Knjige petkom: Mali atlas svjetionika na kraju svijeta, Hladna koža, Tlapnje jednoga stanara...

Malo je građevina koje toliko zavode ljudsku maštu kao svjetionici. Mjesta svjesne, izabrane usamljenosti, odvojenosti i gotovo odreknuća od svega što život čini punim i bogatim. Zbog nepoznatih, stranih ljudi čija lica vjerojatno nikad nećemo vidjeti. Različiti su razlozi takvih bjegova, katkad je to ljubav, katkad mržnja... Izgrađeni na nepristupačnim mjestima, svjetionici su prostori izolacije i surovosti. Stoga su i priče o svjetionicima uvijek bile i priče o ljudskoj domišljatosti, upornosti i hrabrosti upuštanja u neizvjesnost. 

Jose Luis Gonzales Macias objavio je 2020. knjigu Mali atlas svjetionika na kraju svijeta gdje donosi sudbinu i životopis 34 svjetska svjetionika sagrađena na nepristupačnim hridinama i otočjima širom svijeta. Svakom svjetioniku posvetio je tek četiri stranice na kojima nalazimo fotografiju i skicu svjetionika, nautičku kartu i tehničke podatke. Sam tekst polako uvlači u atmosferu svakog svjetionika i donosi niz zanimljivih detalja koji potpiruju znatiželju. 

Svjetionici o kojima piše čudesni su čudaci, prosuti svijetom na nevjerojatnim mjestima, neki danas napušteni i zaboravljeni, neki živi i potentni. Gonzales donosi njihove priče, kao da ih želi spasiti od zaborava, kao da želi oživjeti njihove životopise i osvijestiti da oni nisu samo hladne zgrade od kamena, metala i betona nego živi morski organizmi koji žive i dišu u nekom paralelnom načinu bivstvovanja. Tako doznajemo niz nevjerojatnih priča poput Svjetionika na otočju Columbretes u Španjolskoj u kojem svjetioničari i njihove obitelji mirno spavaju samo ukoliko sve četiri noge kreveta stave u posude s vodom kako bi noću izbjegli ugrize škorpiona. 

Ili svjetionik Clipperton u Francuskoj Polineziji koji su zaposjeli poludjeli članovi malog odreda meksičkih vojnika i njihovih obitelji oko 1906., proglasili neovisnost te živjeli potpuno odsječeni od svijeta. Šaroliko je to društvo od svjetionika čije utrobe opsjedaju preminuli svjetioničari (svjetionik Evangelitas, Čile), onih čije su posade netragom neobjašnjivo nestale (svjetionik otoka Flanna, Škotska, svjetionik Great Isaac Cay, Bahami) do svjetionika Svjatonoski koji je dugi niz godina pružao dom slijepom svjetioničaru koji je sa suprugom besprijekorno obavljao svoju službu. Nažalost, autor ne donosi niti jedan od 50 hrvatskih svjetionika, svi izgrađeni za vrijeme austro-ugarske vladavine. 

“Kao i mnogi, oduvijek sam bila opčinjena svjetionicima, hrvatske sam nažalost upoznala samo virtualno, preko ekrana, guglajući i pregledavajući web stranice Plovputa, tvrtke koja danas njima upravlja. Svi su automatizirani i nadzirani putem sustava daljinskog nadzora, međutim, zbog značaja svjetionika za sigurnost plovidbe te zaštite svjetioničarskih zgrada od propadanja, na 16 svjetionika se još uvijek nalazi svjetioničarska posada. 

Koliko nam je poznato, najopsežnija knjiga o hrvatskim svjetionicima je Legende svjetla : priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša, autora Jurice Gašparića, koju od srca preporučujem. Mome srcu najmili je mali svjetionik Hrid Porer sagrađen 1833. koji sa svojom svjetioničarskom posadom samuje jugozapadno od južnog rta Istre.”

Mnogo je romana o ili sa svjetionicima, da spomenemo samo Jules Verna i njegov Svjetionik na kraju svijeta, Svjetionik Jože Horvata ili Virginie Woolf. Iz sjećanja izvirio je roman Hladna koža fenomenalnog katalonskog pisca Alberta Sanceza Pinola, pomalo mračnog i sugestivnog stila, njegova čudna, nelagodna atmosfera i tekst koji ne možete prestati čitati. Provokativan, mističan, meni pomalo alegoričan donosi priču mladog irskog borca za neovisnost koji bježeći od svoje prošlosti i sadašnjosti odlazi na maleni otok u Atlantiku, tako malen da se gubi i nestaje na nautičkim kartama. Dolazi zamijeniti atmosferskog mjeritelja i očekuje mirnu godinu u izolaciji i samoći, no umjesto toga nalazi poludjelog svjetioničara, neobična čudovišta iz morskih dubina, strah, neimaštinu, osamljenost i posvemašnju izoliranost. 

