„Pacijent iz sobe 19" Zorana Žmirića: antiratni roman koji je mnogo više od toga

Pacijent iz sobe 19 je muškarac, ratni veteran, koji je u svojim četrdesetim godinama učinio nešto šokantno, nezamislivo, gotovo sramotno - kastrirao je sam sebe. 

Razlog za ovaj čudovišno originalan čin otkriva se postupno kroz ispovijest pacijenta pred šutljivim psihijatrom. Pacijentov monolog postaje sadržaj, okosnica cjelokupnog romana koji se sastoji od niza relativno kratkih poglavlja što se kao puzzle sklapaju u jasnu cjelinu. Slika je to pacijentova života koju se ugrubo može podijeliti u tri dijela: prvi oslikava njegovo ratno iskustvo, drugi sjećanje na djetinjstvo i odrastanje u Rijeci, a treći se odnosi na poratni život. Tri su to u ispovijesti ispremiješana segmenta, po doživljaju i koloritu u mnogočemu dijametralno suprotna a ipak neodvojiva u međusobnoj interakciji, dodatno čvrsto sljubljena stihovima omiljene engleske rock grupe Sisters of Mercy… 

Vanja Kovačević, mladi Riječanin, na svoj je 19. rođendan tek stigavši na frontu i bez ikakve pripreme bačen u bitku. U šoku, smanjene percepcije i gonjen strahom koji mu ključa u utrobi i teče venama, toga dana ubija 19 ljudi, 19 neprijatelja. S vremenom, dok sažima nova zastrašujuća iskustva, on postaje i promatrač - sebe, suboraca, situacija. Ono što vidi i proživljava daleko je od ideoloških govora i pjesničkih poziva na boj, ali i od njegove percepcije života. Slika je to koja briše moral, dok licemjeri profitiraju, a bolesno devijantna ponašanja nalaze savršen ambijent za svoju realizaciju i čak postaju poželjna, nagrađena. Čisto zlo, često s blagoslovom, dobiva svoje ljudsko lice, a Vanja ga beskompromisno promatra ne štedeći nikoga, ali i iskreno ga prepoznajući u samome sebi. 

Ništa u njegovu djetinjstvu u Rijeci nije Vanji moglo naslutiti surovost njegovog 19. rođendana, tu crninu koja se prelila preko odrastanja u multikulturi lučkog grada pod Urom, u vrijeme kada su mlade generacije politiku većinom puštale na marginama. Roditeljska stega, poslušnost učiteljima… Da. Ali i lijepa količina prostora za slobodu igre, maštanje, pa i nepodopštinu kao što je ”materijalizacija” nepostojećeg benda. Trst nije bio samo grad u kojemu se kupuju moderne krpice već i vidik u svijet van granica. A najviše od svega, bila je tu glazba sa svojim univerzalno ljudskim porukama, poticajima, razmišljanjima… Na Vanju presudan utjecaj u ranom odrastanju vrši glazba grupe Sisters of Mercy da ga nikad više ne bi napustila. U najstrašnijim ratnim proživljavanjima i u poratnim previranjima ta glazba, ti stihovi, te poruke žive u njemu, a u njima on prepoznaje sebe. Po završetku rata Vanja pokušava nastaviti s normalnim životom, ali doživljava tragični gubitak sina, a potom i raspad braka. Drastično načete granice njegovog poimanja života, dodatno se sužavaju obiteljskom tragedijom pa dalje neuklopljenošću u društvo koje guši njegov individualizam. Prostora je sve manje, a jedna ratna slika prati ga i ne blijedi... Prvog dana rata, onaj 19. neprijatelj kojeg je gotovo usput, po inerciji, ubio bila je djevojka iz saniteta, nenaoružana. Sudbinski ironičnom koincidencijom zvala se kao i on, Vanja Kovačević, i bila obučena u majicu s logom i slikom Sisters of Mercy. U svijesti našeg Vanje smrt imenjakinje, duhovne bliznakinje, postaje simbol besmisla svih ratova bez iznimke jer ono prvo, bez obzira na kojoj ste strani, a što nepovratno strada jest ljudskost. Na tom tragu i Slovarice su komentirale tragičnost rata pitajući se, ako svi znamo sve, zašto se ratovi ipak uvijek iznova događaju. Dio odgovora možda je u činjenici da moćnici koji ih pokreću sami u njima nikada ne sudjeluju. 

Velika većina ljudi koji pročitaju Pacijenta iz sobe 19 reći će odmah da je to antiratni roman. I jest. Ali je i bogatiji,  slojevitiji od toga. Prisutnim Slovaricama nije promakla vjerno oživljena atmosfera prijeratne Rijeke koja je tada disala na samo njoj svojstven način. U tom je periodu stasalo nekoliko generacija mladih ljudi formiranih s univerzalnim i individualističkim poimanjem svijeta i čovjeka u njemu, s odmakom od kolektivnog i diktiranog. Većinu je zaustavio rat, a u poslijeratne događaje teško su se uklapali. Tu je još jedan sloj, uvid koji ovaj roman nosi, jer autor kroz Vanju, jednako kao i ratno, beskompromisno hrabro secira suvremeno društvo i daje gotovo sociološku studiju. A onda ide i dalje i postavlja univerzalno pitanje slobode pojedinca u odnosu na kolektiv. I čini to maestralno jednostavno, dinamično, bez previše priče, bez žaljenja, pa i s dozom ironičnog humora, zbog čega se roman usprkos teškoj tematici, zaključile su Slovarice, tako lako čita, gotovo u dahu. 

Vanja je svoj antiklimaks pronašao u začudnom činu kastracije kojim je omogućio postojanje osobe Vanje Kovačević koja nije muškarac, želeći time simbolično dati prostor životu djevojke Vanje koji je oduzeo. 

Ali teško se oteti dojmu da je Vanja, pacijent, zapravo pronašao svoj način povratka samome sebi i življenju glazbe čije postojanje i poruke većina njegova okruženja, nažalost,  niti ne sluti, a kamoli razumije. Isto kao što je distorziranoj ratnoj realnosti u koju se kao njezin sudionik morao uklopiti, pružio dirljivi otpor postavši snajperist koji NIJE ubio, ovim činom rekao je “ne” ratu, onome sebi koji je izdao samoga sebe, društvenim devijacijama i nakaradnim konsenzusima i… ostao živ. Kao da je vanjskom ranom zacijelio sve one unutarnje. Nije se odrekao svog postojanja kao pojedinca koji samostalno promišlja. Pravi Vanja je i dalje tu. Promatra. Vidi.