Profesorova omiljena jednadžba - topla priča proizašla iz teškog životnog računa

Na zadnjem susretu našeg čitateljskog kluba otputovale smo u Japan. Upoznale smo neobičnog profesora matematike, ženu koja mu održava domaćinstvo i njezinog sina zvanog Korjenko - jedan neobičan trio koji je pretvorio roman u divnu i dirljivu ljudsku priču.
 

Čitateljski klub: Najbolje godine
Odabrano djelo: Profesorova omiljena jednadžba
Autorica: Yoko Ogawa
Susret: 5. lipnja 2024. u 18 sati

Naime, profesor nakon saobraćajne nesreće ostaje zarobljen u godini u kojoj se ona dogodila, a njegovo pamćenje novoga ograničeno je na osamdeset minuta. Upravo to je razlog ispisanih papirića zakačenih na njegovom kaputu koji su podsjetnici za kakvo takvo funkcioniranje u životu, čime on i fizički odudara od uobičajenog. Ono najvažnije u njegovom životu je matematika, red i ljepota brojeva, posebno prostih. Za mnoge je domaćice, koje su trebale voditi njegovo kućanstvo, takav neobičan život bio previše. One nisu shvaćale što su profesoru značili brojevi. 

"Bio je to njegov način komuniciranja s ljudima. Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štiti. Ogrtač tako debeo da se dodirom po površini nisu mogle pratiti linije tijela, i koji mu nitko nije mogao skinuti. I sve dok ga je nosio, umio je - barem zasad - zaštititi svoje mjesto u svijetu. "

Sve do pojave one koja se snašla, koja je marila i brinula. 

Ono najljepše u romanu je odnos koji se razvija između likova. Iako skoro nespojivi, oni kroz vrijeme uče jedan od drugoga i nadopunjuje se. Posebno je dirljiva naklonost i nevjerojatan zaštitnički odnos profesora prema Korjenku kroz koji se vidi njegova ljubav prema djeci. 

"Odnosio se prema Korjenku kao prema prostom broju. Budući da su njemu prosti brojevi bili esencijalna priroda svih prirodnih brojeva, tako je i djecu smatrao elementarnom bazom na kojoj počiva svijet odraslih. Vjerovao je da već i samu činjenicu svog postojanja; što sada i ovdje, eto, postojimo, možemo zahvaliti djeci. "

Istovremeno, profesor Korjenku zamjenjuje muške figure, oca i djeda, koje nije imao prilike upoznati. Uz to, u njemu pomalo raste zanimanje i ljubav prema matematici što će mu postati životni poziv jednom u budućnosti. To predstavlja možda i najljepši trenutak u romanu. 

Okupljene u rekordnom broju, članice Najboljih godina bile su ovaj put prilično usklađene u mišljenju i doživljaju romana. 

Sve redom matematički antitalenti, zaključile smo koliko je važno imati dobrog učitelja koji će ti kompleksnu i naoko nezanimljivu znanost kao što je matematika približiti na pravi način. E da nam je bio profesor kao ovaj u knjizi, gdje bi nam bio kraj... 

Složile smo se da se doista radi o priči koja je iz likova izvukla ono najbolje u datim okolnostima i stvorila čvrste, neraskidive veze. Zanimljiva nam je, istovremeno i tužna, bila profesorova oštećena memorija. Shvatile smo koliko je teško živjeti s takvim hendikepom. Isto tako, teško je i onima koji su dio života takve osobe. One kojoj je svakih osamdeset minuta sve novo i nepoznato. 

Dobile smo ovim romanom i neka saznanja o japanskoj kulturi, načinu života i kao potpuno iznenađenje - ogromnoj strasti prema baseballu. 

Iako jednostavan, stil romana bi se dao na mjestima izbrusiti, a upravo je mnoštvo činjenica i opisa baseballa bilo mrvicu previše suhoparno. S matematički jednadžbama nismo imale problema, njih smo uglavnom preskakale. 

Veći dio nas smatra roman neobičnom i toplom pričom o ljudima. Jer čovjek nikad ne zna šta ga u životu čeka i tko će mu život olakšati i učiniti ljepšim. 

Kako bi obilježile kraj okupljanja u službenom prostoru zametske knjižnice prije ljetne pauze, počastile smo se čokoladnim muffinima. Istovremeno, bila je to i najava idućeg romana koji u naslovu ima jednu drugu slasticu. 

O njemu, u nešto ležernijem okruženju, na samom početku srpnja...