„Mater Dolorosa” netipični krimić koji otvara mnoga moralna pitanja

Roman Mater Dolorosa još jedan je biser nagrađivanog novinara i književnika Jurice Pavičića. Nominiran je za nagradu T-Portala i nagradu Gjalski. Preveden je na francuski i njemački jezik. 

Svrstavaju ga u kriminalistički žanr ali roman Mater Dolorosa i nije njegov tipični predstavnik. Iako počinje klasičnim zapletom, pronalaskom leša, autor nam ubrzo otkriva ubojicu, tako da se čitatelj ne bavi zagonetkom počinitelja. Misterij ovog krimića nije uobičajeno pitanje „tko je to učinio” već „što će učiniti ljudi koji znaju tko je to učinio”. Strukturiran je u šezdeset i pet poglavlja koji prate radnju kroz viđenje policijskog inspektora, te članova obitelji koji sumnjaju da je počinitelj njihov sin, odnosno brat. Dok pratimo nastojanje policije da privede ubojicu, autor otvara mnoga obiteljska i društvena, ekonomska, moralna, psihosocijalna pitanja. Roman je svojevrsni dalmatinski noir, crnilo koje, nažalost, odgovara istini i aktualnoj hrvatskoj stvarnosti. 

U ranu jesen 2022. Split polako ispraća posljednje turiste pripremajući se za zimsku hibernaciju. Mlada Ines Runjić sprema se za nedjeljnu smjenu na recepciji hotela u centru grada. Njezina majka Katja obavlja kućanske poslove uznemirena zbog susjeda koji u zajedničkom prostoru svih stanara uređuje vlastiti apartman. Sin Mario gubi još jedan dan igrajući igrice na mobitelu. Policajac Zvone Carev žuri pak u napuštenu tvornicu zbog vijesti o pronađenom tijelu. Ubrzo se doznaje da je riječ o tijelu sedamnaestogodišnje Viktorije Zebe, kćeri jedinici iz ugledne obitelji. I dok policija užurbano pokušava privesti počinitelja, sudbine dotad međusobno nepoznatih ljudi zauvijek se isprepliću…

Većina nas je s odobravanjem govorila o romanu, dala mu visoke ocjene.

I mi smo si postavile pitanja koje se stalno provlače u pozadini događanja: Što smo sve spremni oprostiti nekome koga volimo? I do kuda smo spremni ići kako bismo tom nekome pomogli i zaštitili ga? I kako bismo živjeli dalje, znajući da bi ono što je učinio možda mogao i ponoviti? Kako Aleksandra komentira „Ne dao Bog nikome!”.
Za Sandru su likovi odlično oslikani. Majka Katja koja se moli Majci žalosnoj (Mater Dolorosa) prava je „Mater”, ono što ta riječ predstavlja u patrijarhalnoj sredini. Nedostaje joj poglavlje o Mariju. Ističe citat o bogatima:
Ništa im sad ne pomaže. Ovo je točka na kojoj im ne pomaže ni jedna veza, mito ili poznanstvo svijeta. Mogli su biti najpametniji, najstručniji, najcjenjeniji, najimućniji; ali sad su i oni pred bijelim strašnim zidom. Sad su i oni udarili u taj zid, zid u koji svatko može udariti, bilo gdje i kad, bez priziva, prigovora i prava na žalbu.
Eda pak smatra da Mario ne zaslužuje poglavlje. Ističe kako je tema romana teška za svaku majku. Kako kaže „imati vlastito delinkventno dijete najteža je stvar”.
Gordana autora prati više kao novinara. Ovo je prvi njegov roman koji je čitala. Smatra da je to prvenstveno roman o hrvatskom društvu, svakodnevici oslikanoj kroz svakog od likova punih licemjerja. Smatra da je Mario „reduciran kao osoba, na nivou amebe”.
Lidiji majka Katja „ide na živce”, najviše zbog „sraza koji radi između dvoje djece”. Zamjera joj odnos prema kćeri.
Guja u njedrima, pomisli Ines. To sam ja za nju: guja u njedrima.
Jadranka F. hvali autora jer „dobro ocrtava odnose, situacije iz društva, atmosferu” ali „nekad kao da se malo pogubi”. Motiv apartmana joj je ostao nedorečen, ribolov Zvone s ocem „bez smisla”, kuhanje nepotrebno detaljno. I kaže, „nešto mi u stilu fali”.
Tatjana Lj.M. još je kritičnija. I kaže, „Knjiga mi je bila naporna, hladna, kao da je pisana po kazni. Nisam vidjela zašto bih ju trebala čitati.” Hvala joj na iskrenosti i poslanom osvrtu. 
Slavici Z. autor je „otkriće”. Likovi su fantastično opisani. Ističe Mater, „veliku vjernicu a toliko nemoralnu” i zaključuje „te koje ližu oltare su 'prave'”.
I Romini je autor pravo „otkriće”. Odnos Zvone s ocem njoj je baš zanimljiv. Posebno je se dojmio nostalgični opis splitskog kvarta:
...Ako sedamdesetih vrli urbanisti nisu mogli zamisliti da će svaki komunistički čovjek imati limeno prometalo, budućnost ih je iznevjerila. Sad svi imaju auto, a ti auti leže uokolo poput invazivnih parazita, poput metalnog bršljana koji guši i guta ulice, trgove, tratine i pješačke staze. Baby-booma odavno nema, djece je malo preostalo, a ta koja su preostala istisnuta su poput ugrožene vrste na preostala staništa uz pokoju klupu i kontejner za smeće...
Jasenki se dopala autorova zbirka „Brod u dvorištu” pa je nastavila s čitanjem i ostalih naslova. Ističe odlično oslikane likove ali „Mario joj ipak malo fali”, kako je uopće došlo do zločina i što su uzroci tog strašnog čina. Po njoj, Ines je najveća žrtva, Mater izrazito negativna, policajac Zvone je super. Ipak, čitajući roman, kako kaže „nešto me nije taklo, ostala sam praznjikava”.
Jadranki C. ovo je bio prvi susret s autorom. Inače ne voli krimiće ali odmah je uvidjela da je ovo „krimić samo u podlozi”. Slaže se s izjavom samog autora da je Ines glavni lik jer „jedina ima dileme”. Motiv ribarenja Zvone i oca smatra potrebnim kako bi pokazao njihov odnos prema ubijanju – „otac je bio u ratu, ubijao dok Zvone ne može ubiti ni lignju a kamoli čovjeka, pa ni ubojicu Marija”.
Meni (Milena) roman je odličan, počevši od same radnje, atmosfere, likova, motivacije... Autor spretno plete radnju, dijalozi su odlični, vuče na čitanje, psihološki portreti likova su uvjerljivi, posebno njihova patrijarhalna nota.
U svemu ga je slijedila, sve je prošla za njega, vukla se kroz muku, patnju i osudu- ali ostala je s njim. Materama su sinovi vazda neka muka.

Psihoza straha majke i kćeri, njihove krivnje i očaja čini ovaj roman drugačijim. Posebno mi se dopao jednostavan, pitak stil s blagom dozom cinizma. I nezaobilazno, i ja sam se zapitala što bih učinila da se radi o nekom mom? Ne znam odgovor i nadam se da ga neću morati tražiti.

U skladu s dojmovima, roman smo ocijenili ocjenom odličan ( 4,8 ).