Knjige petkom: Budi koristan, Pohvala odriješenim rukama, 50 apstraktnih izuma...

Arnold Schwarzenegger (alias Terminator) autor je knjige Budi koristan. Knjigu je s engleskoga preveo Nebojša Buđanovac. Poznati glumac, bodybuilder i guverner pokušao je objasniti kako svatko od nas može ostvariti svoje ciljeve. Po Arnoldu, najvažnije je imati viziju. Ona može biti šira i ne sasvim jasna, ali ju s vremenom kristaliziramo na način da eliminiramo suvišno. 

Dakle, najvažnije je pronaći vrijeme i mjesto u kojem ćemo shvatiti što želimo u životu. Nakon toga, kreće proces izrazitog rada i truda. Osim toga, bitno je prepoznati životne trenutke u kojima dolazimo do spoznaja što želimo. Za Schwarzeneggera, to je duga šetnja ili jacuzzi.

Glas suvremene slovenske književnosti Goran Vojnović stavlja pred nas svoj novi roman pod nazivom Skupljač strahova. Knjigu je sa slovenskoga prevela Jagna Pogačnik. Radi se o knjizi eseja u kojima Vojnović progovara o svom djetinjstvu, životu, ljetovanjima u Puli, odlascima u Bosnu, u Visoko, o jeziku, o ratu, o Mileni Dravić, o tome da svaka rijeka ima dvije obale (aludirajući pritom na dvije vrste ljudi, bez obzira na pripadnosti „istome“), o strahovima koji nas prate kroz život i kako se s njima nosimo, o literarnoj i kulturnoj nostalgiji bivše države.

Strahovi su prisutni u našim životima, a da smo ih nekad sasvim nesvjesni: tako se autor bojao podsmijeha, djevojaka, odbacivanja, nepripadanja… Osobna proza slovenskog pisca, režisera i scenarista o čovjeku, pripadnosti, životu na ovim prostorima nekad i sad.

Cijela serija romana o ubojstvima koje razrješava detektiv Harry Hole autora Joea Nesboa izvrsno je popraćena od čitatelja od trena kad je stupila na knjižnične police do danas. Čitali smo Snjegovića, sedmi roman u seriji (u prijevodu Ive Ušćumlić Gretić). Svakoga studenoga, dvadeset i pet godina u nizu, događaju se brutalni zločini. Žrtve su (nevjerne) žene, a nakon ritualnih ubojstava zločinac ostavlja snjegovića kao potpis… 

Iznenađujuć kontrast idiličnoga posloženoga norveškog društva i brutalnosti pojedinca, britak stil koji ostavlja dojam filmskih kadrova detalji su koji govore u prilog ovom romanu i ostalim romanima iz serijala.

Osim toga, glavni lik, detektiv Harry Hole, ne ostavlja čitatelja ravnodušnim. On je jedan antijunak koji to i nije: karakteran, moralan, a istovremeno nepokolebljivo poročan.

Nataša Govedić za svaku svoju knjigu napiše novu bilješku o sebi, autorici. U Pohvali odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije naziva se vrlo pragmatičnom idealisticom knjigoljublja. Smatramo da to zaista jest, što dokazuje sudjelovanjem u brojnim projektima i akcijama za poticanje čitanja u svim dobnim skupinama. Iako bi neke čitatelje mogla odbiti svojim obimom (nešto više od 460 stranica), ova sadržajem i stilom vrlo pristupačna knjiga bavi se čitanjem u srednjoškolskoj dobi, osjetljivom razdoblju u kojem gubimo najviše čitatelja.

Autorica kritizira postojeći školski sustav, ali bez lamentiranja. Smatra da škola ne tretira čitanje kao kreativnu praksu niti ohrabruje slobodan izbor te da je knjiga postala nebitna, a nastava mjesto gdje se fetišiziraju književna djela. Današnja škola u službi kapitalizma i ekonomije definira umjesto da problematizira i stvara. 

Nataša Govedić u ovoj knjizi donosi brojne primjere iz višegodišnjeg sudjelovanja u projektu Čitanje u fokusu kojima želi osnažiti pojedince koji rade s djecom. Djeci svih uzrasta obraća se kao sebi ravnima. Na samom početku knjige zamišlja hipotetsku situaciju u kojoj je u školama zavladao edu-virus apativ, a preostali su samo učači - svi oni koji uživaju u otkrivanju, raspravi i maštanju. Smatra da vrsta odvažnih čitanja ima koliko i čitatelja, a ovdje nam predstavlja njih osamnaest: aktivističko, političko, pripadničko, čitanje kao bdijenje…

Ova knjiga poziv je svima da čitaju odvažno i slobodno, a posebno je važna za one koji rade s djecom.

