"Gore je tiho" Gerbranda Bakkera: interesantno štivo bez "lude" radnje

Iako u nešto manjem broju, ipak smo se okupile "uživo". Hvala vam na dolasku, a Jasenki, Danijeli i Nelki zahvaljujemo na poslanim osvrtima. Našoj dragoj Jasenki želimo brzi oporavak i da nam se pridruži u veljači!

"Gore je tiho" roman je prvijenac Nizozemca Gerbranda Bakkera (1962.), vrlo svestranog autora. Osim što je završio studij nizozemskog jezika i književnosti te je autor etimološkog rječnika nizozemskog jezika, sinkronizira filmove, zimi radi kao instruktor klizanja, a i diplomirani je vrtlar. Za sebe kaže da nije farmer i vrtlar koji je studirao književnost pa počeo pisati. Da bi postao piscem, on je krenuo obrnutim putem i svoj put ka književnosti pronašao kroz vrtlarstvo. U brojnim intervjuima navodi kako najbolju inspiraciju pronalazi prilikom grabljanja lišća ili uređenja povrtnjaka. Zvuk tvrde plastične četke i suhog lišća dovodi ga u meditativno stanje. Kaže da lišće sakupljeno na hrpe ponekad razbaca pa počinje iznova skupljati.

"Gore je tiho"u kritikama i osvrtima često je predstavljen kao "oda nizozemskom pejzažu, ravnici i beskrajnom nebu ponad nje".

Priča je to o obiteljskom životu na farmi, o blizancima Henku i Helmeru. Helmer je bio stariji, ali Henk je bio brži, poduzetniji. Bili su nerazdvojni sve dok Henk nije pronašao Riet i sve dok se automobil koji je Riet vozila nije survao u jezero. Na dan bratove smrti Helmer je po očevu nalogu napustio studij književnosti i na maloj obiteljskoj farmi počeo život “s glavom ispod krave”, život koji mu isprva nije bio namijenjen.
Trideset pet godina poslije, može li vratiti život koji je propustio? Helmer ostarjela oca premješta u sobu na gornjem katu, a klupko gorčine, strepnje i prijekora počinje se odmotavati kad ga u dom Van Wonderenovih još jednom donesu Riet i Henk, njezin osamnaestogodišnji sin… Ipak, Helmer ostvaruje svoj davni san odlaskom u Dansku. Konačno nalazi svoj mir, kakav-takav.

Nelka, koja je roman predložila za čitanje, i nakon ponovnog čitanja ističe same pohvale. Kako kaže, "odnosi među likovima opisani su tako vjerno i životno da se čitatelju ponekad zaista učini da je i on sam prisutan". Iako se u romanu gotovo ništa ne događa, upravo to "omogućuje da se osjeti tjeskoba, jednoličnost i beskrajna usamljenost koja sve prožima".

Danijela je roman pročitala sa znatiželjom. Iako prikazuje monoton i gotovo osamljenički život na nizozemskoj farmi, priča joj je bila jako zanimljiva. Ističe posebno mjesto koje u romanu imaju životinje. Jako je se dojmio "savez pogleda, a ne govora", poseban prešutni savez Hemlera s majkom te opis povezanosti braće kao dva dječaka s jednim tijelom.

I Tonku se posebno dojmila ljubav i povezanost blizanaca, odnosno tuga Helmera za bratom koja obilježava cijeli njegov život.

Jasenki je roman bio "interesantno štivo" iako nema neke "lude" radnje. Pomalo je očekivala "happy end" te joj je stoga na kraju "sve ostalo nekako nedorečeno, nezavršeno".

Marija smatra da je "knjiga napisana nježno, minimalistički i izbrušeno". Dopala joj se "siva vrana" koja postaje jedna od likova. Lijepo je prikazano i kako susjedi Teun i Ronald, djeca odrasla na selu, znaju sa životinjama. Sviđa joj se slika Helmerove samoće:

Dojmio je se i sam kraj, Helmerovo "oslobođenje":

Ipak, "knjiga je nije oduševila, nije joj ugodna, želi da ostane dalje od nje".

Za Edu je ovo bio "dobar roman", a "autor je majstor u opisima urbaniziranog sela, radnje koje nema". Sviđa joj se i što latentni homoseksualizam nije u prvom planu.

Jadranka F. je roman okarakterizirala kao "vrlo životan, žalostan kao i svaki život koji ima propuštene prilike". Hvali autorovu sposobnost da čitatelju prenese osjećaje i raspoloženje likova, atmosferu uopće.

Za Slavicu J. roman je "nabijen nedorečenošću" - nedorečenost u odnosu Helmera i oca te samog Helmerova života. Ističe opise prirode u funkciji opisa nutrine glavnih likova (zima, vlaga, hladnoća, vrana).

Jadranka M. također ističe da je puno toga nedorečeno - naznake homoseksualizma u odnosu s bratom, s Henkom i mljekarom; sam lik nadničara Jaapa (neobrazovan, ima puno knjiga...) te se pita zašto Helmer želi otići baš u Dansku. Opisi su često nepotrebno detaljni, kao npr. Helmerovo premještanje namještaja po kući. Knjiga joj "uopće nije sjela".

I za mene (Milena) ovo je pomalo "čudna knjiga", usporena priča bez priče, s puno ponavljanja, pogotovo ispočetka. Ipak, i nakon nekog vremena od čitanja, ostavlja dojam specifične atmosfere. Ističem doprinos prevoditelja riječju "dočitnica" za "bookmarker".

Kao i na većini naših rasprava, i roman "Gore je tiho" podijelio je naša mišljenja. Sve pohvale koje je dobio, a ima ih, više se odnose na "školske" književne vrijednosti - jednostavan stil, istančan jezik, dojmljive opise života s prirodom, istančan humor, a manje su to spontane pohvale "iz srca" te preporuka za čitanje.

Stoga smo i same ostale pomalo iznenađene što je roman "Gore je tiho" dobio srednju ocjenu vrlo dobar (4,0).

Naš sljedeći susret je 23. 2. 2021. kada raspravljamo o romanu "Povijest jedne čudesne ljubavi" švedskog autora Carl-Johana Vallgrena.

Za čitanje u ožujku 2021. s police "siročića" (da se podsjetimo, to su nepravedno zapostavljena djela koja se gotovo i ne čitaju) prijedloge je izabrala naša knjižničarka Jadranka.

Sa pet glasova izabrale smo roman "Lutka: portret majke" albanskog autora Ismaila Kadarea.

Ostali prijedlozi bili su:

- Chloe Aridjis: "Knjiga oblaka" (3 glasa)

- Anne Tyler: "Nekoć kad smo bili odrasli" (3 glasa)

- Eric Faye: "Nagasaki" (3 glasa)

- Cecile Oumhani: "Korijeni mandarine" (4 glasa)

Pored navedenih, iako zbog malog broja primjeraka nisu predloženi, preporuke za čitanje imaju i sljedeći "siročići":

- Joanna Bator: "Pješčana gora"

- Holly Payne: "Djevičanski čvor"

- Heike Geissler: "Rosa".