"Zvuk sunčanog sata" Hane Andronikove: osjećaj čitanja paralelnih knjiga

Dogodilo se to većini članica s našom zadnjom knjigom koju smo čitale, češke autorice Hane Andronikove "Zvuk sunčanog sata". Složile smo se, skoro jednoglasno, da je stilski predstavljala malo veći zalogaj i da je za čitanje takve knjige trebalo dosta koncentracije i kontinuiteta. Nekima se to ispreplitanje mjesta i vremena radnje jako dopalo, neke su imale osjećaj da čitaju nekoliko paralelnih knjiga, a bilo je i mišljenja koja smatraju da je takav stil bio prevelik zalogaj za autoricu i da ima jako dobrih, ali i manje dobrih dijelova (gotovo suvišnih).

Središnji dio romana predstavlja ljubavna priča dvoje glavnih likova, inženjera Tomaša i profesorice povijesti Rachel, ljudi koji izlaze iz okvira svog vremena, otvorenih i tolerantnih, ljudi koji su prihvaćali druge kulture i religije kao nešto prirodno, par koji je sudbinski vezan i razdvojen na isti takav način. Iako je većina njihovim odnosom i sudbinom bila dirnuta i potresena, bilo je u raspravi kritika na račun karaktera i postupaka likova, posebno Rachel. Ovdje "u njezinu obranu" moram istaći da u slučaju njezinih drugačijih postupaka, romana ne bi bilo, barem ne u ovom obliku.

Tematika romana je teška, 2. svjetski rat i holokaust u svojim najgorim oblicima i detaljima. Dječak Daniel, sada odrastao pa već gotovo i ostario, traži zaključak iz tih davnih vremena u jednom slučajnom susretu jedne novogodišnje noći, želi saznati kako je zapravo završila njegova majka Rachel koja se nikad nije vratila iz koncentracijskog logora iako su on i otac mjesecima dolazili na kolodvor i tražili ju među povratnicima, među tim neprepoznatljivim ljudskim ostacima koji su proživjeli normalnom čovjeku neshvatljive užase.

Složile smo se da takvo važno saznanje o sudbini majke ipak donosi pomirenje kako sa sudbinom tako i sa samim sobom. Ono u čemu je autorica uspjela su sjajni stilski kontrasti između dva glavna mjesta događaja, Indije (u kojoj obitelj Keppler živi prije rata) i logora (u kojem Židovka Rachel provodi zadnje godine rata). Taj kontrast vidljiv je kroz sva osjetila, na jednoj strani je topla, obojana, vatrena Indija dok je s druge strane sivi, pepeljasti, hladni logor u kojoj toplina dolazi samo iz najmonstruoznije ideje, a to je spaljivanje ljudi. Većini članica je drago da su knjigu pročitale i prevladale sve stilske prepreke koje su ih tijekom čitanja usporavale. Najbolje godine nastavljaju dalje, u vruće ljeto (prije ljetne pauze) ulaze malo ležernije, opuštenije i uz osmijeh na licu.