Trulo voće

Na Književnoj rezidenciji Kamov u srpnju 2026. godine, Lucija Klarić radila je na svom rukopisu "Trulo voće", a u Magazinu Gradske knjižnice Rijeka donosimo dio stvaran i u Rijeci. Program rezidencije podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Loena je prvo oproštajno pismo napisala s 12 godina.

Presavila ga je pažljivo na tri dijela kako bi bezbrižno kliznulo u ukrasnu kovertu koju je dobila kao rođendanski poklon u paketu za pisanje pisama s 9 godina. Kuvertu nije oslovila na ikoga, ali osoba kojoj je tada pisala svoj posljednji pozdrav bila je njena majka. Dok je s golih listova neprimjetno brisala znoj, trljajući ih o intenzivnu zelenu bolničku presvlaku na kojoj je ležala i kojoj nije mogla proniknuti teksturu, gledala je u posivjeli plafon psihijatrijske bolnice kojeg su iscrpile godine postojanja i pokušavala se prisjetiti što je bio sadržaj pisma koje je napisala preko više od 15 godina. Znala je da svaki pokušaj da pogodi ijednu riječ koju je tada ispisala pripada zavodljivoj ideji da je život konstanta koju možemo ispratiti od točke početka do njegovog kraja koji se uvijek pomiče za novi dan. Znala je i da opojna zavodljivost te ideje može odvesti osobu i u opsesiju dokumentiranja svega onoga što se naoko čini značajnim za uzročno-posljedični niz života, ali i da je ta opsesija, više nego bilo što drugo, iluzija da se naši životi sačinjavaju od logičnih slijedova. Nije mogla prizvati baš nijednu misao koju je tad smatrala dovoljno jasnom da objasni zašto joj se i tada život pričinjao kao teret kojeg smo dužni nositi na leđima ili vući sa sobom poput utega. Ono jedino čega se mogla sjetiti je slika sitnog, nakrivljenog, gustog rukopisa kojim ga je pisala i crvena ladica pored kreveta u koju ga je pospremila, očekujući da ga nitko nikad neće pročitati. Kad je jednom u svojoj sobi zatekla svoju majku kako čisti ladice koje je uvijek pretrpavala uspomenama u očajničkoj potrebi da uhvati nit koja je trebala biti njen život, a koja joj se uvijek pričinjava dalekom i na izmaku, pronašla ju je kako čita to isto pismo koje je, tad, dvije godine poslije, i zaboravila da je napisala upravo za nju. Izblijedljelog lica i  stiščući pismo u rukama, majka ju je pitala samo jednu stvar:

”Gdje sam pogriješila kao majka, reci mi?”

Loena doista nije znala što bi u tom trenutku odgovorila majci jer oproštajno pismo koje je u svojoj glavi neprestano nadopisivala dvije godine poslije, s 14 godina, nije nimalo nalikovalo onome koje je skrojila s 12 i u međuvremenu, potpuno zaboravila. Ne znajući što da kaže, Loena se okrenula bijesu i protjerala je majku iz sobe, optužujući je što se usudila zaviriti u najskrivenije kutke njenih misli. Njen prijestup u Loeninu privatnost učinio je bilo kakvo objašnjenje onoga što je pisalo nepotrebnim budući da se samo otkriće tih mračnih misli nije trebalo i nije se smjelo nikad dogoditi. Njena majka je to prihvatila, oslanjajući se na već prokušanu tehniku da je život lakše zaboraviti nego se s njim direktno suočiti.

