„Otok nestalih stabala” očarava atmosferom

„Otok nestalih stabala”  raskošna je priča o pripadanju i identitetu, zabranjenoj ljubavi, gubitku, boli, sjećanju i zaboravu, ljudskom uništavanju prirode te napokon obnovi i nadi u bolje.

Defne i Kostas na suprotnim su stranama podijeljene zemlje. Ona je Turkinja, on Grk, oboje Cipar nazivaju domom, a njihova je ljubav zabranjena. Jedino mjesto na kojem se mogu sastajati je konoba Sretna smokva, nazvana tako zbog čudesnog stabla Ficus carica koje raste usred prostorije. Ta će smokva svjedočiti njihovim sretnim susretima te tihim rastancima. Bit će ondje i kada rat pretvori grad u ruševinu i razdvoji ljubavnike. Desetljećima kasnije, šesnaestogodišnja Ada pita oca kako to da smokva sa Cipra raste u njihovom domu u Londonu? Odjednom se pred njom počne raspredati priča njenog porijekla koja je godinama bila sakrivena velom obiteljskih tajni i tišine... Ta mala smokva, uzgojena iz reznice iz Sretne smokve sa Cipra, za Adu je fizička poveznica između prošlosti i sadašnjosti. Tajne uskoro izrone na površinu, kao što je na kraju svim tajnama i suđeno.
Jednu od glavnih uloga dobila je stara Smokva koja progovara kao živo biće koje diše mislima i osjećajima i sposobno je komunicirati s drugim stvorenjima. Stablo smokve dobilo je inspirativan glas. To je najveća posebnost, čarolija ovog romana. U svakom drugom poglavlju smokva opisuje svijet kojeg nam autorica pokušava dočarati na svoj jedinstven način. Spajajući elemente istine i mašte stvara čarobni svijet koji je nemoguće ne voljeti. 
Tako smo i mi zavoljeli ovaj roman. Imali smo samo riječi hvale, natjecali se tko će iščitati misaonije citate, dati veću ocjenu.
Posebno nas se dojmio lik Smokve koja svojim glasom svih i sve povezuje. Sama za sebe kaže:
„Ja sam Ficus carica, poznata kao jestiva obična smokva, iako vas uvjeravam da ništa na meni nije obično.”
Popunjava sve „praznine” ( Sandra ), odgovara na sva pitanja. 
"Voljela bih da sam mu mogla reći da su usamljenost izmislili ljudi. Stabla nikada nisu sama. Ljudi misle da znaju gdje njihovo biće završava, a tuđe počinje. Sa svojim isprepletenim korijenjem zarobljenim ispod zemlje, spojenim s gljivama i bakterijama, stabla ne gaje takve iluzije. Za nas je sve međusobno povezano."
„Ljudi misle da je razlika između optimista i pesimista pitanje karaktera. Ali ja vjerujem da se sve svodi na nesposobnost da zaboraviš. Što više čuvaš stvari u sjećanju, to su tanje tvoje šanse za optimizam. I ne tvrdim da leptiri ništa ne pamte. Sigurno pamte. Trajno sjećanje pravo je prokletstvo.”
Priča Smokve je „težište, najljepši dio romana” ( Gordana ), simbolizira rast i strpljenje ( Alen ), daje upute kada potražiti utjehu kojeg stabla - „Ali ako je ljubav to što tražite, ili ste izgubili, dođite smokvi, uvijek smokvi.”
Motiv ljubavi između Defne i Kostasa prikazan je vrlo životno, lirično ali ne i sladunjavo.
„Poljubili su se, ovaj put duže posežući jedno za drugim s hitnošću, kao za osloncem da ne padnu. Ali u njihovim pokretima bilo je i neke plahosti, iako je svaki dodir, svaki šapat činio nježnijima. Jer tijelo ljubavnika zemlja je bez granica...” 
Dio o gej paru Yusufu i Yiorgosu je prirodan, „nije forsiran kako to često zna biti u novijoj literaturi” ( Milena ).
Doznali smo puno novoga – detaljnije o povijesti Cipra, njegovom životinjskom i biljnom svijetu.
Dopao nam se i autoričin stil pisanja – divni opisi prirode, životinja, do onih najmanjih, ptica, šišmiša, leptira, pčela, mrava..., sve kroz „kratke a dubokoumne rečenice” ( Gordana ).
Kroz roman se provlači puno tema koje i ne razaznajemo odmah – pitanja rase, religije, u kojima je autorica iznimno neutralna, pitanja migracija, netrpeljivosti prema različitima. Kako sama autorica kaže “Religije se sukobljavaju, ali praznovjerja dobro putuju preko granica, isto je s hranom. U kuhinji, životi grčke i turske obitelji mogu biti vrlo slični.” ( Guardian, srpanj 2021, )
Istovremeno tu su i motivi iz prirode, njezina međusobna povezanost, čovjekovo nemarno i oholo ponašanje te neophodnost njenog očuvanja što je i jedna od najvažnijih poruka ovog djela. 
Iako su u romanu mnogi događaji tužni, iako prevladavaju ožalošćenost, nasilje i nesnosni nesporazumi, atmosfera je očaravajuća. Rat, ljubav i nasilje odvažno su pomiješani. „Otok nestalih stabala” može se čitati iz perspektive zabranjene ljubavi ili povijesne priče, čak i putopisno.

