„Kao voda za čokoladu" Laure Esquivel: bajkovita priča koja je podijelila, a onda zbližila Slovarice

Meksički bestseller preveden na dvadesetak jezika osvojio je svijet. Osvojio je i Slovarice, no na vrlo neobičan način. Prvi dojmovi, naime, bili su prilično daleko od očekivanog. 

Marina je poželjela ostaviti knjigu nepročitanu, ali je, naravno, izvršila svoju ”dužnost” prema Slovaricama, jer bez čitanja nema kvalitetne rasprave. Primijetila je i kako autorica, ne pretjerano vješto, oponaša slavnoga Markeza i njegovih Sto godina samoće. Dijana je svoje neoduševljenje objasnila iritacijom koju u njoj izaziva glavni lik, Tita, koja je slaba i ne suprotstavlja se majci, “selu i običajima”, a onda još ne prepoznaje svoju prigodu za bolji život koja joj se nudi kroz Johnovu prosidbu. Slično je razmišljala i Olga kojoj su se, pak, dopali recepti. Naša draga administratorica Tamara i moja malenkost doživjele smo ovaj roman kao pomalo bajkovitu priču koja se, ako se ne zamaraš logikom objektivne realnosti, vrlo ugodno čita i zabavna je. 
No bez obzira na količinu zabave prigodom čitanja i osobni doživljaj, sve smo “navijale” za to da glavna junakinja Tita prihvati Johnovu prosidbu i time zasluženo pobjegne od obiteljske situacije koja ju je psihički slomila. Jedva se oporavila uz Johnovu nesebičnu pomoć i, kako se ispostavilo, iskrenu i pravu ljubav. Tita je, naime, najmlađa kći u obitelji De la Garza i kao takva, prema tradiciji, treba ostati neudata kako bi se brinula o majci kada ova ostari. Kad se Tita i Pedro strastveno zaljube, a njena majka odbije Pedrovu prošnju, Pedro se ženi Titinom sestrom Rosaurom i dolazi živjeti na suprugino (i Titino) obiteljsko imanje. Tako je ostao blizu svojoj voljenoj, a njihova zabranjena ljubav ne samo da ne prolazi već postaje sve strastvenija. Osujećena u svemu drugome, a pod strogom paskom mame Elene, Tita kao kuharica koja priprema jelo za cijelu obitelj sve svoje emocije unosi u kuhanje. A one su toliko jake da ih osjećaju i svi koji kušaju njene specijalitete pripremljene prema receptima iz stare obiteljske kuharice. Suze koje su kapnule u jelo izazivaju tugu i bolest u sestrinim svatovima, probuđena seksualnost koja buja usprkos svim preprekama dovest će do zanimljivog tumačenja odlaska od kuće treće sestre… 
Kada Pedro i Rosaura dobiju dijete, kasnije i drugo, a nesuđeni ljubavnici to ipak postaju, strasti će uzavrijeti kao voda za čokoladu koja, prema receptu, ključa tri puta… Različite želje i interesi, prava i karakteri, sukob formalnog i osobnog, dovest će do niza događaja koji postaju prava mala obiteljska saga. A ova je saga sagledana, ispripovjedana iz neobičnog kuta. Faktografija je gotovo zanemarena, emocije dominiraju do te mjere da postaju nadnaravne, događaji koje je trebalo sakriti od pogleda drugih ljudi dobili su vrlo neobična i bajkovita objašnjenja, duhovi umrlih osoba imaju aktivnu ulogu, nemoguće postaje moguće i tako se stvara poseban spleen kojim roman šarmantno odiše, ali ponekad je i pomalo naporan. U jednom trenutku čitatelj će napredujući kroz sadržaj morati odlučiti prihvaća li napisano bez puno promišljanja ili će se nasmiješiti, primjerice, na situaciju kada Titinim dojkama kao nerotkinji od silne ljubavi za sestrino i Pedrovo dijete poteče pravo mlijeko… i malo se zapitati što se tu doista dogodilo. Kako god bilo, cijela je pripovijest, zajedno s receptima za jela, do najmlađe članice obitelji očito stigla prepričavana usmenim putem, vjerojatno od više ljudi koji su je prenijeli onako kako su čuli, a onda je, tipično za usmenu predaju, ponešto dodano prema osobnim uvjerenjima i osobnom viđenju svijeta samog pripovjedača. 
No, Slovarice je u razgovoru o romanu posebice zaintrigirala pozicija žene koja se vrlo lijepo da iščitati djelomice upravo zbog pretjerivanja i bajkovitih elemenata. Mama Elena prezentirana je kao izuzetno jaka i čvrsta žena koja, kako sama kaže, ne treba muškarca da bi vodila imanje i podizala svoje kćeri. Ona ne propituje svoju poziciju, ali ni poziciju žene općenito. Dapače, nemilosrdna je prema kćeri kad zahtijeva poštovanje tradicije bez obzira na ljubav koja se dogodila. Sestra Rosaura zanemaruje Titine emocije i uzima ono što je ponuđeno iako joj Pedro emotivno ne pripada. U nastavku priče ona ne razumijevajući snagu emocija zahtijeva svoja prava i postaje tragičan lik. Sama Tita koja duboko osjeća i ljubav i nepravdu, nema snage za otvorenu pobunu, prihvaća formu i pravila, ali ipak želi realizirati svoju ljubav. Kad joj John ponudi izlaz, ona ga prepoznaje, ali zapravo je prekasno. Mireći se sa svojom vlastitom pričom, Tita nije sebična i potrudit će se da njezine nasljednice dobiju svoje pravo na ljubav. 
Sve su ovo samo kratke naznake razgovora koji se to poslijepodne vodio na susretu Slovarica u knjižnici, a onda se nastavio, u punom sastavu, u obližnjem kafiću. Razgovor je, naime, vodio sve dalje do osobnih iskustava, do rasprave o poziciji žene u suvremenom društvu, do nekih vrlo osobnih sjećanja ispričanih iskreno i s punim povjerenjem. Upravo zato smatram, i vjerujem da će se sve Slovarice složiti, da je ovaj kratki roman zaslužio dobru ocjenu jer je, uz sve subjektivne zamjerke, potaknuo izvrsnu komunikaciju koja nas je dodatno zbližila. A to i jest odlika kvalitetnog djela jer uz samo čitanje treba čuti i odjeke u sebi, ono pobuđeno i prepoznato. Pa kad se to još tako ugodno podijeli, književni klub dobiva svoj puni smisao.