"Snoputnik" Zorana Žmirića: nada da svijet ne mora nužno biti tako loše mjesto

Snoputnik, roman Zorana Žmirića, jednog od najboljih autora naše suvremene proze, ostavio me je bez daha.

Kao i ostala njegova djela, ovo je jedno u nizu koje bez sumnje ne ostavlja nikoga ravnodušnim u prvom redu zbog prepoznatljive lakoće kojom autor stvara vezu između sebe i čitatelja. “Dobacujući” istinsku emociju autor ovdje daje mogućnost da se nada prepozna kao iskonski spas.

Na početku romana, autor prikazuje glavnog junaka kao gubitnika, depresivnog i na smrt bolesnog čovjeka, obilježenog sjećanjima na rat, oca, djetinjstvo, djevojku Maju, ne uspijevajući pronaći unutrašnji mir nakon što je u ratu ubio čovjeka, potpuno je zatečen zbivanjima kojima se prepušta.

Vodeći nas kroz život glavnog junaka ovog izvanrednog romana, upoznajući nas s predjelima kojima on putuje ka svome kraju te naglašavajući njihovu sličnost kako oblikom tako i snagom emocija koje pružaju, autor daje nadu da svijet ne mora nužno biti tako loše mjesto.

U njegovoj su svijesti slike prošlosti vrlo jake, trenutci u kojima fikcija postaje stvarnost zamjenjuju mjesto, vodi se stalna borba između onog što je bilo i kako je moglo biti. On i vojnik neprijateljske strane izmjenjuju uloge krvnika i žrtve do časa koji je presudan, trenutka u kojem vidjevši metak ispred vlastitog čela, u strahu za život postaje ubojica. Stoga metak zaustavljen ispred njega postaje njegova nova stvarnost, snoviđenje koje pritišće treće oko određuje tok njegovih misli, diktira njegov život, čini ga nepodnošljivim.

Odlaskom u Istru, prebirući po uspomenama, donosi odluku da otputuje u Indiju i ovdje se zapravo otvara motiv priče. Spajajući naizgled nespojivo, Istru i Indiju, glavnom junaku u traganju za samim sobom u svijetu potpuno drugačijem, svijetu preživljavanja, proživljavanje postaje svakog trenutka u svoj svojoj punini najvažniji čimbenik postojanja. Polako mu donoseći mir neprimjetno se uvlači u njegovo unutrašnje biće mijenjajući njegovu percepciju o vrijednostima života. Putujući kroz slikovite predjele i srećući neobične ljude, u svijest mu se polako i bezbolno, kao da su mu uvijek pripadale i samo ih je trebalo pokupiti, uvlače nove spoznaje o smislu življenja. Istovremeno rješavajući tegobnu prošlost i živeći novostečenu sadašnjost, dolazi do toliko željenog mira da bi na kraju sretan skončao na obali daleke i nepoznate rijeke.

Roman je ovo sa hiljadu lica koja se stapaju u život i prodiru u samu njegovu srž izmjenjujući iluziju i stvarnost kao svojevrsnu igru istine, tražeći bez imalo patetike neraskidivu vezu između prošlosti i budućnosti, ne zaboravljajući pritom da je “ovdje” i” sada” jedino relevantno.

Kulminacija romana nastaje u trenutku kada nam autor na jedan potpuno neočekivan način ponudi rasplet priče. Glavni junak, pronašavši taj toliko željeni mir, slobodan na obali rijeke, prije smrti otvara karte Istre i Indije, jedino što mu je ostalo iz prošlog života. Položivši ih jednu na drugu ubodom olovke on zatvara svoj život. Grad koji je označio na gornjoj karti je grad u Indiji u kojem je dočekao svoju slobodu a na istom mjestu na donjoj je gradić u Istri u kojem je sve počelo.

Ne treba zaboraviti da je ključ ovog romana upravo veza autora između Istre i Indije koju prikazuje na vrlo dojmljiv način. Ne štedeći glavnog junaka, čovjeku ubojici, nespremnom da se nosi sa svojim demonima i oslobodi prokletstva prošlosti, na kraju daje šansu za iskupljenje darujući mu mir u zamjenu za život.

Vodeći nas kroz život glavnog junaka ovog izvanrednog romana, upoznajući nas s predjelima kojima on putuje ka svome kraju te naglašavajući njihovu sličnost kako oblikom tako i snagom emocija koje pružaju, autor daje nadu da svijet ne mora nužno biti tako loše mjesto unatoč užasima koje ljudi čine jedni drugima.

Odgovor je uvijek u nama samima i zato hvala Zorane.

Vesna Žuljan