Susret uz roman aktualnih tema o kojima treba pričati i pričati...

Obično se u veljači čita ljubavni roman i iako je i ovdje u podlozi romana ljubavna priča, Amerikana je roman o mnogim ne-ljubavnim temama.

Sve su članice zadovoljne odabranim štivom, posebno mi je drago da su to i one kojima ova knjiga nije bila prvi izbor. Ipak, nije ovo bio suhoparan susret u kojem se svi slažu u svemu. Podijelile smo se djelomično u doživljaju likova, njihovih postupaka, često generacijski ili jednostavno zbog različitih afiniteta i svjetonazora.
Tako je većini draži bio glavni ženski lik Ifemelu, razumjele su njezine životne odabire i razne postupke dok se borila za bolji život Americi. Manji dio joj je ponešto i zamjerio, posebno u odnosu prema Obinzeu, čovjeku koji se ipak pokazao kao njezina najveća ljubav.

Čitateljski klub: Najbolje godine
Odabrano djelo: Amerikana
Autor: Chimamanda Ngozi Adichie
Susret: 4. ožujka 2024. u 18 sati

Ono najzanimljivije u knjizi pripada ipak širokoj temi rasizma i većina se nas susrela prvi put s nekim pitanjima o rasizmu na koje nismo navikle. Možda je najpodmukliji tip rasizma onaj najmanje vidljiv, neprimjetan, uklopljen u svakodnevni život u nekim zemljama. Nama, barem za sada, nepoznat i stran.

"Kad nosite donje rublje boje kože ili stavite flaster, jeste li unaprijed svjesni da oni nisu boje vaše kože?"

Knjiga je jako aktualna, bavi se pitanjem iseljavanja, azilanata, potrage za boljim životom u koji kreću ljudi iz zemalja pogođenih siromaštvom, korupcijom, nesigurnošću, a Nigerija definitivno ulazi u jednu od njih. Nerijetko je ono što dožive u novoj sredini još teže i tužnije.

"Britanskim otocima puhao je vjetar zatrovan strahom od azilanata i svi su bili zaraženi panikom od neumitne sudbine, a tako su se pisali i čitali i ovi članci, bez mnogo razmišljanja, neumjereno, kao da pisci tih tekstova žive u svijetu u kojem sadašnjost ne proizlazi iz prošlosti i nikada im ne padne na pamet da je to normalan slijed povijesti: taj priljev crnih i smeđih ljudi u Britaniju iz zemalja koje je stvorila Britanija. Ali, mogao je to razumjeti. Umirujuće je negirati povijest."

Ifemelu i Obinze su nas kroz svoje živote kao i kroz zajedničku ljubavnu priču naučili nekim stvarima koje nismo znale, pokazali nam ponešto o životnim prilikama i teškim odabirima. Najtužnije je što oni nisu domovinu napustili zato što su bili gladni, ali su tu glad iskusili u "obećanim" zemljama.

"Oni ne bi mogli razumjeti zašto ljudi poput njega, koji su odrasli siti i napojeni, ali obilježeni nezadovoljstvom, od rođenja uvjetovani da gledaju nekamo drugamo, spremno čine opasne stvari, protuzakonite stvari, samo zato da bi otišli iako nisi gladni, niti su žrtve silovanja, niti im je selo spaljeno, već su samo gladni izbora i sigurnosti."

Očito je da C. Ngozi Adichie treba čitati jer osim zanimljivim temama kojima se bavi, piše jednim tečnim, pitkim stilom u čemu smo se usuglasile.

Idemo prema proljeću uz još jednu autoricu čiji romani ne mogu biti aktualniji. Selimo se na drugi kontinent, uranjamo u druge probleme, patnju i bol...