekivanje turnusa kada će biti svi na okupu. I to divlje more, nemilosrdno i sivo, divno i plavo. No, nije joj se svidjela ideja s ljubavnom pričom kao motiv za ubojstvo, a ni ponavljanje opisa obavljanja poslova na svjetioniku, što je na kraju rezultiralo dosadom. 
Što se mene tiče, lijepo je od autorice što je odlučila odati počast pravim svjetioničarima, ali mi se nije svidjela sama realizacija. Mislim da je, temeljem svojih istraživanja, uzela sve što je pronašla i što joj je odgovaralo za pisanje romana. Komentirale smo da jedino nije uzela teoriju o “brodu duhova” koji ih je možebitno napao. Budući da se i tako ne zna što se jadnim ljudima stvarno dogodilo, sve više mi se sviđa ideja o romanu s nadnaravnim elementima. No, to ne bi bilo u redu jer bi se prešlo u karikaturu, a rezultat bi bio nedostatak poštovanja. Ono što mi se jako svidjelo su opisi mora, svjetionika i prirode koja je često nepredvidiva.
Ocjene smo podijelile na sljedeći način: opći dojam 3.2, tema/ideja 3.3, stil pripovijedanja 3.5 i karakterizacija likova 3.3, što sveukupno iznosi 3.3.
Hvala vam što ste pročitale roman i raspravljale o njemu, čime smo na neki način odale poštovanje tim nesretnim ljudima i njihovim obiteljima. Pravi razlog nestanka Jamesa Ducata, Thomasa Marshalla i Williama MacArthura, te hladne prosinačke noći davne 1900. godine, vjerojatno se nikada neće saznati. Bila to slučajnost, nesreća ili namjera – to će ostati jedan od najmisterioznijih događaja u škotskoj pomorskoj povijesti.
“Zašto palimo šibicu. Zašto uopće gradimo svjetionike i bilo što drugo za što mislimo da može spasiti život. Nismo mi ti koji odlučuju, ali ne bismo bili ljudi kad ne bismo barem nastojali. Podići ćemo koliko god svjetionika možemo, dok smo ovdje. Neka sjaju i blistaju. Neka sjaju kad se spusti mrak.”