"Paula" Isabel Allende: roman o životu i smrti, njihovom ispreplitanju i prihvaćanju

S obzirom da se središnji odjel naše knjižnice zatvarao radi preseljenja, bilo je potrebno rezervirati tri naslova za čitateljski klub koji će biti tema naših rasprava u mjesecima koji slijede.

Prvi od tri koje sam sebično izabrala autobiografski je roman velike čileanske spisateljice Isabel Allende, Paula. Kažem sebično jer se radi o romanima koje već neko vrijeme želim pročitati, ali ipak imajući na umu moje drage članice koje vrijedno čitaju ponuđene knjige čak i ako su spriječene doći na naš susret.

Paula je, uglavnom, bez obzira na tragičnu i tužnu temu romana, pozitivno ocijenjena jer teško je ostati imun na veliko umijeće pripovijedanja koje autorica posjeduje i koje je njezina najveća snaga. Kako je jedna od članica dobro primijetila, Allende koja o svom životu otvoreno priča u knjizi, velik je njegov dio bila u novinarstvu što je svakako ostavilo traga u njezinom stvaralaštvu.
One kojima je ovo bio prvi susret s Allende su bile jako zadovoljne romanom, čak i više od toga. Manji dio je uputio kritiku smatrajući neke dijelove nepotrebnima i neprimjerenima, čak i već viđenima.

U romanu Allende ogoljuje svoj burni i bogati život (čovjek se pita radi li se doista o biografiji jer njezin život i nije drugo nego roman) bdijući uz postelju svoje teško bolesne kćeri Paule. Prvi motiv za pisanje javio se dok je još postojala nada u kćerino buđenje. Majka želi svojim pismima rasvijetliti sve nedoumice i odgovoriti na pitanja koje će dvadesetosmogodišnja Paula imati kad izađe iz kome. Kako ta rijetka genetska bolest porfirija ne ostavlja nadu u ozdravljenje, Allende sve više propitkuje sebe, svoje životne odluke, ljubavne i obiteljske odnose.

"Ovih dugih mjeseci ogulila sam se kao luk, vlas po vlas, mijenjajući se, nisam više ista žena, moja mi je kći dala priliku da se zagledam u sebe i otkrijem te unutrašnje prostore, prazne, mračne i čudno spokojne, koje nikad prije nisam bila istraživala. "

Članice kluba su sve redom istakle likove romana, ljude iz života autorice koje ona vjerno opisuje kroz razne životne situacije. Tako je poseban lik njezinog očuha i djeda, važnih muškaraca u njezinom odrastanju, ali i kasnijem životu, kao i neraskidiva veza ženske linije. Isabelina majka i kćer su, bez obzira na fizičku razdvojenost, sveprisutne.

Uz likove koji nose roman, istaknut je na susretu povijesni kontekst knjige. Allende do u detalje opisuje političku situaciju u Čileu i drugim južnoameričkim zemljama, ali pritom nije nimalo dosadna. Dapače, ovaj dio je posebno istaknut, puno smo saznale o tom povijesnom periodu na jedan jako zanimljiv način kao i o njezinom prezimenu koje joj je donijelo malo dobroga u životu.

Još je jedan važan trenutak u knjizi, a to je onaj kad Allende konačno počne sebe doživljavati kao spisateljicu. U svojem pisanju tražit će pomoć u uzorima i ljudima kojima se divi, posebno u pjesniku Pablu Nerudi, još jednom velikom Čileancu.

"Zapalim svijeće kako bih prizvala muze i zaštitničke duhove, postavim svijeće na pisaći stol kako bih otjerala dosadu te sabrana djela Pabla Nerude ispod kompjutera, u nadi da će me osmozom nadahnuti; ako se ti strojevi mogu zaraziti virusom, nema razloga da ih ne osvježi poetski dašak."

Iako se radi o biografskom romanu, magijski realizam koji je utkan u stvaralaštvo Isabel Allende, prisutan je i u romanu Paula iako u puno manjoj mjeri nego u nekim njezinim ranijim romanima.
Paula je roman o životu i smrti, njihovom ispreplitanju i prihvaćanju. Emotivan i dokumentaran, tužan, a ipak mrvicu humorističan. I prepun beskrajne ljubavi majke prema djetetu. Jer složile smo se jednoglasno, ne postoji veća ljubav na ovom svijetu. I veća tragedija od smrti djeteta.

"Kad pogledam unatrag, čini mi se da sam bila protagonistica melodrame, no sada se sve zaustavilo, ne postoji ništa o čemu bih mogla pripovijedati, sadašnjost sadrži surovu neumitnost tragedije. Zatvaram oči i preda mnom niče bolna slika moje kćeri u invalidskim kolicima pogleda uprtog u more, onkraj obzora, onamo gdje počinje smrt."

Bez obzira na tešku tematiku pročitane knjige, bilo nam je lijepo pričajući o romanu. Svaki novi susret našeg zametskog čitateljskog kluba sve je opušteniji i otvoreniji. U tom kontekstu veselimo se Mjesecu hrvatske knjige i domaćem, riječkom autoru kojeg čitamo za susret u studenom.