Žena nije muškarac (s engleskog prevela Lidija Toman) djelo je američke spisateljice palestinskih korijena Etaf Rum, u kojem ona progovara o mehanizmima i obrascima patrijahata unutar palestinske kulture te generacijskim traumama koje se prenose s koljena na koljeno. Priča je to o tri žene, tri generacije različitog povijesnog i kulturnog konteksta, čije sudbine su obilježene obiteljskim nasiljem, šutnjom, strahom i kontrolom. Odnos majki i kćeri isprepleće se u nelinearnoj radnji u kojoj su prošlost i sadašnjost pomiješane razotkrivajući uzroke i posljedice i sagledavajući istinu sa svih aspekata.

Prvijenac Etaf Rum svojevrsna je autofikcija, jer u romanu nalazimo mnoštvo autobiografskih elemenata: iskustvo dogovorenog braka, ranog majčinstva te napuštanja izolirane i kontrolirane zajednice palestinskih imigranata u Brooklynu, u kojem je autorica odrasla.

Čitajući ovaj roman, imamo dojam da za autoricu sam čin pisanja ima terapijski i iscjeliteljski učinak, ali i da je iskoristila moć pisane riječi da potakne globalnu transformaciju, u ovom slučaju da se osvijesti položaj palestinskih žena i da se sagleda patrijahat u svih njegovim aspektima. Etaf Rum je istaknula da su ovu knjigu nadahnule njezine dvije kćeri i žene Palestine.

A sad: svi smo čuli za Ime ruže. Čitali, gledali. Znamo tko je Umberto Eco kao književnik, kao erudit i kao profesor semiotike. Ako pak želimo upoznati Umberta Eca kao čovjeka od krvi i mesa, trebali bismo pročitati zbirku feljtona Kako putovati s lososom i drugi korisni savjeti (prijevod Ita Kovač).

Članci su objavljivani u časopisu L'Espresso, od 1981. do Ecove smrti, 2016. godine, a kolumna je nosila vješto sročeni naziv La Bustina di Minerva (spoj božice mudrosti i poznate talijanske tvrtke za izradu kutija šibica). Eco je time htio pokazati da se čak i na najuobičajenijim mjestima mogu pronaći materijali za duboka razmišljanja.

Prvi članak, pod čijim je nazivom i knjiga objavljena, nije i najupečatljiviji, izuzev naslova. Priča je to o pokušaju očuvanja jednog dara u obliku lososa svježim u jednom izvanrednom elitnom hotelu. Eco se na satiričan način (nerijetko i ironičan) osvrće na čovjekov karakter, nogometne fanove, američke vlakove, tehnologiju i njezino korištenje kad je potrebno i kad je nepotrebno, humanistička zanimanja, televizijske emisije, (ne)organiziranost birokratskih aparata, političku korektnost kao relativno novi termin devedesetih godina prošloga stoljeća, a posebno je osjetljiv na vodiče i upute za korištenje svih vrsta.

Nama knjižničarima je posebno zanimljiv feljton pod nazivom Kako organizirati javnu biblioteku. Oznake na knjigama bi trebale biti predugačke, ne bi se nikako smio omogućiti pristup knjigama, fotokopirne uređaje ne bi trebalo posjedovati, knjižnice bi trebale biti otvorene samo u uobičajeno radno vrijeme većine ljudi, ne bi se smjelo okrijepiti u knjižnici, a knjižnica nikako ne bi smjela posjedovarti zahode. Ako možemo zaključiti, mi u Gradskoj knjižnici Rijeka sve radimo pogrešno (!?).

Tina Bilban slovenska je znanstvenica koja se bavi interdisciplinarnim istraživanjima na području filozofije, književnosti i suvremene znanosti. Napisala je niz knjiga i slikovnica za djecu i mlade u kojima promiče znanost, kritičko razmišljanje i znatiželju.

Knjigom 50 apstraktnih izuma vodi nas u svijet ideja predstavljajući nam 50 izuma ljudske mašte – pojmova koje koristimo kako bismo opisali i razumjeli svijet koji nas okružuje. Svi na površinskoj razini znamo što je znanost, ljepota ili bit, ali znamo li doista što shvaćamo pod tim pojmovima i zašto su nam uopće važni? 

Knjiga obiluje informacijama iz filozofije i prirodnih znanosti, što odraslima može poslužiti kao izvrstan izvor za ponavljanje davno usvojenog školskog gradiva, a mlađim čitateljima (prvenstveno srednjoškolcima koji žele znati više) može odškrinuti vrata prema novim znanjima. 

Svakako treba spomenuti i ilustracije koje na jednostavan i duhovit način predstavljaju svaki od izuma.

U novoj godini želimo vam mir, zdravlje i pregršt dobrih knjiga! A da biste do posljednjeg stigli na jednostavan način, čitajte naše preporuke!