Premještanje snova otvara nam oči za „nevidljivo”

„Premještanje snova”  sedmi je roman Mihaele Gašpar ( Fraktura, 2023.). Priča je to o tri žene, Gabrijeli, Anastaziji, Katarini, tri supruge, tri traumatična života ispunjena nasiljem, zlostavljanjem, udarcima, iščupanim pramenovima... 

Katarina radi u vešeraju. Sa sinom Davidom živi u kući pokojne tete, ima sjekiricu ispod kreveta kako bi se obranila od muža zlostavljača. Kao malu tukao ju je otac. Gabrijela je učiteljica. Živi s mužem Davorom u „umjetnom” životu, ima traume iz djetinjstva – djed ju je seksualno zlostavljao, mašta da je spomenik-kraljica s betonskom haljinom koju nitko ne može podignuti. Anastazija je kućanica, cijeli život sluškinja svome mužu zlostavljaču. On umire ali za nju je prekasno. Želi zaboraviti sve što je proživjela, nosi muževljevu odjeću, prestaje biti žena, čeka smrt. Svaka od njih pripovijeda svoju priču dok im se u jednome trenutku životi ne isprepletu. 

Mihaela Gašpar daje glas onima koje šute srameći se svog života, vrlo često bez razumijevanja društva, prijatelja, pa i obitelji. Zarobljene su u strahu od svojih najbližih koji bi ih trebali razumjeti, podržavati, voljeti, a koji su ih izdali. U okrilju svog doma, tamo gdje bi trebale biti najsigurnije, svaka od njih najviše pati. Svoje snove moraju premjestiti na neko drugo mjesto, u neko drugo vrijeme...
Odavno nismo na susret kluba došli s gotovo istim dojmovima. Svi smo se složili da roman realistično i sugestivno obrađuje izrazito teške teme ali autoričin poetični, metaforični stil pun dojmljivih, izražajnih opisa čini ih „podnošljivim” za čitanje. 

Teške sudbine protagonistica romana potaknule su nas na raspravu kojoj od njih je bilo najteže, koja je najtragičniji lik. Da li je to Katarina u vječitom strahu od sada već bivšeg supruga, u stalnoj brizi za sina Davida? Ili je to Anastazija koja zbog cjeloživotnog muževljevog zlostavljanja više niti ne želi biti žena, koja jedva čeka smrt? Ili pak Gabrijela zlostavljana od vlastitog djeda koji je „usmrtio njeno djetinjstvo” i za cijeli život pokopao ženu u njoj? 

„Primam te u gnijezdo svoje besanice i tu se možeš sklupčati, kao što si se gnijezdio u mojim djetinjim strahovima...Nitko nam neće trebati, nikoga više nećemo primiti k sebi. Kamo god budem išla nosit ću te sa sobom....”  ( Gabrijela, 115.str. )
Samo od sebe nametnulo nam se pitanje da li se i koliko žrtve nasilja uopće mogu oporaviti da bi bile sposobne za kakav-takav normalan život. 
Možda je Anastaza najtragičnija? Ona više nema priliku za bolji život dok Gabrijela i Katarina ipak imaju pred sobom još puno godina.

Dotakle smo se i vrlo čestog neshvaćanja žrtve nasilja od najbliže okoline. Posebno boli kada  je to od strane rođenih majki.
"Mama, on me tuče i bojim se da me jednom ne unakazi...
Pa kad ne slušaš kćeri! Učila sam te da poštuješ muža, da mu budeš potpora, a ti po svom!”
Što si mislila, da je imati muža lako? Brus! Eto ti ga! Da si malo pametnija, naučila bi kako s njim. Ništa mu ne fali, ali ti si svojeglava i nerazumna, namjerno provociraš!
Treba se znati povinuti, kao šiba, do zemlje ako treba. Žena si, nema ti druge." (Katarina u razgovoru s mamom, 184.str. ) 
Ili već uobičajene reakcije policije, kao da postoji opravdanje za nasilje!?
„Znači, niste ga isprovocirali?
 Znači, niste ga izazvali?
 Znači, sigurni ste da ničime niste izazvali njegov napad?” ( 73.str. )