Svjetionik na tom zaboravljenom, gotovo prokletom otoku postaje istovremeno njegova jedina sigurnost i njegov najgori zatvor, carstvo straha, ljubavi i strasti, mržnje i izopačenosti. Izvrstan roman čije prve rečenice, vjerujemo, sažimaju život ne samo neimenovanog protagonista Hladne kože već i svakog svjetionika i svjetioničara u dalekim zakutcima svijeta "Nikada nismo beskonačno udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog bismo razloga mogli pomisliti da nikada u potpunosti nećemo biti pored onih koje volimo".

Voljeli bismo da se sjetite barem jednog od ovih naslova 7. kolovoza kad obilježavamo Međunarodni dan svjetionika :) I knjige i svjetionici to zaslužuju.

Zaljubljivanje je jedna od najneobičnijih i najdivnijih stvari koje ljudska bića mogu doživjeti. Ili ipak ne? 

U romanu Lene Andersson Namjerno zanemarivanje Ester je fiozofkinja i pjesnikinja, intelektualka visokih etičkih načela koja uživa u svom radu, samoći i ograničenoj interakciji sa svojim životnim partnerom Perom. Njen život je ugodna plovidba sigurnim vodama sve dok ne upozna Huga Raska, vizualnog umjetnika čijem se radu već dugo divi i o kome je napisala rad. Hugo je poznati umjetnik, intelektualac,  egocentrični libertarijanac vječito okružen svojom svitom. 

Već pri prvom susretu Ester se zaljubljuje u njega u tolikoj mjeri da uskoro bez osvrtanja prekine dugogodišnju vezu, iseli se iz zajedničkog stana i započinje dug period intenzivnog, platonskog druženja s Hugom u kojem sve visi u zraku uz naznake obećanja da bi se njihov odnos mogao razviti u nešto više. Kada taj odnos napokon prijeđe na sljedeću razinu, nakon tri noći umjereno strastvenog seksa, Hugo se distancira i ostavi Ester da pručava svaku njegovu riječ i postupak u potrazi za znakovima da je njihova veza ipak nešto posebno. Veza koja, čini se, postoji samo u njenoj glavi. Iduće dvije godine pratimo njene očajničke pokušaje ostvarivanja komunikacije s Hugom, opsesivna analiziranja svake njegove riječi, traženja razloga za njegovo hladno ponašanje i potpuno zanemarivanje svih, vrlo jasnih i nedvosmislenih znakova da Hugo nije zainteresiran za nju. 

Čitajući njena iracionalna razmišljanja, s jedne smo  strane zgroženi njenom razinom samozavaravanja, no s druge strane ona nas podsjeća da koliko god bili inteligentni, obrazovani i samosvjesni, u svakom srcu postoji potencijal za ovakvu vrstu raspada sistema, bar u određenoj mjeri.  Nada je najgori neprijatelj srca zaljubljenog u osobu koja je vođena prvenstveno svojim egom i Ester će to morati naučiti na teži način, pritom neke od nas možda podsjećajući na neke vlastite prošle deluzije zbog kojih će nam na trenutke biti neugodno čitati ovaj roman. 

Stanovanje u zgradi, zajedničko, dijeljenje dobra i zla sa susjedima, može se uzeti kao paradigma čovjekovog obitavanja u društvu uopće. Postoje pravila kojih se drži, pravila koja se krše, želja za teritorijalnošću, svojatanje, kompromisi, plejada ljudskih karaktera i zanimanja.

Tlapnje jednog stanara Ronalda Topora govore upravo o tome, i o još ponečem. Glavni (anti)junak imenom samo Trelkovsky uzima u najam stan, neugledan i oronuo, bez zahoda, jer se “u ovo doba stanovi za najam teško nalaze”. On time stupa u začudan jedan svijet, jasno danih pravila od najmodavca, izvjesnog gospodina Zyja. Isprva ga susjedi grde zbog kasnonoćne buke koju su proizveli razdragani njegovi gosti tijekom slavljenja useljenja, no ubrzo Trelkovsky postaje zarobljenikom vlastitog mjesta boravka. Najmanja buka, banalan pad nekog predmeta odmah biva kažnjen upozoravajućim lupanjem. Zidovi stana čine se providnim, a prostor u kojem živi kao da nadgleda neko nevidljivo oko. To će izazvati u junaka, običnog činovnika, došljaka (njegovo za Francuze strano prezime odzvanja kao buka alarma) priviđenja, osjećaj progonjenosti. Možda prethodna stanarka nije počinila samoubojstvo, kako glasi službena (susjedska) verzija? Susjedstvo obavija tajnovitost, osmijesi koji mu se upućuju naličje su prijezira, udaranje u zidove, ta buka koja ga budi, kao da se urezuje u njegovo tijelo koje se počinje mijenjati; na čitateljima ostavljamo da otkriju kako! 