Za Sandru ovo je bila „prava poezija proze”, broj jedan od pročitanog ove godine. I Jadranki C. je ovo jedna od najboljih knjiga ikada pročitanih. Pita se tko zna što sve pamti smokva u njenom dvorištu, stara 120 godina. Jasenku je roman i po drugi put oduševio. Sve joj je „za pet”, osim što joj nedostaje još ponešto o liku i životu Defne u Londonu. I Tatjanu T. roman je oduševio, naveo na razmišljanje. Ističe naoko blagu a opet sudbonosnu izreku starih Cipranki „Nek' te sjećanje prati do groba!”. Alenu je ovaj roman dao novu perspektivu, poput „najzanimljivije knjige iz biologije”. Ističe i gledišta dviju kultura na Cipru te ljubaznost svakog od nas kao ključ za mir, bolji svijet. Jadranki M. posebno se dopao lik tetke Meryem i izreka „Medo zna sedam priča i sve su o medu!”. Gordana ističe izuzetno dočaran još jedan jaki ženski lik, Kostosovu majku Panagiote. Politika velikih sila prema Cipru navela ju je na razmišljanje o sadašnjim situacijama u Europi, svijetu. Jadranka F. pored pohvale za Smokvu, ima i zamjerke – roman joj je ponegdje patetičan, radnja isforsirana. Nerealno joj je da Ada baš ništa nije znala o obiteljskim prilikama. Složili smo se da je dobro zamijetila nedorečenost oko pitanja jezika kojim su pričali Defne i Kostos, teta Meryem za boravka u Londonu. Svejedno, nama ostalima to nije umanjilo ljepotu romana. Meni ( Milena ) ovo je divna knjiga, baš ono kako zamišljam roman – da sam naučila nešto novo ( o Cipru, biljkama, pticama ), da je priča dobra, da su likovi realni, posebno ženski likovi Meryem i Defne, da je stil dobar i da me vuče na čitanje. Sad drugačije gledam našu staru smokvu u vrtu. I ja bih, kad umrem, voljela biti smokva.

Da bi dojam bio potpun sve smo začinile palačinkama s nadjevom, naravno, od smokava. 

Puno hvala našoj vrijednoj Jadranki C. na ovom slatkom iznenađenju. 
U skladu s dojmovima, roman „Otok nestalih stabala” ocijenile smo ocjenom odličan ( 4,8 ).
Nakon ljetne stanke, naš sljedeći susret je u utorak, 24.09.2024. u 19 sati kada ćemo razgovarati o romanu „Unterstadt” domaće autorice Ivane Šojat.
Pored toga, tijekom ljeta čitamo i „Premještanje snova” domaće autorice Mihaele Gašpar koja će biti naš gost u listopadu 2024. tijekom "Mjeseca hrvatske knjige”. Čitamo i ostale njene romane: 
 „Velika stvar”
 „Nemirnica”
 „Spori odron”
 „O čajnicima i ženama”
 „Mitohondrijska Eva”
 „Bez iznenadnih radosti nolim”
te zbirku priča
 „Slatkiš, duhan, britva” .

Budite dobro, uživajte u ljetu, kupajte se, odmarajte u hladu pod kakvom smokvom (!), čitajte...

Srdačno,
Vaša Milena.