Stoner – izvanredan roman o običnom profesoru, čovjeku

Roman Stoner prvi puta je objavljen 1965. godine. Ostao je nezapažen gotovo pola stoljeća. Ponovno je izdan 2005. godine i tada je doživio same hvalospjeve. Nakon prijevoda Anne Gavalda na francuski početkom 2011. godine postao je bestseler u Francuskoj. Ubrzo postaje rado čitan i diljem Europe i svijeta.

Čitateljski klub: ČkkČ

Odabrano djelo: „Stoner”

Autor: John Williams

Susret: 28. siječnja 2025.

Na prvi pogled, roman se ne bavi baš ničim posebnim, opisuje životni put profesora engleske književnosti Williama Stonera na malom sveučilištu u Missouriju. Njegov život je pravocrtan, bez uspona i padova, gotovo dosadan, s tek nekoliko prijelomnih događaja. Priča je to o akademskom životu, profesorskom radu i inatu, stalnom sukobu s kolegom profesorom zbog preporučenog, ali lijenog studenta, priča o dugogodišnjem prijateljstvu i poštovanju te ishitrenom, nesretnom braku. Naslovni lik William Stoner, suzdržani profesor engleske književnosti porijeklom je sa sela što ga uvelike određuje. Odrastanje u teškim uvjetima ovisnosti o zemlji i hirovitoj prirodi gdje nema mjesta očajavanju, stvara obrazac kojim će se nastaviti odnositi prema događajima u daljnjem životu. 

Tridesete su godine prošlog stoljeća. Mladi Stoner dolazi u grad studirati agronomiju. Ubrzo, magija jednog Shakespeareovog soneta sve mijenja. Diplomira englesku književnost. Za razliku od najboljih prijatelja Gordona Fincha i Davida Mastera ne odlazi na europsku bojišnicu već postaje predavač na istom sveučilištu. Ubrzo upoznaje krhku Edith. Zaljubljuje se jer u njoj nalazi svoj unutarnji ideal ljepote. Žene se a da se zapravo nisu ni upoznali. Već nakon nekoliko tjedana braka, Stoner shvaća da ona želi čovjeka koji on ne može ili možda niti ne želi biti. Imaju kći Grace o kojoj se najviše brine otac. Tek u 43.godini Stoner upoznaje ljubav s kolegicom Katharinom ... Život ide dalje ali kao da ide mimo njega...Strast prema književnosti postaje mu jedini alat i jedina obrana i utočište od životnih lomova. Autorov način pripovijedanja Stonera čini „pravim“ anti/junakom, životnim, poput mnogih običnih sveučilišnih profesora.

Današnja rasprava bila je jedna od najsadržajnijih, najzanimljivijih od svih dosadašnjih, a nije ih bilo malo, ukupno čak 77 ( ! ). 
Roman „Stoner” svima se dopao. Složili smo se da je autorov stil majstorski – pune, izražajne rečenice, svaka riječ na pravom mjestu, svega ni premalo ni previše. Ono što je raspravu učinilo iznimnom bila su različita mišljenja o autorovoj kreaciji glavnog lika, samog Williama Stonera. Kao iskusni čitatelji svjesni smo činjenice da to što nam se sadržaj ili lik više ili manje sviđaju isto tako utječe i na ukupni dojam o pročitanom djelu. Ponekad se vrlo teško distancirati i „objektivno” sagledati samo autorovo umijeće. Tako smo se i mi „podijelili” – nekima od nas Stoner se nije dopao, dapače, puno smo mu toga zamjerali dok su drugi imali više razumijevanja za njegove slabosti, čak su zapazili i neke njegove kvalitete.

