„Unterstadt” - poziv da ne zaboravimo strahote koje je čovjek sposoban počiniti

„Unterstadt” (2009.) na vjerodostojan način prikazuje životne nedaće njemačke nacionalne manjine u osječkom Donjem gradu tijekom 20. stoljeća. Radnja se proteže od bivše Austro-Ugarske Monarhije pa sve do iza Domovinskog rata. Autorica detaljno pripovijeda o životu jedne osječke obitelji „folksdojčera” kroz četiri generacije žena (kćeri Katarine Pavković/Steiner, majke Marije Pavković, bake Klare Schneider i prabake Viktorije Richter) u čijim životima se isprepleću propale nade, svakodnevica te povijesni događaji koji ih ne štede. Sve četiri žene, iako žive u različitim vremenima, zapravo doživljavaju gotovo isto - smrt djece, raspad brakova i ratove. No, to im ne pomaže da se bolje razumiju. Dapače, ne razumiju se jer je jedino što kćeri  uče od majki je obrazac šutnje. Kako bi na neki način preživjele strahote koje im se događaju, one o njima ne govore, nego ih potiskuju u neizgovoreno. 

Tajne su jednoga dana počele iskakati na sve strane, u bujicama, lavinama, kao zgužvane plahte i perine nagurane u pretežak sanduk za posteljinu. Više ih nitko i ništa nije moglo pohvatati i vratiti u mrak i polituru hinjenog zaborava. ( str.145. )

Likovi postaju upleteni u mrežu mračnih obiteljskih tajni prešućivanih desetljećima što neminovno dovodi do trauma i nerazumijevanja. Upravo nedostatak i nemogućnost komunikacije postaje jedna od ključnih tema ovog romana. 

Radnja romana započinje krizom koju doživljava Katarina, posljednja žena te obitelji. Ona se vraća u rodni grad, suočava se s majčinom smrću ali i pitanjem vlastitog identiteta. Kako njezina obitelj tradicionalno o svim nesrećama i traumama šuti, Katarina gotovo da ništa ne zna o povijesti obitelji te tko je ona zapravo. U potrazi za vlastitom prošlošću najviše joj pomaže bakina prijateljica frau Jozefina, stare fotografije, sjećanja, pa čak i gradski arhiv. Iako je i Katarina naslijedila taj uzorak šutnje, da bi preživjela, ona mora progovoriti... 

Roman „Unterstadt“ dramatiziran je i  režiran za kazališnu predstavu pod istim naslovom 2012. u HNK-u Osijek. Predstava je višestruko nagrađivana. Pod naslovom „Elza hoda kroz zidove“ 2015. je uprizoren i u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM).

Čitateljski klub: ČkkČ
Odabrano djelo: Unterstadt
Autor: Ivana Šojat
Susret: 24. rujna 2024. 

Roman „Unterstadt“ svima nam se manje-više dopao. Složile smo se da je radnja romana slojevita, progovara o mnogo važnih tema - o besmislu rata, o ljudskoj okrutnosti i pohlepi, posebno o nezavidnoj sudbini „folksdojčera”, o položaju žene, o poziciji malih ljudi, o pogrešnom izboru strana, o sudbini kojoj se teško othrvati, o tajnama, o psihologiji obiteljskih odnosa, daje kompleksan prikaz jednog vremena. 
Većina nas je odnos Katarine s majkom ocijenila kao nedorečen, vidjevši to kao autoričin propust (Jadranka F., Jadranka M., Gordana, Milena )  ili namjerni izbor da na takav način dočara odnos kojeg nije ni bilo ( Eda, Sandra ). 

Podijeljeno mišljenje imamo i o stilu pisanja. Dok se nekima dopao ( Jasenka, Sandra ), za neke ( Jadranka F., Milena ) je bio prekitnjast, čak isforsiran, s ponekim klišejem ( „kišna godina”, „kirurški precizno” ). Nekima od nas ( Jadranka C., Jasenka, Tatjana T.  ) roman je bilo teško čitati zbog nepregledne kompozicije preskakanja vremena. Također, većina nas smatra da bi priloženi rječnik  germanizama uvelike olakšao čitanje štiva.