Loena je usmjerila pogled prema vrhu čarape svoje desne noge pokušavajući u obrisu svog stopala shvatiti koliko dugo već leži na toj neobično plosnatoj površini bolničkog kreveta. Da je to poželjela, to bi pismo oživjela u svom sjećanju ovako:

“Draga mama,
ako postoji Bog koji stvara svu djecu ovog svijeta, mislim da ih šalje na ovaj svijet kao staklene, kristalne kugle koje s vremenom zadebljaju i otvrdnu da bi mogle putovati ovom zemljom. Vjerojatno je na onima koji ih prvi prime u svoje ruke da ih isprva čuvaju i paze da se ne okrhnu što je teška, ali ne i nemoguća zadaća koju dobije svaka majka, svaka žena koja na ovaj svijet donese jednu takvu lomljivu stvar. Mislim da u svom beskonačnom stvaranju staklenih tvorevina, Bog ponekad napravi grešku i prije nego što se spuste na zemlju, neke kugle su već okrhnute, toliko nevidljivo da ni Bog ne vidi njihovu manu kad ih podari majci na kojoj je red da joj pripadaju. To su djeca koja nikad ne prestaju biti prozirna, kao od stakla i koja lako pucaju gdje god pošla na ovom svijetu. Mislim da je Bog kad je stvarao mene, bez namjere da to napravi, silom prilika i slučajnosti, napravio krhotinu na mojim rubovima koju ne znam hoće li ikad itko moći popraviti i spustio me na zemlju na kojoj ne znam mogu li uopće živjeti.

Vjerojatno sve što ti želim reći je da nisi ti kriva što se osjećaj života u meni raspada kad god pomislim na to da treba ponovno udahnuti. Možda i da si vidjela da je sa mnom nešto pogrešno, to ne bi učinilo neku razliku, a možda je Bog pogriješio što je tebi u ruke dao kuglu koju je trebalo popraviti, a ne ostaviti po strani da se raspadne sama od sebe. Možda bi neke druge ruke imale snagu da zatvore pukotine s kojima sam došla, a možda sam baš trebala doći u tvoje koje će mi dopustiti da odem onakva kakva sam i stigla – slomljena.”

Između rešetkastih roleta probijalo se užareno ljetno sunce čija toplina nije dopirala do Loene koja je ležala u vakuumu bolničke sobe. Gledajući kako ju tekućina spojena na njene vene sve više uspavljuje, razmišljala je o tome koliko njena bol ima veze s istinom i je li možda od prvog puta kad je poželjela ne postojati sve to samo bila glad za osjećajem spokojnog sna. Je li s vremenom ta bol postala njena rutina, baš kao što je dio ljudskih navika oprati lice nakon buđenja, pa se tako i ona svaku večer kupala u mlakoj kupci samosažaljenja, samo kako bi joj na koži ostao onaj isti sneni osjećaj kojeg je uvijek mogla na sebi namirisati.

Praznu tišinu sobe ispunio je dolazak medicinskog brata koji joj je donio papirnatu gatalicu. Loena je stala vrtiti njene rubove očekujući da će nešto na njima ugledati, ali njen ju je darivatelj ostavio potpuno praznih stranica. Papirnati ju je uradak više oraspoložio nego što se tome mogla nadati, čemu je vjerojatno doprinijelo i to što je došao kao poklon od onog istog mladića, svega koju godinu starijeg od nje, koji ju je na početku prezirao jer se baš ona našla pred njime, kao da je u njoj prepoznao sve one ljude oko sebe koji su prerano odustali i kojima to nije mogao oprostiti.

Bila je to ista onakva gatalica kakvu je njenoj majci bio poklonio Manir onog ljeta kad je prvi put na vršku jezika okusio kako bi moglo biti slatko pojesti ljubav. Sunce jednako užareno do neprepoznatljive boje isijavanja palilo je pod sobom vrhove poljskih cvjetova i površinu rijeke koja je pod njim polako izdisala. Manir je znao da dobiti trenutak nasamo s Citom je značilo smisliti dovoljno dobar razlog pred svima zašto mu je Cita nužna pratnja za poći “preko”, splavom koji je redovito brujao s jedne na drugu stranu rijeke. Znao je i da svoj dar mora jednako nježno i brzo zakriliti u Citine ruke prije nego što kapetan splava opazi da je Manir iznenađujuće blizu Citinih obraza koji su se zažarili pod srpanjskim suncem dajući njenoj blijedoj puti neku vrelost i prožetost životom koja je Citu obuzimala svako ljeto. Manir je isto tako znao i da preko rijeke, gdje je i sam živio, živi Citina rođakinja koju je ona oslovljavala kao “stara teta” o kojoj jedino što je znala je da je rod s majčine strane i da živi sama. Žena koja je prozvana udovicom iako nikad nije imala muža, bila je svega jedna od tri samotnjačke žene u mjestima uzduž, nizvodno i s druge strane rijeke u oba smjera. Među svojim zidovima živjela je sama. 