Hvala Jadranki M. na poslanom osvrtu. „Stoner” joj je jedan od najboljih romana općenito, „pravo savršenstvo u stilu pisanja a i temi”. Stoner kao lik joj se i sviđa i ljuti je, posebno po pitanju kćeri. Ističe njegove riječi na oproštajnoj večeri:
„Želim vam svima zahvaliti što ste mi dozvolili da podučavam.”
Jadranka C. ističe da je knjiga „jako lijepo napisana” ali Stoneru zamjera manjak emocija, otuđenje od roditelja i supruge, te što je „sav u besmislenosti”. Sviđa joj se autorov pregled američkih prilika s prve polovice prošlog stoljeća.
Za Alena je štivo bilo „pitko”, Stoner realistično prikazan, kao i život na sveučilištu. Ističe govor Stonerova profesora književnosti, Archera Sloanea: „Ne smijete zaboraviti što ste i što želite postati, kao ni važnost onoga što radite. Postoje ratovi i porazi i pobjede ljudske rase koji nisu vojne prirode i koje se ne bilježe u povijesnim analima. Sjetite se toga dok pokušavate odlučiti što učiniti.“ 
Jasenka zbog naslovnice „kao glave mrtvog čovjeka” nikada ne bi posegnula za romanom. S glavnim likom se nije mogla poistovjetiti a to joj je jako bitno kod čitanja. Čudan joj je njegov odnos prema poslu, ženi, kćeri. Kroz cijeli život prolazi kao „list na vjetru”. Za razliku od lika, roman joj se jako dopao, „ima divna mjesta koja je više puta čitala”.
Gordana kaže da je „pogriješila” jer je najprije pročitala kritike romana i isprva joj nije bilo jasno zašto se svima sviđa. I zaključuje, upravo zato jer je „običan u fazama života u kojima se svi možemo prepoznati”. Ističe upečatljiv kraj romana – opis bolesti i kraja Stonerovog života.
Tatjanu Lj. M. knjiga je „jako uvukla”. Stonerovo ponašanje joj je bilo logično, „kako drugačije nego tako”. Ističe „dojmljivu ljubavnu epizodu” – ljubav i mudar razlaz s Katharinom.
Jadranka F. je knjigu čitala po drugi put i „opet ju je pogodila”. Po njoj, „Stoner je u suštini dobar, i prema ženi, jer treba imati veliku snagu za takav život”. Ističe jako dobar prijevod.
Slavici J. knjiga je posebna. Za nju je Stoner „dijete zemlje, naučio je trpjeti, od čega potječe i njegova inercija”. Ostao joj je dojam „njegov život je život svih nas”.
Danijela je pročitala 150 stranica knjige i slušajući ostale, još se pita po čemu je tako dobra. Valjda i zbog toga što, iako tek na polovici romana, Stonera već doživljava kao „svevremenski lik”, ničim vezan za 1930.-te godine. I zato je poseban.
Rominu lik Stonera, istovremeno, koliko je živcira, „kao Dudek”, toliko je i fascinira. Ističe autorov savršen izbor riječi za pojedino stanje, emociju, npr. „glas postaje nježan i nezaštićen”. 
Eda ističe Stonerov moral – „ako se upusti u borbu svjestan je da će povrijediti druge, te zato bira ne činiti”. Autorov stil je „bonbon”.
Lidija za lik Stonera kaže da „njega nema a tu je”. Prihvaća sve bez konflikta, suprugu Edith prati u svim njenim fazama, a ona „kao da je odlučila da sreća nije za nju”. Ističe Stonerovu ljubav prema kćeri. Romanu daje „ocjenu 5 kad ne more 6”!
Za Sandru Stoner je „sanjar, sam u svom svijetu, pun strasti za književnošću, slabić, emocionalni invalid”. Ne bi se nikada s njim družila. Nadala se da će ostati s Katharinom te joj je „kraj bio razočaravajući”. Ipak, ističe „ljepotu i savršenstvo autorovog stila, odličnu karakterizaciju likova”. Posebno joj se dopao Finch.
Ja ( Milena ) sam roman čitala po drugi put i jednako sam oduševljena. Za mene je to književnost u punom smislu riječi, majstorski ispripovijedana predivna, tužna, neizmjerno uvjerljiva priča o jednome ljudskom životu. 
Jako me se dojmio odnos oca prema Stoneru: „Ako misliš da trebaš ostati tu i proučavati te tvoje knjige, onda to i trebaš napraviti. Tvoja mama i ja ćemo se snaći.” Iako priprosti, neobrazovani ljudi Stonerovi roditelji vode se zdravom, prirodnom logikom nesebično podržavajući sina u njegovom izboru studija. Kraj romana posebno me se dojmio. Stapanje Stonera s vlastitim doprinosom i predanim, strastvenim radom, prikazano je simbolično kada umire listajući „svoje“ stranice.
„Otvorio je knjigu; tim je činom ona prestala biti njegova. Pustio je prste da je prolistaju i osjetio trnce, kao da su stranice žive. Trnci su mu prostrujali prstima i nastavili putovati kroz kožu i kosti; bio ih je potpuno svjestan i čekao je da ga cijeloga prožmu, sve dok ga stara uzbuđenost nalik stravi nije prikovala uz mjesto na kojem je ležao. Sunčeva svjetlost, prodirući kroz prozor, obasjala je stranicu, tako da nije vidio što na njoj piše. Prsti su se opustili, a knjiga koju su dotad držali skliznula je prvo polako, a potom brzo po ukočenomu tijelu te pala u tišinu sobe.”

U skladu s dojmovima, roman smo ocijenili ocjenom odličan ( 4,7 ).
Vjerojatno ovim osvrtom nisam uspjela obuhvatiti sve rečeno. Naša razmjena dojmova, argumentiranih stavova i mišljenja, bura emocija trajala je gotovo dva sata. To govori samo za sebe. Samo izuzetna književna ostvarenja mogu kod čitatelja izazvati tako bogate reakcije. Kao takav, roman „Stoner” zasigurno je jedno od vrjednijih djela suvremene američke i svjetske književnosti.