U romanu je prisutna snažna kritika politike i zla koji se nemilosrdno obračunavaju s pojedincima i cijelim obiteljima u turbulentnim povijesnim zbivanjima. „Unterstadt” nas, još jednom, opominje i poziva da ne zaboravimo strahote koje je čovjek sposoban počiniti. 

Ljudi su marva, stoka sitnog zuba koja se osili kada shvati da je u većini, da može gaziti, osobito kada shvate da mogu gaziti bolje od sebe. (Katarinin otac Stjepan, str.126. )

Za Jadranku C. ovo je bila zanimljiva ali i „zahtjevna knjiga” s puno materijala kojeg ima i „za tri knjige”. Osobno je se dojmila jer je dio mladosti provela u Slavoniji, Osijeku. Nije imala problema s razumijevanjem germanizmima koji su je podsjećali na bakin govor.
Jasenku se roman više dojmio prilikom prvog čitanja prije nekoliko godina. Ističe kako za logor u Valpovu do sad nije znala što još jednom dokazuje da „povijest pišu pobjednici”. 
Jadranka M. dijeli roman na „dobar  i manje dobar dio, kao da su ga pisale dvije osobe”. Većina likova je dobro opisana, nedorečen joj je odnos Katarine prema frau Josefini.
Za Alena knjiga je bila zanimljiva, podsjetila ga je na Anu Frank. Ističe opise likova Grete i ujaka Antona, a dopale su mu se i naznake crnog humora.
Tatjana Lj.M., rođena Osječanka, sjeća se tih nekih ratnih priča, komentara poput događanja  opisanih u romanu. Općenito, ratne teme za nju su vrlo tjeskobne, teško ih čita, bude joj loše. Posebno ju je dotakla „ženska priča”. 
Jadranku F.  roman je vukao na čitanje. Autorici zamjera nedorečene odnose Katarine s ocem i frau Jozefinom.
Slavica J. se čitajući roman vratila u svoj Osijek. Sve te gradske lokacije, germanizmi, sve joj je „u uhu, sve je to čula”. Ističe šutnju i skrivanje kao „obrazac lošeg odgoja”. Hvali roman ali zbog teške tematike, kako kaže, „nije mi bio za večernje čitanje”.
Eda opisuje roman kao „rudarsko djelo” čime hvali autoričino istraživanje o obrađivanim temama. Klanja se autorici i zbog hrabrosti da govori o temama o kojima se „ne smije govoriti”.
Gordani se svidio prvi dio romana, dok poslije kvaliteta „pada”. Ističe „kuću” kao tipski lik.

Kuće su ogromni silosi u koje trpamo materijalne tragove mrtvih: fotografije, predmete koje su nam darovali ili ostavili iza sebe, sitnice koje se okupljaju u lavini od koje nam se raspadaju ormari, pucaju škrinje, škripe tavani. ( str.219. )

Sandra hvali izgled naslovnice, maske koja predstavlja mnoge obiteljske tajne. Teško se snalazila s mnoštvo imena. Roman joj je „dobar ali nije oduševljena”.
Meni ( Milena ) naročito se dopao optimistični kraj – prodajom kuće Katarina se oslobađa prošlosti, ima šansu za bolji život. Zamjeram „nespretno” ponavljanje radnje, od aktera i sveznajućeg pripovjedača Katarine i još jednog pripovjedača ( ? ).„Bale” se prečesto spominju tako da to postaje iritantno, a tu je i greška u zadnjem dijelu romana -  Slaven postaje Stjepan?!

U skladu s dojmovima, roman „Unterstadt” ocijenile smo ocjenom vrlo dobar (4,1 ).