U mjestima gdje su je poznavali tepali su joj kao udovici jer je dva od tri svoja potencijalna zaručnika ukopala prije vjenčanja, a trećeg je otpratila na željezničku postaju u posjet obitelji iz drugog kraja i više nikad nije dočekala – što je za nju, poučenu iskustvom, značilo da je i njega na daljinu pokopala. Uvjerena da joj udaja nije suđena, navukla je crninu u još mladoj dobi i u njoj ostala čekajući smireno smrt roditelja koje je također dostojanstveno otpratila u drugi život i od tada do danas nastavila ritualno svakog jutra otvarati sve prozore kuće kako bi s danjim suncem protjerala sve duhove koji su je posjećivali noću. Majka je Citu često slala biciklom “preko kod stare tete” da joj odnese kutiju jaja ili buket svježe ubranih ruža iz vrta koje bi udovica potom redovno raspoređivala po grobovima svojih duhova. Citi su isprva ti izleti išli na živce jer “stara teta” nije mnogo govorila, navikla da svoje vrijeme provodi sama i utihnuta. Kasnije, kad će Citina majka ući u posljednje godine svog života i manjkom riječi početi neobično podsjećati na “staru tetu”, Cita će se sjetiti prerano ostarjele rođakinje nakon toliko godina i požaliti što tada nije razumjela nepreglednu dubinu njene samoće koja uspijeva svakome, pa i Citinoj majki koja je uvijek nizala riječi nevjerojatnom brzinom i okretnošću, oduzeti dar govora. Tad će i po prvi put saznati da ju sa “starom tetom” nisu povezivala nikakva krvna zrnca već je “stara teta” bila i ostala uvijek neprežaljeni, nesuđeni član obitelji njene majke koja je doživjela sprovod svog rođaka prije njegovog vjenčanja s “starom tetom”. Vio je bio prva žrtva udovice, a kad su se one nastavile nizati, iako je bila tek daleka nećakinja pokojnog Via, Citina mama je ostala jedina uz “staru tetu”, imajući razumijevanja za njenu tešku sudbinu koju nije kao ostatak obitelji povezivala s nečim đavoljim nego, dapače, nečim božanskim. U njenoj posvećenosti samoći, Citina je majka vidjela nešto svečano, gotovo martirski i zato ju je neprestano blagoslivljala svježim plodovima iz svoga dvorišta koje je slala po Citi preko rijeke. Manir je tako i prvi put ugledao Citu čije su tanašni listovi neobično brzo, kao da su u pitanju nožice šumske životinjice, okretale pedale starog bicikla koji je vidljivo bio prevelik za njeno sićušno tijelo. 