Autor romana Roland Topor, i sam zagonetan viševrsni umjetnik, daje nam prekrasnu i stravičnu metaforu o životu pojedinca, neukalupljenog u odnosu na masu; poučava nas kroz što prolaze oni koji se nisu voljni povinovati jer masa je jednaka moći. Ova se priča, čiju tragičnost ublažuje humor i erotizam, pa i lirizam povremeni, može uzeti za ogledan primjer književne obrade velike teme odnosa pojedinca i društva. 

Ukoliko vam se čini priča od nekud poznata utoliko valja naznačiti da je roman ekranizirao Roman Polanski pod naslovom “Stanar” (1976) u čijoj se naslovnoj ulozi Poljaka u Parizu pojavio sam redatelj. 

Nakon odgledanog izvrsnog filma Fiume o morte u Art-kinu posegnuli smo za knjigom Tee Perinčić Rijeka ili smrt u želji da malo produbimo znanje o nevjerojatno zanimljivom dijelu riječke povijesti - 16 mjeseci u kojima je Gabriele D’Anunnzio žario i palio našim gradom. 

Sreća naša da je veliki poeta bio apsolutni egomanijak koji se strašno volio naslikavati pa iz tog doba postoji nevjerojatno velika količina foto i video materijala uz pomoć kojeg možemo dublje uroniti u Rijeku prije više od 100 godina. Ova monografija nam uz dokumentaristički prikaz događaja koji su prethodili D’Anunnzijevom grandioznom ulasku u grad kao i detaljnim prikazom njegove vladavine nudi i obilje fotografija, te tekst na hrvatskom i engleskom jeziku. 

Topla preporuka svima koje zanima ovaj dio riječke povijesti, uz još topliju preporuku da, ako već niste, svakako pogledate film. 

Da u stripovima nije uvijek sve fora, lako i zabavno i da NIKAD NIŠTA NE IDE PO PLANU pokazale su nam ilustratorica Emma Tissier i scenaristica Lucile Gorce. 

U ovoj grafičkoj noveli glavni protagonisti su Gus i Elena (možda malo više Elena nego Gus), mladi bračni par, voljeni, maženi i paženi, sa jasnim, jednostavnim i ostvarivim planovima dok im plan ne postane- napraviti bebu. E to baš ne ispadne tako lako i mladi supružnici moraju prijeći trnovit put do cilja. Sumnje, sitne radosti, neuspjesi i anegdote pokreću ovu, skoro posve običnu, ali tako rijetko pripovijedanu priču o jednom neplodnom paru koji u humoru nalazi najbolji lijek.

Vrlo jednostavno ilustriran, crno-bijelom tehnikom, lišen prevelike i nepotrebne scenografije, a jedine boje koje pojavljuju su one koje prikazuju emocionalni cunami kroz koje prolaze Elena i Gus. U tu svrhu autorice su koristile tzv. kotač emocija, teoriju američkog psihologa Roberta Plutchika kojom je pokušao klasificirati opće emotivne reakcije.

Zbirka kratkih inspirativnih priča Maktub Paula Coelha svidjet će se onima koji tragaju za trenutnom inspiracijom ili promišljaju o sreći i životnoj svrsi. Maktub znači “zapisano je” u arapskom svijetu, što bismo mogli razumjeti i kao “sudbina”. 

Coelho donosi niz univerzalnih mudrosti iz različitih kultura svijeta, kratkih priča koje su ponekad dio narodnih  pripovijedaka, a u drugom su slučaju suvremene. Najčešći su likovi duhovni učitelji, povijesne ličnosti i putnici, no svima je zajednička tema ljubav, hrabrost, potraga za smislom, vjera, milosrđe…

Coelho je napisao: “Maktub nije knjiga savjeta, već razmjena iskustava.”

Lagano i čitko štivo, vrlo slično zbirkama priča Jorge Bucaya. Ljubitelji Alkemičara će biti zadovoljni dnevnom dozom inspiracije. 

”Danas te negdje čeka blago. Možda je to malen osmijeh, možda velika pobjeda - nije važno. Život se sastoji od malih i velikih čuda.”