"Kratka povijest traktora na ukrajinskom" Marine Lewycke: aktualne teme i gorki humor

Tražeći novi naslov za naš klub vodila sam se pokušajem odmaka od teških tema, najviše rata i logora. Moram priznati da mi je pažnju ovaj put privukao naslov, posebno jer je potraga bila u trenutku kad se održavao Eurosong. "Kratka povijest traktora na ukrajinskom" Marine Lewycke opisan svuda kao humorističan roman, činio se obećavajućim. I tako je mama izabrala traktora.

Okupio nas se na susretu zavidan broj (što me kao voditeljicu posebno veseli) s obzirom da smo na početku srpnja, a sve smo dodatno začinile kolačem od višanja (iako bi primjerenije bile "toshiba jabuke" ako ćemo se referirati na roman). Mala zakuska pred ljetnu pauzu.

Kao i uvijek do sada, dojmovi su različiti. Od potpune antipatije prema apsolutno svim likovima u romanu preko podijeljenih simpatija za samo neke od njih do shvaćanja romana kao namjerno pretjerivanje, skoro karikaturu. Tema se može jednostavno sažeti u sljedeće: osamdesetčetverogodišnji ukrajinski inženjer, udovac Nikolaj ženi tridesetšestogodišnju sunarodnjakinju, "sponzorušu" Valentinu zbog vize i bolje budućnosti za nju i njezinog sina (ili zbog njezinog bujnog poprsja?) dok njegove odrasle kćeri pokušavaju to spriječiti. I usput piše kratku povijest traktora na materinjem jeziku.

Ipak, kako su članice kluba uočile, izvrsno nadopunjavajući jedna drugu, u roman je autorica uključila mnoge druge teme na trenutke se izrugujući (što joj kao Ukrajinki koja to čini Ukrajincima daje legitimitet) pa se tako dotiče brige o starijim osobama, odnosa između Rusije i Ukrajine (koji seže duboko u prošlost, a aktualan je više nego ikad), britanske birokracije, malograđanštine u svim njezinim oblicima i možda najzanimljivije od svega, useljeništva i deportacije (što je opet vrlo aktualno).

Koliko prošlost utječe i obilježava život jedne osobe? Posebno ako je osoba prisiljena ili se odluči na potragu za boljim životom u nekoj drugoj, sređenijoj zemlji? Gdje su granice u postizanju zamišljenog cilja? Pitanja su to o kojima su Najbolje godine raspravljale ovaj put toliko opušteno da ih je voditeljica (hm...) morala u jednom trenutku upozoravati i stišavati. Kako dobar osjećaj! Postale smo pravi čitateljski klub!

Iako ovaj roman nije nikakvo remek djelo, iako mu je humor gorak i nema ga onoliko koliko najavljuje naslovnica, bio je ipak vrlo dobar odabir za naš srpanjski susret. U skladu s tim mogu dodati još samo jedno. ŠČ!

U rujnu konačno plovimo preko bare i čitamo prvog američkog autora...