Odmah se zaljubio u papirnato bijelu Citinu kožu koju je ona sama prezirala, uvijek gladno iščekujući ljeto ne bi li se barem malo njezine prozirne pore napunile bojom. Manir se jednako tako veselio ljetnim danima i svakom toplom poslijepodnevu prije lipnja jer to su bili dani kad su se sva djeca i mladost okupljali na kupalištima uz rijeku, bilo da su onamo stigli s ove ili one strane rijeke, više ili niže uz rijeku. Znao je da će tamo moći svakog dana krajičkom oka primjetiti kako se neobično sitni Citini prsti spretno zavlače u mulj slatkovodne plaže, kao da pokušavaju prodrijeti u samu koru zemlje. U Citi je u tim godinama njenog života doista bilo nešto životinjsko te je svojim pokretima često podsjećala na kakvog vodozemca ili jednom kad bi zaronila, na malenu sardinu. Kad bi skakala oko očeve radione, pomislili bi da je u pitanju miš ili vjeverica. To “nešto životinjsko” više se nikad neće vratiti u Citine pokrete jednom kad konačno ode u grad. Cita, koju su u njenom vlastitom dvorištu oslovljavali sa “sine”, nije se nikad zamišljala kao nečija simpatija. Štoviše, dječaci s kojom bi je povezivali, kao što je bio susjed Pios, išli su joj nemilice na živce iz same pomisli na to da gaje “drugačije” osjećaje prema njoj od bratskih ili prijateljskih. No, kad bi Manir pukom slučajnošću izašao na cestu kad bi se biciklom približavala kući “stare tete”, nije osjećala prijezir na koji je navikla nego bi se ljutila baš u onim trenucima kad bi se odlučila provozati do “stare tete”, a nije zatekla nikoga na svom putu.

Manir i Cita započeli su svoju tihu simpatiju putem pogleda koji su se događali kriomice i toliko spretno tempirano da baš nitko nije primjetio da su se oboje novom ljetu ponajviše veselili zbog toga što će njihovi susreti biti češći nego što je to dopuštala zima koja je ponekad znala i zalediti cijelo korito rijeke sprečavajući put dječacima i djevojčicama preko rijeke da stignu na igre u mjesto s druge strane. Baš kao i Citine posjete “staroj teti” (koji su općenito u zimskom računanju vremena bili rjeđi). Koliko god skrovit i lišen riječi bio, Cita i Manir toliko su savršeno pričali taj jezik skrivenih pogleda da kad je te godine otvorena sezona kupanja na rijeci, nijedno od njih dvoje nije sumnjalo da će isključivo i jedino tih dana na rijeci ispod kapaka tražiti jedan drugoga. To popodne, kad je Manir odlučio napraviti prvi veliki korak izradivši prema uputama mlađe sestre papirnatu gatalicu za koju ona nije ni pomišljala da može biti išta više od obične igračke, a kamoli nešto kao ljubavno pismo, bio je spreman da vrteći brojke i birajući boje jedan običan komad papir presudi o njegovoj romantičnoj sudbini s Citom. Bio je toliko uvjeren da o njihovoj budućnosti može isključivo odlučiti jedino nešto nadljudsko kao što je prst sudbine, da je samo na jednom komadiću slagalice od šest upisao: “Volim je. Voli me.”. Sve drugo, značilo je da ono što osjeća nema veze s onim što je vjerovao da je prava ljubav jer isključivo prave ljubavi nadvladavaju sve zapreke, uključujući i nešto tako smiješno i jednostavno kao što je dječja gatalica.

***
Loena je osjećala kako postepeno gubi svijest i kako nije ni opazila da joj je neispisana, papirnata gatalica skliznula pored tijela. Probudio ju je zvuk otvaranja vrata i ulazak doktorice koja se sama došla uvjeriti da je sedativ koji su polako kapali u Loenino tijelo djelovao prema planu i da je njena pacijentica bolje. Nakon što su je otpustili, medicinskog brata više nije bilo na hodniku niti na ulazu i Loena mu nije stigla zahvaliti na gatalici koju je pažljivo držala u lijevoj ruci isto kao što mu nije stigla reći da je i ona jednako ljuta na njega, kao što je i on na nju, jer ne razumije zašto je tog dana trebala doći na njegovo radno mjesto. Loeni se razlog činio toliko jasan koliko se i medicinskom bratu činilo bezrazložno da netko poput nje želi umrijeti. Treperavih nogu, izašla je kroz glavni ulaz bolnice skrivajući svoje omamljene oči od tuđih pogleda koji bi u njima mogli prepoznati da je Loena jedna od onih koji su danas poželjeli nestati u drugi svijet.