"O čajnicima i ženama" Mihaele Gašpar: obiteljski roman koji je otkriće

"Mučno mi je od nametnutog nam koncepta 'život je lijep'. Nije lijep. Težak je i mučan. Lijep je ponekad, u pauzi od životnih nedaća", riječi su Mihaele Gašpar kojima se može okarakterizirati njen opus.

U obiteljskom romanu "O čajnicima i ženama" autorice Mihaele Gašpar glavni je motiv život žena i emocionalno i moralno propadanje jedne, naoko sasvim prosječne građanske obitelji. I kroz sporedne motive alkoholizma, nasilja i starenja, autorica daje naglasak na položaj žena u obitelji. Njihov život autorica prikazuje slojevito, iznijansirano i uvjerljivo.

U prvom poglavlju, koje zauzima gotovo pola romana, pripovjedačica Barbara, iz pozicije sadašnjeg trenutka, vodi nas u prošlost.

Tekst romana organiziran je u četiri poglavlja, priča se iz perspektive četiriju podjednako zastupljenih likova - sestara Barbare i Irme, njihove tete Agate i Barbarina prijatelja Jasena. Iz njihovih ispovijesti, koje se dijelom preklapaju, postepeno se stječe uvid u međusobne odnose u obitelji, od djetinjstva pa sve do Barbarina i Irmina zrelog doba, odnosno starosti tete Agate. Time smo dobili raznolikost uvida u problem obiteljskih odnosa i istaknuli njihovu relativnost.

U prvom poglavlju, koje zauzima gotovo pola romana, pripovjedačica Barbara, iz pozicije sadašnjeg trenutka, vodi nas u prošlost. Upoznaje čitatelja s ostalim likovima i daje presjek svih bitnih događaja. Ostala poglavlja, svako za sebe i u međusobnoj interakciji, nadopunjuju Barbarin monolog. Frustrirani i s osjećajem krivnje, u stalnim međusobnim optuživanjima i nesporazumima, likovi iscrtavaju portret tradicionalne obitelji. Cijela priča kulminira i biva zaokružena u Jasenovoj ispovijesti, u kojoj se sudbine svih likova isprepliću.

Svi su likovi u svojim korelacijama predstavljeni životno uvjerljivo. Iznimka je odnos Barbare s prijateljem Jasenom. Ostavlja dojam nedorečenosti. Dano mu je puno prostora, čime odvlači čitateljevu pažnju i potiče znatiželju, a u strukturi teksta nije bitan element.

Likovi se čitatelju obraćaju izravno, ispovjedno intimno. Stil je pisanja individualiziran. Rečenice su bogate, preciznih izraza, vrlo sugestivne, pune emocija, nerijetko vrlo poetske. Djelo "O čajnicima i ženama" sumoran je, pesimističan roman o ženama, muškarcima, djeci i obitelji. Činjenicu da žene nešto moraju promijeniti, čitatelj spontano iščitava "između redova".

Porculanski pribor iz kojeg se pije ili ne pije čaj simbol je građanske obitelji kojoj se protagonisti romana žele vratiti isto toliko koliko iz nje žele i pobjeći.

I u ostalim djelima Mihaele Gašpar, a to su zbirka priča "Slatkiš, duhan, britva", romani "Bez iznenadnih radosti molim", "Mitohondrijska Eva" te najnoviji "Spori odron", izdan početkom 2018. godine, česta je tema sudbina žena i obitelji, pa stoga njen opus svrstavaju u tzv. "žensko pismo". Obitelj u romanu "O čajnicima i ženama" nije određena društveno-vremenskim kontekstom niti je društveno angažirana. Čitatelj ništa ne doznaje o vremenu i mjestu života protagonista romana niti je radnja uvjetovana društveno-političkim događajima iz okruženja. Ali to nije nedostatak. Naprotiv, time roman, osim zbog same priče, još više dobiva na svevremenosti, univerzalnosti. U ispovijesti tete Agate autorica daje značajan doprinos pisanju o starosti, još uvijek tabu-temi u hrvatskoj književnosti, pa i šire.

Možda ćete se, kao i ja, pitati zašto "Čajnik" u naslovu te još nekoliko puta i u teksu. Porculanski pribor iz kojeg se pije ili ne pije čaj simbol je građanske obitelji kojoj se protagonisti romana žele vratiti isto toliko koliko iz nje žele i pobjeći. Oni su zarobljeni u neprestanom rascjepu između svakodnevnog prikrivanja istine i stvaranja uljepšane slike o sebi i svom životu, što je glavni uzrok njihove patnje i razdora obitelji. To je toliko teško podnositi da ih često dovodi do očaja. Stoga bi naslov "O čajnicima i ženama", ako se njime poigramo i pretvorimo ga u "Očajnicima i ženama", jednako dobro predstavljao pročitano štivo.

Čitanje romana "O čajnicima i ženama" za mene je bio prvi susret s opusom Mihaele Gašpar. Rekla bih, prvo pa iznimno iskustvo! U meni je izazvao mješavinu zadovoljstva pročitanim i gorkog okusa životne realnosti, na koju nas autorica podsjeća. I takav će dojam još potrajati. Čudim se kako su mi promakli njeni ostali uradci. Svakako ću ispraviti tu "grešku", a preporučujem i vama da roman "O čajnicima i ženama" uvrstite u svoj repertoar. Jer život nije uvijek lijep, ali uz ovakav lirski prikaz lakše ga je podnijeti.