Osvrnuli smo se i na strukturu romana – paralelne priče glavnih protagonistica, ispreplitanje njihova sadašnjeg života s događajima iz prošlosti većinu nas je isprva donekle zbunjivalo ali vrlo brzo smo „zajahale val” priče.
Sandra nije imala problema s čitanjem „nelinelarne” radnje. Lakše je čitala tešku tematiku romana jer „sve ružno autorica je stavila u celofan”, obavila predivnim poetičnim stilom. Ističe važnost likova malog Davida i Gabrijelinog supruga Davora kao kolateralnih žrtava obiteljskog nasilja. Dopali su joj se i romani „O čajnicima i ženama” i „Velika stvar”.
Lidiji je knjiga bila „stilom teška”. Sve su rečenice „napudrane” pa se ponekad pogubila u tekstu. Posebno joj je potresno Anastazijino opisivanje sebe:
„Počešljala sam se, obukla čistu košulju od flanela i nanijela debeli sloj vazelina na lice jer u posljednje se vrijeme moja koža peruta i otpada u malim ljuskicama. Ponekad me moje lice podsjeća na lice guštera. Navečer, kad na moje upale i suhe obraze padne svjetlost žarulje, čini mi se da se pretvaram u kornjaču. Nos mi se posve povio i smanjio, a usne su izblijedjele. Lice mi se polako briše. Sve se manje prepoznajem. Nisam naročito tužna zbog toga. Uzbudljivo je pratiti kako nestajem. Hlapim. Pretvaram se u nevidljivo.” ( 128.str. )
Od svih autoričinih naslova najdraža joj je „Mitohondrijska Eva”.
Alen se s nasiljem u literaturi već susretao čitajući krimiće stranih autora. Ali, ovo je nešto drugo, kaže „pogodilo me”. 
Tatjana T. osim pohvale za stil pisanja i roman općenito, napominje kako ju je pomalo zbunjivala „šetnja” među likovima.
Gordani je knjiga „i strašna i divna, strašna po svojoj temi dok ju stil čini krasnom”. Očita je  autoričina angažiranost u borbi za žene.
Romina je oduševljena knjigom  Kako kaže „jednako je pitka i jednako gusta”. Ističe dobro dočarane i sporedne likove Moke, Coco, Katarininog muža. Hvali ideju „premještanja snova” kao naslov.
I Danijela hvali odlično izabran naslov romana i motiv plahe srne na naslovnici. Iznova se pita „Da li je to moguće, ima li granica nasilju?”. Ovakvo štivo uvijek i ponovno izaziva kod nje ljutnju. Prisjeća se Kolareve „Breze” i autobiografskog romana „Kamen na cesti” M.J.Zagorke, davno pročitanih ali na žalost, još uvijek aktualnih.
Jadranka F. je roman teško čitala upravo zbog neobično bogatog stila. Ipak, ističe sugestivnost teksta, toliko da se „uživiš u prostor, mirise, atmosferu”. 
I Jasenka hvali autoričine rečenice „pune ljepote da ih moraš i tri puta pročitati”.  Najveća žrtva za nju je mali David jer kao dijete nije u mogućnosti boriti se za sebe. Nakon što je pročitala i druga autoričina djela ( „Spori odron”, „O čajnicima i ženama” ) pita se „Zašto lijepa, mlada žena piše o tako teškim temama? Zašto nema barem malo svjetla na kraju tunela?”
Na ta i mnoga druga pitanja nadamo se da ćemo dobiti odgovore na skorom susretu s autoricom. Žao nam je što je dogovoreno književno druženje spletom okolnosti moralo biti otkazano.
Jadranki C. je roman fantastičan. Ističe nesolidarnost žene prema ženi i općenito, sklonost da sudimo o drugome a ne znamo svu istinu ( Anastazija o Gabrijeli, Katarini ). Slušajući komentare prisutnih o drugim autoričinim djelima, kaže „neću više, preteško mi je to čitati”.   
Eda je mišljenja da se autorica vjerojatno bazirala na stvarnim sudbinama žena jer „nije mogla sve to izmisliti”. Dojmio je se njen „tih i fin način borbe za žensku stranu”.
Meni ( Milena ) općenito, što više čitam, sve mi je važniji stil, gotovo više od same teme, sadržaja. Pročitala sam sve autoričine romane. I „Premještanje snova” sam čitala polako, uživala u svakoj rečenici. Nisam ljubitelj dugih, kićenih rečenica, ali ove su mi baš taman. Posebno me se dojmio Anastazijin „dnevnik zlostavljanja” ( 203.-209.str. ), potresno svjedočenje o svemu što je doživjela. Autorica ga je ispisala skroz drugačijim stilom, jednostavnim, minimalističkim, iznoseći gole činjenice. Zbog tog kontrasta dnevnik postaje još jači, sugestivniji. Dopada mi se i optimističan kraj, iskrice boljeg života, makar samo za Katarinu i Gabrijelu.
„Nove žene. Upravo rođene. Zaglađene. Gustih kosa. Lijepih ruku. Žene tvrdih snova iz kojih se jedva budimo, otečenih kapaka i rumene u licu. Čistih misli. Oslobođene straha. U nama će se prestati namatati virovi sramote. Mirisat ćemo nepoznato.” ( 222.str. )
U skladu s dojmovima, roman „Premještanje snova” ocijenile smo ocjenom odličan ( 4,5 ).

I da zaokružim osvrt na naše druženje s preporukom za čitanje ovog izuzetnog književnog djela. Neka ga čitaju vaše mame, kćeri, prijateljice, susjede, vaši muževi, sinovi, kolege s posla... jer „Premještanje snova” potiče nas da ne zatvaramo oči, da ne okrećemo glavu od „nevidljivog” svijeta oko nas jer jedini je koji imamo i moramo nastojati učiniti ga boljim.